Otpor kao generacijsko pravo – nasljeđe Zdravka Grebe

Post-jugoslavenske generacije, one rođene neposredno prije, tijekom ili nakon ratnih sukoba 1990-ih, su generacije opterećene čuvanjem kolektivnih sjećanja, izgradnjom kolektivnih identiteta i osjećaja pripadnosti. Naše tobožnje vrijeme mira je dalo ratu dovoljno vremena i mjesta da nastavi borbu drugim sredstvima, odnosno da nastavi jasno razgraničavati kulturna, društvena, jezična i druga dobra po identitetskom ključu. Tako smo u nasljedstvo dobili „čiste“ nacionalne države, naučeni smo da nekritički slavimo ratne „pobjede“ i „oslobođene“ krajeve, da prešućujemo ratne zločine počinjene u naše ime i dapače da štujemo počinitelje istih. 

Time odlazimo i korak dalje od ‘banalnog nacionalizma’, kako ga je nazvao britanski teoretičar Michael Billig, što znači da osim svakodnevne upotrebe nacionalnih simbola u najrazličitijim društvenim prigodama i javnim prostorima u svrhu održavanja nacije-države, zapravo gradimo kulturu nesnošljivosti prema Drugom, koji sada tek u pričama postoji kao nekad nama Bližnji. 

Samo je u takvim društvima – normaliziranih, homogenih i hegemonijskih narativa ‘izuzeća naše odgovornosti’ – moguće da čak četvrt stoljeća nakon završetka ratnih sukoba službene državne politike časte ili brane pravomoćno osuđene ratne zločince. Kao posljedica, ništa čudno ukoliko naša post-jugoslavenska generacija podredi ljudska prava – nacionalnim, civilno društvo – etničkom, te koncept građanina – stranačkom poslušniku.

U tome je smislu generacija stavljena pred gotov čin – pomiriti se s takvim nasljeđem, utopiti se u dominantnu bezglavu masu i prihvatiti postulate ukorijenjenog nacionalizma ili ga pak kritički propitivati, upozoravati na moralno-političke devijacije koje iz njega proizlaze i posljedično biti spremni za marginu koju pružanje otpora u našoj regiji samo po sebi donosi.

Otpor, u svim svojim zamislivim aktivističkim, kulturnim i obrazovnim inačicama, je stoga istovremeno nezahvalna zadaća i nužnost – generacijska je zadaća ispravljati propuste počinjene u naše ime te nužnost zato što smo zaduženi od mnogih koji su to činili prije nas, širivši nam na taj način horizonte i mogućnosti otpora svojim djelovanjem u razdobljima ratova, društvenih nemira i političkih tranzicija.

„Mi smo poput patuljaka koji stoje na ramenima divova, zato možemo vidjeti više i dalje od njih samih, izreka je koja se pripisuje srednjovjekovnom filozofu Bernardu iz Chartresa kada antičke filozofske autoritete uspoređuje s divovima te im izražava zahvalnost za horizonte znanja koje su naslijedili on i njegovi suvremenici.

Treća je zima otkako nas je u Sarajevu napustio Zdravko Grebo (1947-2019), div otpora u izazovnim povijesnim razdobljima čije će nasljeđe i važnost za bosansko-hercegovačku i regionalnu kulturu građanskog aktivizma i neposluha tek s vremenskim odmakom postati jasnije. Profesor prava na sarajevskom univerzitetu koji se svojim djelovanjem suprotstavljao dominatnim politikama još od vremena čuvenih studentskih demonstracija 1968., preko anti-ratnog kulturnog i društvenog aktivizma 1990-ih pa do čitavog niza poslijeratnih aktivnosti usmjerenih ka izgradnji civilnog društva bez etničkog predznaka te akademskih i institucionalnih okvira za promociju ljudskih prava i demokratskih vrijednosti u post-socijalističkim zemljama balkanske regije. 

Kulturne revolucije, socijalna previranja i borbe protiv opresivnih političkih sistema širom svijeta te 1968. godine nisu zaobišle niti Jugoslaviju. Mladi student prava Grebo, iako čvrsto stojeći na istoj vrijednosnoj liniji antifašizma i socijalizma, kako će poslije govoriti u svojim javnim nastupima, suprotstavlja se tada nasljeđu prethodne generacije i komunističkom poretku koji će postati neosjetljiv na ekonomsku nejednakost svojih građana. Uslijed privredne reforme koja će uzrokovati rast nezaposlenosti, osjetljive socijalne razlike i odlazak radnika u inozemstvo, generacijski bunt Grebe i njegovih suvremenika je u ovom slučaju bio otpor usmjeren na socijalnu pravdu – socijalizam s ljudskim licem, kako su ga zvali za vrijeme praškog proljeća, i koje će neizravno potaknuti demokratizaciju i liberalizaciju jugoslavenskog komunističkog poretka. Iz takvog formativnog iskustva generacijskog otpora će Grebo ostatak svog života ponavljati krilaticu da „svaka generacija zaslužuje svoju revoluciju“.

Kad nacionalističke stranke, legitimno izabrane na prvim višestranačkim izborima u BiH, omoguće da ratni vihor punom snagom zahvati i Sarajevo na početku travnja 1992., Grebo u svom obraćanju na tadašnjem Yutelu-u izjavljuje, odnosno sasvim istinito predskazuje, da „ako se BiH podijeli etnički i teritorijalno, više nikada nećemo imati šansu da kao bosansko-hercegovačko biračko tijelo odlučujemo o svim tim ljudima.“

Pa ipak, usprkos razočaranju ljudi bliskih Grebi za vrijeme opsade Sarajeva, kako piše Semezdin Mehmedinović u svom hommage-u za prijatelja, umjesto očekivane uloge političkog mesije on mjesto otpora pronalazi u kulturi. Među ostalim angažmanima osniva izdavačku kuću „Zid“ i čuvenu radio stanicu istog naziva koja će za vrijeme opsade pokušati očuvati dozu normalnosti emitirajući, uz veliku podršku nezavisnih radio stanica iz inozemstva, svu relevantnu tadašnju svjetsku alternativnu rock scenu i pružajući mjesto brojnim lokalnim bendovima koji su u svojim podrumima na taj način stvarali svoja mala mjesta otpora. Ovako je Grebo predstavio manifest projekta: „Zid je u Sarajevu pokrenuo medijski projekt čija je misija prvenstveno duhovna i kulturna obnova. Političko usmjerenje će biti usmjerenje zdravog razuma i društvene mudrosti utemeljene na europskim idejama racionalizma i urbanog mentaliteta. Naposljetku, taj duh želi očuvati smisao za humor!“

Već pred kraj 1992., Grebo će osnovati Fond Otvoreno društvo BiH, zakladu kojoj je osim humanitarne podrške cilj bio graditi civilno društvo, poduprijeti slobodu medija i kulturnu scenu te sačuvati multikulturni identitet BiH usprkos nezaustavljivoj nacionalističkoj paradigmi koja je svakodnevno pustošila njegovu rodnu zemlju uzduž i popreko.

Kao profesor državnog prava s velikim zanimanjem za tranzicijsku pravdu, Grebo na brojne načine u poslijeratnoj BiH potiče suočavanje s prošlošću te se na taj način bori s nasljeđem svoje vlastite generacije. Postati će javni zagovornik Inicijative REKOM u cilju osnivanja međudržavne regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o žrtvama i ratnim zločinima. Prigodom apeliranja na državne dužnosnike da prihvate Inicijativu, Grebo će izjaviti da “ako ju prihvate, onda postoji i nada da će se naša djeca složiti oko temeljnih činjenica vezanih uz rat, kako bi lakše živjeli zajedno.“ Na njegovu i našu generacijsku žalost, Inicijativa nikada nije zaživjela u zamišljenom obliku zbog nespremnosti državnih politika da se suoče s razdobljem koje je u temelju njihova postojanja.

Osnaživanje vladavine prava, ljudskih prava i demokratizacije društva zauzimaju posebno mjesto u akademskom djelovanju profesora Grebe. Kao osnivač i direktor sarajevskog Centra za interdisciplinarne studije, koji danas po njemu nosi ime, zajedno s bolonjskim sveučilištem 2000. godine osniva regionalni master program iz ljudskih prava i demokracije u jugoistočnoj Europi, najvažniji regionalni obrazovni centar u ovome polju koji je od svojih početaka školovao izuzetan broj stručnjaka iz čitave regije koji su svoje mjesto pronašli u pravnom, istraživačkom, medijskom, političkom i sektoru civilnog društva.

Kao javni intelektualac Grebo sudjeluje na svim važnim protestnim okupljanjima u poslijeratnoj BiH, od onih nakon ubojstva Denisa Mrnjavca, JMBG prosvjeda do građanskog organiziranja u plenume 2014. godine. Međutim, ne kao buntovni revolucionar i ‘šezdesetosmaš’, kako ga se učestalo medijski tretiralo, već kao legalist, kako je sam sebe nazivao, za kojega je pravo na mirno okupljanje jedno od temeljnih ljudskih i građanskih prava. Čak ni u osvit rata nije niti će poslije pozivati na nasilnu građansku pobunu, kao što će često puta ponavljati u medijskim istupima. Dapače, u onim posljednjima će govoriti o tome kako nacionalizmi i socijalna nepravda prirodno idu ruku pod ruku, kako solidariziranje obespravljenih po etničkoj liniji koristi samo nacionalnim političkim elitama te da promjenu uvijek treba prvo tražiti na izborima – „glasaj onako kako živiš!“

Teško je makar i približno dočarati svu važnost Grebina lika i djela na fragmentaran način, priznanja i nagrade kojima je ovjenčan, niti je to ovdje cilj. Za nadati se je da će civilno društvo, aktivistički i akademski krugovi – čije je granice mogućnosti djelovanja probijao u nemogućim uvjetima – u budućnosti detaljno i obuhvatno pokušati biografski, ali i teoretski pristupiti njegovu nasljeđu. 

Potrebna i važna nam je ta ostavština, jednog od onih na čijim se ramenima nalazimo i zbog kojeg nam pogled može segnuti dalje od naših čaršija, palanki i sokaka. Kada ga je po vlastitoj želji na posljednji počinak ispratila „Another brick in the wall“ Pink Floyda, transgeneracijska himna otpora, postalo nam je barem malo jasnije i nasljeđe Zdravka Grebe – i mi zaslužujemo svoju revoluciju i otpor onomu što smo nasljedili i što je u naše ime počinjeno, onomu što se drži normalnim i neupitnim. Načina za to ima mnogo, ali zid je jedan, velik, dapače raste, i tu je da se ruši.


Foto: osobna kolekcija

Goran Stanić je diplomirao teologiju i religijske studije na belgijskom sveučilištu KU Leuven te ljudska prava i demokraciju na sarajevskom i bolonjskom sveučilištu, suradnik je bosansko-hercegovačkog portala Prometej. 

Članak je nastao u okviru programa „Europa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se provodi u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt financira Europska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Europske Unije.

Obilježavanje obljetnice mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja

Zagreb, 17. siječnja 2022.

U suradnji sa Zakladom Friedrich Ebert i Europskim domom Vukovar, Inicijativa mladih za ljudska prava je u petak 14. siječnja 2022. godine obilježila obljetnicu Mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. U Kulturnom informativnom centru u Zagrebu organiziran je događaj “Lica mirne reintegracije” na kojem je predstavljena istoimena publikacija.

Foto: YIHR

Događaj je započeo pozdravnim govorima kojima su sudionike i sudionice pozdravile Branka Vierda ispred Inicijative mladih za ljudska prava te Dijana Antunović Lazić ispred Europskog doma Vukovar.

Foto: YIHR

Sudionici i sudionice događaja su potom imali priliku pogledati devetominutni video Lica mirne reintegracije koji ih je upoznao s mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja i podijelio djelić priča svjedoka vremena koji su sudjelovali u kreiranju “Lica mirne reintegracije”.

Foto: YIHR

Dr. Sonja Schirmbeck, direktorica regionalnog ureda Friedrich Ebert Zaklade Zagreb se u svom govoru zahvalila svjedocima vremena koji su podijelili svoje priče i izrazila želju da se o njihovim iskustvima uči u školama, dok je Dr. Boris Stamenić, savjetnik za medije i politiku iz Veleposlanstva Savezne Republike Njemačke naglasio važnost reintegracije teritorija hrvatskog Podunavlja mirnim putem.

Autorica publikacije, novinarka Barbara Matejčić, je objasnila da joj je pri izradi publikacije bilo bitno prikazati što je mirna reintegracija značila za ljude te objasniti kako se markopolitički događaji ocrtavaju na mikro razini. Naglasila je i da su pri odabiru protagonista publikacije vodili računa o različitosti kako bi na multiperspektivan način prikazali što se događalo u Podunavlju tijekom mirne reintegracije.

Foto: YIHR

Svjedoci vremena čije je priče Matejčić zabilježila u publikaciji bili su prisutni i na samom događaju. Branka Vierda je vodila razgovor sa Slađanom Trbulin te Nikolom Stamatovićem. S obitelji Simić razgovarala je Barbara Matejčić, a s Gordanom Bosancem Blanka Smoljan iz Zaklade Friedrich Ebert. Njihova iskustva je moguće pročitati putem online verzije publikacije koja se nalazi ovdje.

Foto: YIHR

 

Socijalni i antiratni aktivizam postjugoslavenskih feministkinja početkom 1990-ih

Različiti oblici građanskog aktivizma prožimali su socio-političku zbilju Europe u drugoj polovici 20. stoljeća. Ishodište većine oblika građanskog aktivizma pronalazimo u tzv. „globalnoj atmosferi“ koja je 1968. godine zahvatila tadašnje društvo. Bila je to godina, kako Mark Kurlansky piše, šokantnog moderniteta koje uvijek opčinjuje mlade, a zbunjuje stare. [1] U toj godini, između ostaloga došlo je do razvoja novih feminističkih organizacija i inicijativa koje su postavile temelje budućim aktivistima i aktivistkinjama. 

Uzimajući u obzir tezu sociologinje Verte Taylor o tome da rod treba uvažiti kao eksplikativni faktor u analizi pojave, prirode i efekata svih društvenih promjena [2] kao i one Bojana Bilića o tome da je „feministički aktivizam jedan od ključnih ‘linija’ antiratnog organiziranja u Srbiji i Hrvatskoj“ [3] cilj je eseja pružiti kratki pregled socijalnog i antiratnog djelovanja feministkinja na postjugoslavenskom prostoru. Također, polazeći od teze da su feministkinje koje su stvorile i naslijedile dugu tradiciju ženskog organiziranja na jugoslavenskom prostoru, shvatile da su se na emancipatorske mjere izvojevane za vrijeme jugoslavenskog socijalizma našle na udaru nacionalističkih republičkih elita, ukratko će se predstaviti i najznačajniji oblici kontrareakcije ovakvom obliku aktivizma.  [4]

 

Obilježja aktivizam početkom 1990-ih 

U okviru teze o ishodišnoj 1968. godini, Bili, smatra da upravo i ova godina u kontekstu jugoslavenskog prostora predstavlja ishodišnu točku u smislu da u njoj dolazi do razvoja građanskih inicijativa. [5] Naime, valja istaknuti da je njezina „globalna atmosfera“ doprinijela i razvoju feminističkih pokreta u Jugoslaviji. Tako je 1978. godine u Beogradu održana konferencija pod nazivom Drugarica žena. Žensko pitanje. Novi pristup?, a koja je prema teoretičarki Jill Benderly označila početak stvaranja feminističkog diskursa na ovim prostorima. Navedeno, uz osnivanje prvog feminističkog društva pod nazivom Žena i društvo, [6] predstavlja stvaranje „društvenog kapitala“ [7]  koji će svoj veliki značaj dobiti 1990-ih. Naime, istočni vjetrovi promjene, kako britanski povjesničar Ian Kershaw opisuje „radikalne promjene u okamenjenom Istočnom bloku“ [8] krajem 1980 godina nisu zaobišle niti jugoslavenski prostor.  Dok je u nekim zemljama, poput Čehoslovačke i Poljske, navedeni vjetar nosio baršunaste rukavice, na jugoslavenski prostor donio je rat, unatoč gotovo polustoljetnoj proklamaciji bratska i jedinstva jugoslavenskih naroda. Rat koji je započeo u ožujku 1991. godine kreirao je nacionalnu unifikaciju i monoliti patriotizam. Ovo je pak bilo u suprotnosti s uvjerenjima dijela građanskih aktivista i aktivistkinja, [9]  a među kojima su se isticale feministkinje. Naime, njihovo je djelovanje u sebi sadržavalo transnacionalizam i transrepublikanizam što je bilo na suprotnom društvenom spektru od navedenog.  Prije svega jer je temelj ovakvog djelovanja bilo shvaćanje kako rodno uvjetovani problemi (silovanje, zlostavljanje) nemaju nacionalni predznak. Stoga zalaganje za suradnje među ženama različite nacionalnost i vjere (Hrvatica, Srpkinja, Muslimanki) promatrano je kroz svojevrsnu anacionalnu prizmu te reducirano na kategoriju izdaje. Stoga ne iznenađuje tekst Đurđe Knežević, objavljen u časopisu Kruh i ruže, a u kojemu je ova antiratna aktivistkinja i feministkinja, napisala kako je javni prostor za žene u bivšem režimu bio uzak, ali da je poslije izbora 1990. godine, a osobito početkom rata, zaprijetio da potpuno nestane. [10] 

Uzimajući u obzir važnost vremenskog te prostornog konteksta u kojemu se ove grupe i organizacije javljaju, Bilić napominje da politički aktivizam može predstavljati opasan pothvat zato što gotovo uvijek frustrira one protiv kojih je upravljen. U tom kontekstu smatra da su se i na početku ratova za jugoslavensko nasljeđe, aktivisti i aktivistkinje našle u takvom položaju. [11] Ovdje ne smijemo smetnuti s uma da je pad komunizma ujedno označio i porasta nacionalizma. [12] Bilo je to vrijeme u kojemu je došlo do retradicionalizacije društva, što se između ostaloga, očitovalo i u postavljanju žena u okvire uloge majke i supruge. Drugim riječima, ovdje se radilo o postkomunističkom oživljavanju konzervativnih vrijednosti, nacionalizma i vjere. U skladu s time, nakon raspada komunizma mnoge su zemlje u regiji doživjele renesansu nacionalističkog i vjerskog zanosa. [13] Ovo potvrđuje tezu Lydije Sklevicky koju je iznijela u knjizi Konji, žene i ratovi, a to je da se patrijarhat uvijek iznova mora osporavati. [14] 

Govoreći o početku širenja antiratnog aktivizma kojega su predvodile žene, jedna od njegovih sudionica, Vesna Kesić u tekstu „Kako se kalio feminizam: od DRUG-ce do žene Građanke“ ističe paradoks prema kojemu je malo koji okidač na tlu SFRJ doveo do „proliferacije ženskih aktivističkih inicijativa kao što su to uspjeli balkanski ratovi 1991.-1999.“ [15] Na tom tragu, u okviru onoga što sociolog Paul Stubbs naziva prvim valom aktivizma u Hrvatskoj, [16] razvilo se nekoliko oblika feminističkog djelovanja, među kojima se ističu oblici socijalnog te antiratnog aktivizma. 

 

Privatno postaje javno

Uvažavajući tvrdnju da je pojava feminizma, kao i drugih ideologija, povezana, između ostaloga i sa socijalnim prilikama možemo promatrati i kolektivni aktivizam feministkinja na postjugoslavenskom prostoru. Naime, već 1980-ih godina javili su se različiti oblici socijalnog aktivizma, posebno oni vezani uz potporu žrtvama obiteljskog nasilja. Tako je u prosincu 1990. godine u Zagrebu osnovano Sklonište za žene i njihovu djecu, bilo je to prvo sklonište, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Istočnoj Europi. Uskoro je pokrenuta i odijeljena linija SOS telefona za zlostavljanu djecu (1993.) dok je godinu dana kasnije osnovan je Incest trauma centra u Beogradu (1994.). [17]

Posebna zasluga ove vrste javnog djelovanja očituje se u činjenica da su teme poput silovanja ili incesta po prvi puta ušle u javni diskurs. Godine 1989. u Zagrebu održana je konferencija pod nazivom Žena, na kojoj su aktivistkinje, među kojima su bile  Biljana Kesić i Nina Kadić, imale izlaganje vezano uz različite oblike obiteljskog nasilja. Pri tome je ukazano na problem službene negacija ovih događanja što je samo dodatno pridonosilo njegovoj pojavi. [18] Važnost ovakvog oblika djelovanja, kako ističe i povjesničarka Zsófia Lóránd ima posebnu težinu jer se odvijalo u prostorom i vremenskom kontekstu kada je još uvijek dominirao pristup prema kojemu je majka kriva za zlostavljanje koje počini otac. [19] Drugim riječima, bilo je to vrijeme u kojem je socijalni okvir još uvijek predstavljao metaforu za privatnu sferu i pokorni položaj žene. Stoga SOS linije, prihvatilišta za žene, kao uostalom i sama konferencije uvelike su pridonijeli javnom osvješćivanju ovih problema. Valja istaknuti činjenicu da je drugi val feminizma afirmirao problem silovanja kada je ono konačno postalo priznato kao javni problem. [20] Na tom tragu Damirka Mihaljević ističe da je javno artikuliranje i senzibiliziranje javnosti o tim problemima doprinos feminističke teorije. [21] Ovo također potvrđuje tezu koje su Verta Taylor i Leila Rupp iznije u članku „Women’s Culture and Lesbian Feminist Activism: A Reconsideration of Cultural Feminism“ u kojemu zaključuju da su ženski pokreti više zaintesirani za oblike djelovanja koji podrazumijevaju potporu iskazivanju emocija, empatiju, ali i brigu za pojedinačne sudbine. [22] 

S obzirom na činjenicu da su se tradicijske vrijednosti pojavile u novom kontekstu, uzimajući prije svega u obzir rat, ovi oblici djelovanja zainteresirani za emocije/empatiju poprimili su politički karakter. Tomu u prilog ide i izjava Lepe Mlađenović koja je izjavila da su tijekom rada na SSO-u aktivistkinje shvatile da ono što rade nije samo humanitarno, nego i političko. [23] Drugim riječima, ovakav je oblik aktivizma redefinirao tradicionalno poimanje političkog života unutar kojega su takvi problemi smatrani područjem privatnog života.  [24] 

 

Antiratni aktivizma i backlash

Politički se aktivizam posebno  manifestirao u svojoj antiratnoj dimenziji kada je tijelo žene, da ponovno parafraziramo Lydiju Sklevicky, postalo poligon za pokazivanje državne moći. Aktivistkinje su se suprotstavile nadirućim, republičkim nacionalizmima koji su podrazumijevali militarizam i patrijarhalne vrijednosti. Odnosno, bila je to reakcija na rapidno pogoršanje političkih okolnosti i društvene pozicije žena u Jugoslaviji krajem 20. stoljeća. [25] Na tragu toga i Lóránd navodi da je borba protiv nacionalizma postala nakon 1991. godine jednom od glavnih tema feminizama u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. [26] Vrlo jasnu kritiku tadašnje politike dalo je niz feminističkih organizacija među kojima je i beogradska organizacija Žene u crnom, koja je početkom listopada 1991. godine započela „javni, nenasilni protest protiv rata, protiv politike srpskog režima, nacionalizma, militarizma, svih vidova mržnje, diskriminacije, nasilja“. [27] Svakako među najpoznatije feministkinje koje su ustale protiv nacionalizma su „vještice iz Rija“ kako je kolokvijalno nazvano pet aktivistkinja.  [28] Da je nacionalistički zanos podrazumijevao condicio sine qua non tadašnjeg privatno/javnog djelovanja, svjedoči i pitanje Hloverke Novak – Srzić, koja se u jednom članku postavila pitanje koje je nacionalnosti Dubravka Ugrešić.  [29] Zbog svoga antinacionalističkog stajališta, Ugrešićka se našla na meti gotovo svih istaknutih društvenih radnika, od sveučilišnih profesora do novinara. Napadi su imali vrlo jasni rodni aspekt, pa je Ugrešićka, između ostaloga, nazvana „babom koja progoni Hrvatsku“ te članicom „pomalo  nesretnih, a u svakom slučaju frustriranih žena“.  [30]

Osim „vještica“, u okviru antiratnog aktivizma posebno su bili aktivne i Vesna Teršelić, Vesna Janković i dr. koje su se sudjelovale u osnivanju niza mirovnih organizacija i inicijativa poput Odbora antiratne kampanje te elektronske mirovne mreže ZaMir. Kritika tadašnje dominirajuće nacionalističke prakse posebno se očitovala problematizacijom silovanja koje nije bilo u nikakvoj vezi s nacionalizmom. Odnosno isticana je teze da su žene te koje su silovane dok su muškarci ti koji siluju, bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu ili političko uvjerenje. [31] Tako su srpske feministkinje u kontekstu transrepubličkog djelovanja, isticale da će se zalagati za pomoć svim žrtvama silovanja, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnosti. U smislu ranije iznesene Bilićeve premise, upravo problematizacija silovanja, nevezana uz rasu ili nacionalnost, predstavlja „društveni kapital“ iz jugoslavenskog konteksta koji se manifestirao i na aktivističko djelovanje 1990-ih jer se ovo pitanje, kako je ranije navedeno pojavilo u feminističkom fokusu još osamdesetih godina.

Aktivistkinje u Hrvatskoj progovarale su o zločinima hrvatskih snaga nad nehrvatskim stanovništvom što je u dominirajućoj atmosferi patriotizma izjednačeno s antihrvatskom odnosno projugoslavenskom politikom. Stoga ne čudi što su optužbe na dio njih, posebno na „vještice iz Rija“, čiji je diskurs o ratnim zločinima silovanja također isticao nepostojanje nacionalnih i vjerskih kategorija, uključivala i tada već standardnu tezu o nepatriotkinjama jugooficirskog podrijetla. [32] Na tragu svega navedenoga, ne iznenađuje izjava koju je dala Staša Zajović, članica Žena u crnom u  jednom intervju kad je istaknula da su sve antiratne akcije do 1991. godine pokrenule žene. [33]

Uzimajući u obzir ranije iznesu tezu o ovom vremenu kao onome u kojemu su se tradicijske vrijednost pojavile u novom kontekstu te o politici nacionalne homogenizacije, djelovanje aktivistkinja možemo interpretirati unutar tipologije građanskog aktivizma Douga McAdama, koji razlikuje aktivizam većeg rizika te aktivizam manjeg rizika. [34] S obzirom na društveni odjek kod dijela tadašnjeg društva, možemo svakako ustvrditi da su se ondašnje aktivistkinje našle nasuprot frustrirane većine, čemu svjedoči i činjenica da se dio njih preselio u druge države uslijed niza pritisaka i medijskog progona. 

 

Zaključak

Možemo zaključiti da je prvi val aktivizma na postjugoslavenskom prostoru predstavljalo kombinaciju različitih oblika aktivizma od socijalnog i ekonomskog do političkog. Radilo se o aktivizmu većeg rizika koji je podrazumijevao suprotstavlje frustrirajućoj većini čime su ovakvi kolektivi i individualci bili itekako izloženi nizu napada. Ipak, ovi primjeri djelovanja kreirali su novi „društveni kapital“ za buduće generacije aktivista, aktivistkinja, feministkinja te svih ostalih koji nastoje kroz različite aspekte civilnog društva mijenjati svijet u kojem živimo. Stoga, prema riječima Jamesa Baldwina, ne možemo mijenjati baš sve s čime se suočimo,  no ništa ne možemo niti promijeniti dok se ne odvažimo na suočavanje s problemom. Naime, drugi izbor, u trenutku sve intenzivnijih migracijskih valova i nadiruće repatrijarhalizacije društva (da izdvojimo samo neke od suvremenih problema) niti ne postoji. 

[1] Mark Kurlansky, 1968. Godina koja je promijenila svijet, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007., XV.

[2] Vidi: Verta Taylor, „Gender and Social Movements: Gender processes in Womne’s Self Help Movements“, Gender & Society, br. 1., 13/1999., 8.-33.

[3] Bilić, Borile smo se za vazduh, 56.

[4] Pitanje roda i njegovog odnosa prema društvenim pokretima predstavlja složeno istraživačko područje koje nadilazi okvir ovoga rada. Stoga će se ovdje predstaviti tek njegove najvažnije odrednice u kontekstu početkom 1990-ih na postjugoslavenskom prostoru.

[5] Bojan Bilić, „Između multiplikacije i fragmentacije: širenje antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj 1990-ih godina“, Polems, br. 2., 15/2012., 1331.-5595.

[6] Radilo se zapravo o sekciji Sociološkog društva Hrvatske koja je oformljena 1979. godine.

[7] Sintagma koju koristi Bojan Bilić u knjizi Borile smo se za vazduh. (Post)jugoslavenski antiratni aktivizam i njegovo nasleđe.

[8]  Ian Kerwhaw, Do nade i natrag. Europa 1950.-2017., Fraktura, Zagreb, 345.

[9]

Uz nekoliko drugih antiratnih udruženja, koja su se javila prvenstveno u Hrvatskoj i Srbiji, poput Antiratne kampanje Hrvatske (AKH)  odnosno Centra za antiratnu akcije u Beogradu, snažnu potporu antiratnoj kampanji dale su, između ostalih i ženske grupe koje su svoj rad usmjerile na socijalni odnosno antiratni plan. Jasni antiratni stavovi bili su artikulirani kroz niz mirovnih organizacije koje su se javile na ovim prostorima početkom devedesetih godina. Tako je u Srbiji Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) početkom lipnja 1991. održalo u šesnaest gradova bivše Jugoslavije konferenciju za novinare pod geslom „Stop fašizmu – prolaz građansku“. U Bosni i Hercegovini je održano zasjedanje Pretparlamentarne Jugoslavije, koje je okupilo brojne građanske stranke i udruženje za formiranje mirovnih koalicija koje bi trebale pridonijeti okončanju rata. U Srbiji je Centar za antiratnu akciju 1991. organizirao antiratnu manifestaciju pod naslovom „Pregovori umjesto rada“ i dr. U ovo su se vrijeme javili različiti oblici građanskog aktivizma, prije svega u obliku potpisivanja peticija, prosvjeda, paljenja svijeća i sl.

[10] Bilić, Borile smo se za vazduh, 82.

[11] Isto, 91.

[12] Slavenka Drakulić, Smrtni grijesi feminizma. Ogledi o mudologiji, Fraktura, Zagreb, 341.

[13] Isto, 345.

[14]  Lydia Sklevicky, Konji, žene i ratovi, (ur. Dunja Rihtman Auguštin), Druga, Zagreb, 1996., 278.

[15] Vesna Kesić, „Kako se kalio feminizam: od DRUG-ce do žene Građanke“, dostupno na: https://www.kulturpunkt.hr/content/kako-se-kalio-feminizam-od-drug-ce-zene-do-gradanke, 14. VIII. 2021.

[16] Pau Stubbs, „Mreže, organizacije, pokreti: narativi i oblici tri vala aktivizma u Hrvatskoj“, Polemos, br. 2., 15/2012., 11.-32.

[17] Zófia Lóránd, Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji, Fraktura, Zagreb, 2020., 278.

[18] Isto.

[19] Isto.

[20]  Damirka Mihaljević, „Feminizam – što je ostvario?,“ Monstariensia: časopis za društvene i humanističke znanosti, 20/2016., br. 1.-2., 149.-169.

[21] Isto.

[22] Verta Taylor; Leila J. Rupp, „Women’s Culture and Lesbian Feminist Activism: A Reconsideration of Cultural Feminism“ Signs, br. 1., 19/1993., 32.-61.

[23] Zófia Lóránd, Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji, 281.

[24] Damirka Mihaljević, Feminizam – što je ostvario?, 149.-169.

[25] Bilić, Borile smo se za vazduh, 87. 

[26] Zófia Lóránd, Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji, 283.

[27] „I dalje smo na ulicama…“, dostupno na: http://zeneucrnom.org/sr/i-dalje-smo-na-ulicamao-akcijama-na-ulicama-trgovima, 20. VIII. 2021. 

[28] Riječ je o nazivu koji se odnosi na članak pod nazivom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“, a koje je anonimno objavio, kako se kasnije saznalo Slaven Letica po nalogu tadašnjeg urednika Globusa Denisa Kuljiša. U njemu su Slavenka Drakulić, Vesna Kesić, Dubravka Ugrešić, Jelena Lovrić i Rada Iveković bile optužene da su blokirale održavanje PEN kongresa u Dubrovniku. Letičine je riječi podržao cijeli niz intelektualaca i novinara, među kojima su i Slobodan Prosperov Novak, Branko Čegec, itd. Novinar Novosti Hrvoje Šimičević, naveo je kako se radi o „najrazornijem komadu odštampane mizoginije u povijesti hrvatskog novinarstva“ (Hrvoje Šimičević, „Lomača za intelektualke“, dostpno na: https://www.portalnovosti.com/lomaca-za-intelektualke, 20. VIII. 20201.)

[29] Radi se o autoričinoj reakciji na Ugrešićkinu ironičnu prezentaciju nacionalizma prikazujući je kroz motiv limenke na kojoj pisalo čisto hrvatski zrak.

[30] Hrvoje Šimičević, „Lomača za intelektualke“, dostpno na: https://www.portalnovosti.com/lomaca-za-intelektualke, 20. VIII. 20201.

[31] Ana Miškovska Kajevska, „Stvaranje i prenaženje linija podjele: Antiratne pozicije beogradskih i zagrebačkih feminističkih aktivistkinja devedesetih“, (u: Opiranje zlu. (Post)jugoslavenski antiratni angažman, (ur. Bojan Bilić; Vesna Janković), Documenta – centar za suočavanje s prošlošću; Kuća ljudskih prava Zagreb; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2015., 121.-144.

[32] „Vještice opet jašu ili književno-cenzorski mamurluk“, dostupno na: https://mudrac.ffzg.hr/~bmikulic/Knjizevnost/vjestice.htm, 17. VIII. 20201. 

[33]  Dostupno na: https://www.nacional.hr/zajovic-sve-antiratne-akcije-od-1991-pokrenule-su-zene/, 18. VIII. 2021.

[34]  Doug McAdam, „Recruiment to Hight-Risk Activism: The Case of Freedom Summer“, American Jorunal of Sociology, br. 1., 92/1986., 64.-90.


foto: osobna kolekcija

Ana Rajković doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom „Ideološki prijepori u radničkom pokretu u Osijeku (1918.-1939.)”. Uže znanstveno područje interesa joj je socijalna i rodna povijest između dva svjetska rata. Od 2019. zaposlena je u Hrvatskom institutu za povijest – Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Autorica je monografije Dugi ženski marš. Položaj radnica i ženski aktivizam u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova (DAF, 2021.).

Članak je nastao u okviru programa „Europa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se provodi u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt financira Europska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Europske Unije.

 

 

Otvoren je Poziv za 3. generaciju praktičarki i praktičara socijalnih inovacija! [Prijave do 24.1.]

Na posljednjoj si godini studija ili si nedavno diplomirao_la fakultet društveno-humanističkog usmjerenja, a nedostaju ti znanja kojima bi kroz praksu doprinio_la svojoj zajednici? Imaš već neke ideje za rješavanje aktualnih društvenih problema, ali želiš steći potrebne vještine i naučiti korisne metode rada koje će ti pomoći u njihovoj realizaciji? Želja ti je zajedno s drugim mladima dobiti iskustvo koje će ti kasnije pomoći u tvom aktivističkom i profesionalnom radu?

Ako je odgovor na i jedno od ovih pitanja ‘da’, imamo program namijenjen baš za tebe!

Edukacijski program ‘Praktičar_ka socijalnih inovacija’ namijenjen je mladima između 21 i 30 godina koji su na završnim godinama studija ili su nedavno diplomirali, a trenutno nisu zaposleni u struci. Cilj ove edukacije je ponuditi osnovna znanja, vještine i stavove koji će humanistima i društvenjacima omogućiti da dizajniraju, razviju i implementiraju vlastite socijalne inovacije. Program je uspješno izveden u proljeće i jesen 2021. godine, a ovo je Poziv za treću generaciju praktičara i praktičarki.

Zanima te kako to izgleda u praksi? Čitaj dalje.

Što ćeš dobiti ovom edukacijom?

  • Usavršiti postojeće i usvojiti nove metoda rada, pristupa problemima, vještine i znanja u području definiranja problema, istraživanja potreba, socijalnih inovacija, design thinkinga, oblikovanja projekta, izrade poslovnog plana itd.
  • Uz teorijska znanja, imat ćeš priliku i razviti jedinstveni prototip/rješenje, odnosno socijalnu inovaciju koja odgovara na goruće društvene probleme
  • Surađivat ćeš i povezati se s timom mladih ljudi koji razmišljaju na sličan način kao i ti
  • Podršku za razvoj socijalne inovacije i nakon završetka programa
  • Priliku za umrežavanje s mladima iz cijele države, ali i s organizacijama civilnog društva, poslovnim sektorom i drugim akterima
  • Izlazak iz zone komfora i aktivan zajednički rad s ljudima iz raznih sredina, koje ćeš imati prilike bolje upoznati
  • Aktivnu mentorsku podršku, koja uključuje jasnu povratnu informaciju na rad, savjete za poboljšanje i pomoć u oblikovanju socijalne inovacije
  • Potvrdu/certifikat o završetku neformalnog edukacijskog programa

Riječima sudionika i sudionica iz prve i druge generacije Programa:

„Prije prijave jedina jasna očekivanja bila su steći znanja o stvaranju/prijavi projektnog prijedloga te mogućnosti financiranja ideje. Nisam imala ideju kako ideju oblikovati. U tom pogledu posebno sam zahvalna što ste puno vremena posvetili i tehnikama za oblikovanje misli, naglasku na imaginaciji, ali i istraživanjima. Tehnike su primjenjive i na svakodnevni život što je također povezano s aktivizmom jer primjećujem promjenu u svome načinu razmišljanja. Prije kad bih hodala gradom, fakultetom – primjećivala bih stvari koje me smetaju, ali ne bih im znala pristupiti iz pozicije traženja rješenja. To svakako smatram najvećom dodanom vrijednošću koju sam stekla kroz ovaj program. ”

„Program mi je omogućio izlazak iz komfort zone, što cijelo vrijeme naglašavam, introvert poput mene koji se inače nije javljao, sada je sudjelovao u svemu, preuzimao inicijativu kada je trebalo informacije koje sam dobila već sam sada počela koristiti, i tako će biti i dalje. “

Bi li rekao_la da su tvoja očekivanja od programa ‘Praktičar_ka socijalnih inovacija’ zadovoljena?

„Jesu. U prijavi sam navela kako će mi jedan od najvećih izazova biti rad u timu, budući da volim raditi sama, a taj izazov sam i dobila. Stekla sam vrijedna nova znanja, isprobala platforme i alate za koje prije nisam čula, a rado ću ih koristiti u daljnjem radu.”

„Da. Zaista sam bila praktičarka socijalnih inovacija :)”

 

Kako izgleda program?

– Sudjelovanje je besplatno, a sastoji se od 150 sati edukacije koja uključuje teorijska predavanja, individualni i praktični rad u grupama (60 sati – predavanja i praktične vježbe; 90 sati – individualni i grupni zadaci).

– Kako bi se omogućilo sudjelovanje mladih iz cijele Hrvatske, kao i mladih koji imaju poteškoće u kretanju te radi poštivanja aktualnih epidemioloških mjera, program će se izvoditi online putem platforme Zoom i drugih digitalnih alata, uz mogućnost susreta uživo ako za to bude mogućnosti

– Program započinje 27. siječnja i završava 14. travnja 2022. godine.

– Teorijska predavanja odvijaju se utorkom i četvrtkom od 9:30 do 13:30h, uz neke tjedne bez predavanja, namijenjene grupnom radu. U dogovoru s grupom, moguće je organizirati dodatne termine za konzultacije.

– Predavanja izvode iskusne predavačice iz Inicijative mladih za ljudska prava u suradnji s vanjskim predavačima koji su uspješni stručnjaci za design thinking, komunikaciju, zagovaranje i druge teme te dolaze iz privatnog sektora i civilnog društva. Imena svih predavača_ica bit će objavljena uskoro.

Raspored

27.01.2022. Upoznavanje i uvod u program; Što su socijalne inovacije?
01.02.2022. Životni ciklus socijalnih inovacija i kompetencije socijalnih inovatora
03.02.2022. Socijalne inovacije i civilno društvo – izazovi za ljudska prava u 21. stoljeću
08.02.2022. Kako uspješno definirati problem? – Odabir tematskog okvira za socijalne inovacije
10.02.2022. Učimo raditi u timu: uspostavljanje grupa i metoda suradnje
15.02.2022. Mapiranje ekosistema dionika
17.02.2022. Istraživačke metode i intervjuiranje bazirano na empatiji
Domaća zadaća – istraživanje
01.03.2022. Sinteza istraživanja i definiranje točke gledišta
03.03.2022. Design Thinking: Tehnike ideacije
08.03.2022. Metode prototipiziranja rješenja – socijalne inovacije
10.03.2022. Design Thinking: konzultacije
Domaća zadaća – stvaranje prototipa socijalne inovacije
17.03.2022. Izvori financiranja za socijalne inovacije
22.03.2022. Social Business model
24.03.2022. Socijalne inovacije u projektnom kontekstu. Dizajn projekata.
29.03.2022. Implementacija, praćenje i izvještavanje projekata
Domaća zadaća – izrada projektnog prijedloga i projektnog plana
05.04.2022. Kako ispričati priču? Storytelling i razvoj ‘pitcha’
07.04.2022. Komunikacijska i zagovaračka strategija za socijalne inovacije
Domaća zadaća – priprema pitcha
12.04.2022. Generalna proba pitcheva
14.04.2022. Završni ispit – predstavljanje socijalnih inovacija pred vanjskom komisijom

 

Što očekujemo od tebe?

→ Aktivno sudjelovanje na svih 150 sati programa. Dopušteni broj izostanaka na teorijskom dijelu programa je 3 (termina). Program je iznimno koristan, ali i intenzivan, a 150 sati programa uključuje i manji broj sati grupnog rada izvan redovnih termina, po dogovoru

→ Spremnost za izlazak iz ‘zone komfora’, evaluaciju vlastitih vještina, znanja i pristupa

→ Spremnost na timski rad odnosno rad u grupi koji će rezultirati zajedničkim rješenjem, koji je ponekad inspirativan i osnažujući, a ponekad i stresan

→ Sudjelovanje na teorijskim provjerama te završnoj prezentaciji rješenja/socijalne inovacije pred stručnim žirijem

→ Izraženi interes za doprinos zajednici i razvoj kreativnih rješenja za opće dobro

 

Koji su kriteriji prijave?

Na edukacijski program ‘Praktičar_ka socijalnih inovacija’ možeš se prijaviti ako:

✔ imaš između 21 i 30 godina

✔ si završio_la ili završavaš fakultet društveno-humanističkog usmjerenja (preddiplomska ili diplomska razina studija). Prednost imaju nezaposlene osobe koje su završile studij.

✔ nisi zaposlen_a u struci na ugovor o radu (radiš izvan područja za koje si se obrazovao_la)

možeš pohađati predavanja u terminima navedenima u rasporedu programa

 

Kako se prijaviti?

Rok prijave na program je 24. siječnja u ponoć.

Informacije o izboru sudionika bit će poznate između 25. i 26. siječnja. Broj sudionika je ograničen, uz napomenu da će se program ponovno izvoditi u narednim semestrima.

 

Prijavi se ovdje

Pitanja o programu možete slati na email: croatia[at]yihr.org

 

Prati nas na društvenim mrežama:

Facebook: https://www.facebook.com/socialinnovatorshr/

Instagram: https://www.instagram.com/yihr_cro/?hl=en

 

Ovaj program dio je projekta Social Innovators, čiji je cilj utjecati na lakše zaposlenje mladih koji su stekli obrazovanje iz područja društvenih i humanističkih znanosti te promovirati zapošljavanje u udrugama kao mjestima gdje mladi mogu naučiti nove vještine i znanja i kao atraktivnog okruženja za rad, učenje i održiv doprinos zajednici. Osim toga, projektom želimo potaknuti razvoj socijalnih inovacija.

Projekt u Hrvatskoj koordinira Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR), a projekt, kao i edukacijski program se odvija još i u Sloveniji i Bugarskoj, uz podršku ekspertnih partnera iz Norveške.

 

Social Innovators je financiran od strane Islanda, Norveške i Lihtenštajna kroz EEA and Norway Grants Fund for Youth Employment.

Zajedno za zelenu, kompetitivnu i uključivu Europu.