YIHR Croatia refuses to respond to Luka Mišetić’s ‘Challenge’

YIHR Croatia refuses to respond to Luka Mišetić’s ‘Challenge’

On January 16th, Luka Mišetić tweeted a ‘challenge’ to YIHR Croatia to ‘identify one Serb – by name – who claimed to have left Croatia during Storm due to fear of shelling’. YIHR refuses to do so. The reason is twofold, and very simple. One, YIHR Croatia is not a court nor a Tribunal. A jurist of Mišetić’s profile should be aware of that. Secondly, and more importantly, we refuse to participate in twitter ‘challenges’ that play with people’s lives and destinies in such a manner.

We, however, will remind Mr. Mišetić of two things. One has to do with established facts that, again, a lawyer of his profile with interest in the subject matter should be aware of. And the second has to do with the background of the ‘challenge’ he posed.

As for the first, we remind Mr. Mišetić of what the ICJ established in its 2015 Judgment re: Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia v. Serbia): “the Court notes that it is not disputed that a substantial part of the Serb population of the Krajina fled that region as a direct consequence of the military actions carried out by Croatian forces during Operation Storm, in particular the shelling of the four towns referred to above. It further notes that the transcript of the Brioni meeting, to which it will return later (see paragraphs 501-507 below), makes it clear that the highest Croatian political and military authorities were well aware that Operation Storm would provoke a mass exodus of the Serb population; they even to some extent predicated their military planning on such an exodus, which they considered not only probable, but desirable” (479). The ICJ concluded that this was not sufficient to represent actus reus of genocide and when studying the Brioni Transcripts, the ICJ concluded “It [statements from the Brioni meeting] cannot be interpreted as reflecting an intent on the President’s part to destroy the Krajina Serbs as such.”

As for the latter, the background of the challenge is such that Mr. Mišetić shared an excerpt from an OSCE report that cites UNCHR data that indicates a number (“some 16.000 of the 67.000”) of Serbs left the Eastern Slavonia and Baranja region between August 1996 and July 1998. With this excerpt, Mr. Mišetić noted that “…UNHCR reported that 25% of the Serb population chose to leave rather than live in independent Croatia. To be considered when discussing why Serbs left during Storm”. Without denouncing this as a reasonable consideration or even a plausible argument, YIHR Croatia added to the discussion by sharing the above mentioned paragraph 479 of the ICJ Judgment.

 If anything, these arguments can be seen as complementary. We do not claim that a number of people didn’t leave because they didn’t want to live in independent Croatia. We did not interview all of them and cannot claim for certain that such cases do not exist. Likewise, we cannot claim that there were no other reasons, such as fear, and we can only accept these interpretations as plausible or reasonable arguments. However, the above cited paragraph of the ICJ Judgment is a formal conclusion of a competent international judicial institution. Thus, it is entirely irrelevant what YIHR Croatia or Mr. Mišetić think about this. This is established.

Furthermore, speaking of shelling during the Operation Storm, let us remind Mr. Mišetić of paragraphs 481 – 485 of the same Judgment “Killing of Serbs fleeing in columns from the towns under attack”. Paragraph 485 states: “The Court’s conclusion is that killings were in fact committed during the flight of the refugee columns, even if it is unable to determine their number, and even though there is significant doubt as to whether they were carried out systematically. These killings, which fall within the scope of subparagraph (a) of Article II of the Genocide Convention, constitute the actus reus of genocide.”

Luka Mišetić “challange” on twitter:

ODLIČJA NA RATNIM ZLOČINCIMA MRLJA SU KOJU PREDSJEDNICA NOSI U BOSNU I HERCEGOVINU

Inicijativa mladih za ljudska prava ususret posjeta Bosni i Hercegovini zahtijeva od predsjednice Grabar Kitarović oduzimanje odličja ratnim zločincima te poručuje: ne poštujete žrtve.

Inicijativa mladih za ljudska prava uputila je Državnom povjereništvu za odlikovanja i priznanja pri uredu Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović poticaj za oduzimanje odlikovanja ratnim zločincima Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Brunu Stojiću, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Dariju Kordiću temeljem Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske.

Propustivši dosad oduzeti odličja ratnim zločincima Predsjednica je pred svoj službeni posjet Bosni i Hercegovini propustila simbolički iskazati prekid s agresivnom politikom hrvatskog vodstva prema toj državi devedesetih godina. Grabar Kitarović pokazala je kako nije spremna uputiti minimum solidarnosti žrtvama zločina niti pružiti ruku pomirenja i suradnje građanima Bosne i Hercegovine i njenim političkim predstavnicima.

Osim toga, svojim nečinjenjem iskazala je nepoštovanje prema svim ratnim veteranima koji su u ratu sudjelovali poštujući humanitarno pravo i običaje ratovanja, obezvrijedila je ustavnu vrednotu vladavine prava te čast i ugled Republike Hrvatske i Hrvatske vojske.

Podsjećamo kako su u pravomoćnoj presudi MKSJ-a 29.11.2017. Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Valentin Ćorić osuđeni na višegodišnje kazne zatvora zbog počinjenja ratnih zločina. Ovi zločini počinjeni su unutar udruženog zločinačkog pothvata u čijem su osmišljavanju i provođenju sudjelovali i tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera oružanih snaga RH Janko Bobetko. MKSJ je pravomoćno osudio Darija Kordića na 25 godina zatvora još 2004. godine zbog teških kršenja Ženevskih konvencija i zločina protiv čovječnosti. Svima navedenima dodijeljena su odlikovanja Republike Hrvatske.

 

15. siječnja – Dan mira

Uspostava mira između sukobljenih strana – Republike Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije te hrvatske Vlade i lokalne srpske zajednice – omogućili su i međunarodno priznanje Hrvatske 15. siječnja 1992. i proces mirne reintegracije misijom UNTAES-a (Prijelazna uprava UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem) završene 15. siječnja 1998.

Važnost uspostavljanja mira u Hrvatskoj zanemarena je u okviru današnjeg dominantnog narativa koji se iskazuje svakodnevnim slavljenjem rata.

Međunarodno priznanje Hrvatske 15. siječnja 1992. pristignuto je nakon trenutka kada je Hrvatska potpisala primirje s JNA u Sarajevu 2. siječnja 1992. Iako to nije jedini faktor koji je osigurao međunarodno priznanje, svakako je bio među najvažnijima za međunarodnu zajednicu prilikom donošenja odluke o priznanju, a građanima je nakon proživljenih teških ratnih stradanja donio dašak nove nade mira. Nakon potpisanog primirja na teritoriju RH započela je mirovna misija UN-a pod nazivom UNCRO koju su na teritoriju RH provodile mirovne snage UNPROFOR.

Temelj za provođenje mirne reintegracije u istočnoj Slavoniji i Baranji i zapadnom Srijemu te misije UN-a kojom je Hrvatska uspostavila kontrolu nad tim područjem bio je potpisani Erdutski sporazum 12. studenog 1995. Njime je od Vijeća sigurnosti UN-a od sukobljenih strana zatraženo da se u prijelaznom periodu uspostavi mir i sigurnost. Na području koje je pretprjelo brojne civilne i vojne žrtve tada je dogovorom završen rat i uspostavljen mir, a izbjegnute su nove žrtve i ratna stradanja.

Na prvu obljetnicu potpisivanja sporazuma, svjedoci tog potpisivanja ispred međunarodne zajednice konstatirali su sljedeće: “Kako bi ovaj prijelaz, međutim, uspio, prijeko je potrebno da se obje strane pridržavaju sporazuma, ne samo sada, dok na terenu prijelazni upravitelj Ujedinjenih naroda Jacques Klein i njegovi kolege nadgledaju njegovo provođenje, već i u budućnosti, kad Ujedinjeni narodi odu. Područje Istočne Slavonije, Bara­nje i Zapadnog Srijema je, na kraju krajeva, područje na kome je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji, a uz ovaj sporazum, područje i na kome je završio. Ne­kad je to bilo jedno od područja bivše Jugoslavije s najvećim brojem etnič­kih zajednica, a, ako obje strane budu provodile sporazum u dobroj vjeri, ono to može ponovo postati”.

Proces mirne reintegracije, koji je započeo misijom UNTAES-a stvorio je bitne preduvjete za proces pomirenja u poslijeratnom društvu Republike Hrvatske. Međutim, danas, 20 godina nakon završetka mirne reintegracije teritorija, nije došlo i do integracije ljudi. Mnogi izbjegli s tog ratom pogođenog područja još se nisu vratili svojim domovima, a oni koji jesu suočeni su s brojnim poteškoćama poput nerješenih imovinskopravnih pitanja, nedostatka društvenog povjerenja i govora mržnje. Atmosfera u društvu izrazito je nepovoljna za pripadnike nacionalnih, vjerskih i drugih manjina, a nacionalizam se potiče i od strane najviših državnih predstavnika.

Vlada Republike Hrvatske mora uložiti dodatne napore kako bi se stvorili uvjeti za nastavak procesa integracije koji nije u potpunosti završio 15. siječnja 1998. Prvi korak prema tome je davanje veće pozornosti procesima poput mirne reintegracije i njihovo službeno obilježavanje nasuprot slavljenja rata, što je bila dosadašnja praksa u hrvatskoj politici i društvu.

Našem društvu i novim generacijama potrebna je izgradnja kulture mira i suživota te učenje na greškama iz prošlosti u cilju ostvarenja bolje budućnosti.