17.12.2021.

Antiratni projekt „Rimtutituki“ dokaz je da razum nikada nije pripadao mainstreamu

Baš je u današnje vrijeme kada živimo u državi koja je neprekidno zarobljena u ratnim temama, suviše važno o ratu istinito govoriti i za istinom nemilosrdno tragati. Posebice je to dužnost današnjih generacija koje su odrastale okružene medijskom propagandom i nisu o ratu dovoljno, a niti suviše nužno kritički promišljale i učile u školama. Ratna […]


Baš je u današnje vrijeme kada živimo u državi koja je neprekidno zarobljena u ratnim temama, suviše važno o ratu istinito govoriti i za istinom nemilosrdno tragati. Posebice je to dužnost današnjih generacija koje su odrastale okružene medijskom propagandom i nisu o ratu dovoljno, a niti suviše nužno kritički promišljale i učile u školama. Ratna propaganda devedesetih imala je za cilj stvoriti nacionalističko okruženje i generacije ispranih mozgova koje ne propituju. Svjedoci smo da je taj zlokoban čin, dobrim dijelom, itekako uspio.

Narativ devedesetih, da smo na jednoj strani mi, a na drugoj oni, kada govorimo i Srbima, i da ne postoji prostor ikakvoj alternativi uvukao se duboko u pore društva, a njegovu kulminaciju, uz rijetke izuzetke, vidimo svakodnevno na hrvatskoj političkoj sceni uz prisutnost sve jačeg bujanja nacionalizma diljem Hrvatske, čak i u dijelovima Hrvatske, primjerice u Rijeci, gdje bi se to najmanje očekivalo. Nije sporno da je Srbija devedesetih izvršila agresiju na Hrvatsku. Sporna je, međutim ta vječna podjela na nas i njih koja se najzornije oslikava u Vukovaru gdje Srbi i Hrvati i danas imaju odvojene škole. Zbog stvaranja društva u kojem je suživot ne moguć, već i poželjan, a prva pomisao na osobu srpske nacionalnosti nije neprijatelj, važno je podsjećati na antiratne krikove koji su se usprkos snažnoj srpskoj i hrvatskoj medijskoj propagandi devedesetih ipak čuli, i ostali do danas simbol otpora bezumlju rata. U Srbiji se je 91. i 92 spontano stvarao antiratni pokret kao odgovor na sve veća stradanja. Najpoznatije organizacije nastale u tom vremenu su Žene u crnom, Centar za antiratnu akciju, Civilni pokret otpora te Beogradski krug. S obzirom na to da ratove pokreću muškarci ne čudi podatak da su prve antiratne demonstracije izvedene u ožujku 1991. godine ispred zgrade Skupštine Srbije pokrenule upravo žene iz organizacija Ženski parlament, Ženski lobi i Ženska stranka. A od svih apela, izoliranih slučajeva otpora poput samoubojstava ljudi koji su odbijali sudjelovati u ratu, potpisivanja peticija, organiziranih prosvjeda, koncerata i inicijativa protiv rata, jedna akcija posebno je zanimljiva jer se dogodila gerilski i bez dozvole.

Članovi tri kultna novovalna benda okupljeni u otvorenom kamionu, 9. ožujka 1992., vozeći se ulicama Beograda prkosili su uznapredovalom Miloševićevom režimu protestirajući protiv rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini onime što su najbolje znali – glazbom. Projekt je to antiratne kampanje „Rimtutituki“, nastao na prijedlog Centra za antiratnu djelatnost, a u njemu su sudjelovali bendovi Električni orgazam, Ekatarina Velika i Partibrejkersi. Milan Mladenović, Srđan Gojković Gile, Zoran Kostić Cane, Nebojša Antonijević Anton, Borko Petrović, Goran Čavajda Čavke, Zoran Radomirović Švaba i Ljubomir Jovanović Jovec prethodno su snimili antiratni singl „Slušaj ´vamo“ koji je emitiran na beogradskom Radiju B92 uz uvjet da pjesma nikada ne završi u prodaji. Dok su kružili ulicama grada glasno se čula glavna poruka pjesme – „Mir, brate, mir!“, a okupljenim građanima i građankama dijelili su letke, majice i bedževe s antiratnim porukama. U to vrijeme bile su prekinute telefonske linije, a bendovima je bilo važno da njihovi prijatelji i publika u Zagrebu, Sarajevu i Ljubljani zna ima i onih koji su ostali imuni na huškačko ratno ludilo te ostali vjerni ideji mira i zajedništva.

Taj ljudski i glazbeni krik ujedno je bio i podignut srednjak vremenu koje dolazi u kojem je ubijena društveno-angažirana glazba koja je nastajala prirodno, iz čiste potrebe da se stvara i reagira na svijet oko sebe. Pa iako ni novovalna glazba, a niti sam projekt „Rimtutituki“ nisu bili klasični građanski aktivizam već mladenački bunt, gledajući s ovim odmakom, a imajući u vidu današnje generacije i glazbu, o njemu se itekako radilo. A radilo se i o jednoj vrsti slobode kakvu nemamo danas u demokraciji. Jer spomenuti bendovi nisu dizali samo glas protiv rata, kada si zbog toga u Beogradu vrlo lako mogao izgubiti glavu (oni koji su bili protiv rata jednostavno nisu imali šanse, što smo vidjeli i na hrvatskom primjeru kada je zbog pokušaja stvaranja mira ubijen načelnik Osječko-baranjske policijske uprave Josip Reihl Kir), otpor sistemu su glazbom pružali osamdesetih i u Jugoslaviji. Oni koji su voljeli to vrijeme osamdesetih i u njemu živjeli nisu ga voljeli zbog neke silne fascinacije Titom, kako se danas nacionalistički utvara, već zbog, kako je Srđan Gojković Gile rekao, „zlatnog doba“ stvaranja, pa i kontra sistema. U Jugoslaviji su „prošle“ pjesme kakve danas sasvim sigurno ni ima tko napraviti niti bismo ih mogli čuti na radiju. Bez straha da nas netko optuži da smo neprijatelji države ili za jugonostalgiju, mi moramo primijetiti potpuno zatiranje kulturološkog aspekta javnog djelovanja postjugoslavenskom nacionalističkom demagogijom. U Hrvatskoj je jedna od posljedica rata i nacionalističke propagande gušenje u političkoj korektnosti koja je prerasla u autocenzuru tako da je veoma teško i zamisliti da bi danas netko gerilski u kamionu podigao glas za bilo što, a kamoli da bi ih masa pratila, da bi odala svojevrsnu odu buntu i otporu. Projekt „Rimtutituki“ i danas nas podsjeća koliko je u tom vremenu mladima bilo lakše koristiti zdravi razum te je sadržavao moralne vrijednosti za kojima danas možemo samo tragati u riznicama prošlosti. I za umjetnošću toliko čvrstom da joj ne trebaju telefoni i televizije da bi se vidjelo „tko gdje stoji“, kako je, uostalom u jednom intervjuu pojasnio frontmen Električnog orgazma. Pa koliko god da su pojedini kritičari pokušavali osporiti uspjeh novovalne scene oslanjajući se na tiražu, važnije je od njihove glazbe je što su bili glasovi razuma u vremenu kada razuma nije bilo, koji su oko sebe stvarali kritičnu masu. A valja dodati da razum nikada nije pripadao mainstreamu. 

Rimtutituki video


Bojana Guberac je slobodna novinarka. Trenutno piše kao freelancerica za portale Žene i mediji i Lupiga te za makedonski akademski blog ResPublica. Pisala je za Novi list, CroL, Riportal i Kvarner News. Radila je kao novinarka kulture i informativnog programa na regionalnoj televiziji Kanal Ri te na Radio Rijeci i Radio Sovi, radijima Hrvatske radiotelevizije. Na Radio Rijeci bila je i urednica i voditeljica emisije Futura HR. U radu je posvećena ljudskim pravima, govoru mržnje i nasilju nad ženama. 2019. godine kreira performans koji se bavi sekundarnom viktimizacijom žena žrtava nasilja iz kojeg je nastao eksperimentalni film „Strašnije od šake“. U slobodno vrijeme piše poeziju.

Članak je nastao u okviru programa „Europa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se provodi u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt financira Evopska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Evropske Unije.

Izvor fotografije: osobna kolekcija