24.12.2021.

Bogatstvo EU je njeno njegovanje ideala europskog zajedništva

Europska unija predstavlja kompleksnu međunarodnu organizaciju, koju njeni građani najčešće percipiraju kroz mogućnost lakšeg putovanja, poslovnu i edukacijsku mobilnosti te financiranje bitnih lokalnih projekata. Ipak, EU predstavlja nešto daleko veće – kulminaciju dugotrajno uspostavljanog ideala europskog zajedništva. Taj je ideal utkan u samu jezgru EU, koja svojim djelovanjem nastoji osigurati stabilnost, mir i prosperitet u […]


Europska unija predstavlja kompleksnu međunarodnu organizaciju, koju njeni građani najčešće percipiraju kroz mogućnost lakšeg putovanja, poslovnu i edukacijsku mobilnosti te financiranje bitnih lokalnih projekata. Ipak, EU predstavlja nešto daleko veće – kulminaciju dugotrajno uspostavljanog ideala europskog zajedništva. Taj je ideal utkan u samu jezgru EU, koja svojim djelovanjem nastoji osigurati stabilnost, mir i prosperitet u Europi. Međutim, navedeni se ideal danas nalazi u krizi: EU stoji na raskrižju, s rastućim brojem građana i političara koji sumnjaju u potrebu za europskim jedinstvom. U takvim okolnostima je nužno okrenuti se povijesti kako bi se uvidjeli razlozi potrebe za europskim jedinstvom i zajedništvom te uloga koju EU ima u njihovom ostvarivanju.

Temelji europskog zajedništva dugo postoje: iako je povijesno obilježeno političkim i vojnim sukobima, europsko je stanovništvo kulturološki povezano, stvorivši duh zajedništva koji transcendira nacionalne granice. Pri završetku Drugog svjetskog rata europske su se države, suočene s razorenom industrijom i poljoprivredom, rastom nezaposlenosti i neimaštine te strahom od ponovnog sukoba, našle na prekretnici – budućnost je bila nejasna, a potrebno je bilo odlučiti kako dalje nastaviti. Unatoč pritisku da se države zatvore u sebe i da teže realizaciji nacionalnih interesa, nadovezujući se na te inherentne vrijednosti zajedništva prevladala je politička struja europskog federalizma i političko-ekonomski ujedinjene Europe. Korijeni djelovanja ove političke struje leže u Ventotenskom manifestu Altiera Spinellija iz 1941., u kojem je iznio ideje o stvaranju slobodne i ujedinjene Europe – ideje koje su postale relevantne kada se prilikom obraćanja naciji 1946. Wilson Churchill počeo za njih javno zalagati. Iako su prvi pokušaji postratnog ujedinjenja iz 1949. bili uglavnom neuspješni – novonastalo Vijeće Europe prenaglo je pokušalo uspostaviti političko jedinstvo Europe, sljedeći se pokušaj pokazao uspješnijim. Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova, je uz savjetnika Jean Monneta osigurao je većinsku podršku francuskog parlamenta, te je 1950. donesena Schumanova deklaraciju kojom su uspostavljena načela europskog zajedništva: 

„Europa se neće stvoriti odjednom ili prema jednom jedinstvenom planu. Izgradit će se putem konkretnih postignuća koja će prvo stvoriti istinsku solidarnost. Ujedinjavanje nacija Europe zahtijeva uklanjanje prastarog neprijateljstva između Francuske i Njemačke…Objedinjavanje proizvodnje ugljena i čelika odmah bi trebalo osigurati uspostavu zajedničkih temelja gospodarskog razvitka, kao prvog koraka k federaciji Europe, što će promijeniti sudbinu onih regija koje su se dugo bavile proizvodnjom oružja, a čije su najčešće žrtve bile one same…Tako uspostavljena solidarnost u proizvodnji dovest će do toga da svaki rat između Francuske i Njemačke postane ne samo nezamisliv, nego i materijalno nemoguć. Uspostava ove snažne proizvodne cjeline, koja je otvorena prema svim zemljama koje su voljne sudjelovati i koja se definitivno opredijelila da svim zemljama članicama pruži osnovne proizvode za industrijsku proizvodnju pod istim uvjetima, smatrat će se istinskim temeljima za njihovo gospodarsko ujedinjenje.“

Deklaracijom se jasno ističe da nadmetanje i sukobi zbog realizacije nacionalnih interesa ne predstavljaju uspješan model za bolju budućnost. Jedino rješenje je stvaranje Europe ujedinjene oko zajedničkih ciljeva i vrijednosti, s jedinstvenom političkom vizijom i složnim djelovanjem. Takva bi Europa bila u tolikoj mjeri ekonomski i politički povezana, da bi bilo kakav oblik sukoba postao ekonomski neprihvatljiv. Ove su se odredbe deklaracije inicijalno odnosile na Francusku i Njemačku, susjedne države s izraženom poviješću neprijateljstva, a ovoj su se viziji, radi širenja političke stabilnosti i ekonomskog prosperiteta, pridružile i druge europske države. Najprije je 1951. centralizacijom proizvodnje ugljena i željeza uspostavljena ekonomska suradnja (Europska zajednica za ugljen i čelik), a potom je 1957. potpisivanjem Rimskog ugovora šest vodećih država uspostavilo Europsku ekonomsku zajednicu te omogućilo snažnije ekonomsko povezivanje i zajedničke carine. Uslijedio je niz pravnih akta koji su razvijali organizaciju i zajedničko djelovanje država članica – vrhunac je bio Maastriški sporazum 1992., koji je formalno uspostavio EU kao organizaciju, zajedničku valutu, pravni okvir za definiranje europskog građanstva, jedinstvenu sigurnosnu i vanjsku politiku te zajedničko tržište. S potpunom ekonomskom integracijom zagarantiran je prosperitet, regionalna suradnja i stabilnost 12 država članica, te su osigurani temelji za daljnju političku integraciju.

S uspostavom EU te dubljim povezivanjem tadašnjih država članica, projekt ujedinjenja Europe je doživio svoj najveći uspjeh. Sljedeći je korak prema osiguranju trajnog mira i stabilnosti u Europi bilo daljnje širenje EU uključivanjem ostalih europskih država. Posebna pažnja je posvećena zapadnom Balkanu, koji se istovremeno nosio s nestabilnošću i siromaštvom, prouzročenim raspadom Jugoslavije i ratom – EU je za cilj imala stabilizaciju regije te sprječavanje novih sukoba. Program Interreg od 1989. stimulira suradnju država članica i smanjenje utjecaja nacionalnih granica, a strategije „Proces suradnje u jugoistočnoj Europi“ (od 1996.), „Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju“ (od 1999.) te organizacija „Vijeće za regionalnu suradnju“ (od 2008.) potiču dijalog te uspostavljanje stabilnosti, povjerenja, sigurnosti i trgovine u Jugoistočnoj Europi. Daljnji razvoj regionalne stabilnosti te prosperiteta osigurani su odlukama EU-Western Balkans Summit-a iz 2000. i 2003., kojima su se države zapadnog Balkana obvezale na nastavak regionalne suradnje, promociju regionalne trgovine, uspostavu regionalnog tržišta struje i plina te razvoj infrastrukture i prekogranične suradnje. Njih prate i službene makro-regionalne strategije za rješavanje zajedničkih izazova geografskih regija unutar EU – primjeri su EU strategija za dunavsku regiju iz 2011. i EU strategija za jadransku i jonsku regiju iz 2014. U sve su navedene projekte i organizacije uključene države Zapadnog Balkana, koje tako imaju priliku surađivati i zajednički djelovati s ostalim državama članicama radi razvoja i jačanja regije, povezivanja sa zapadnom Europom te ispunjavanja kriterija za ulazak u EU. Surađujući, države grade snažnije dobrosusjedske veze te se korak po korak uspostavljaju temelji za trajnu stabilnost u regiji, sukladno glavnom cilju EU.

Unatoč jačanju integracije država članica te uspostave velikog broja projekata, organizacija i strategija koje služe povećanju prosperiteta, sigurnosti i stabilnosti u europskim regijama, EU se suočava s izazovima. Česti su sukobi s državama članicama koje ratificiranje pojedinih zajedničkih odluka doživljavaju prijetnjom nacionalnom suverenitetu. Takvi se problemi rješavaju diskusijom i kompromisima: svaki je prijedlog temeljnog pravnog akta EU prošao kroz mnoge izmjene kako bi svima bio prihvatljiv. No proteklo desetljeće predstavlja jedan od najtežih perioda EU: ekonomska kriza je dovela do visoke stope nezaposlenosti, podjele država članica na bogatije centralne i siromašnije periferne države te do optužbi za demokratski deficit unutar EU zbog nametanja ekonomskih mjera državama poput Grčke i Španjolske; migrantska kriza je podijelila države članice u pogledu načina rješavanja naglog dolaska velikog broja izbjeglica; Brexit je bio prvi slučaj da je država članica (i to jedna od vodećih) izašla iz organizacije, poljuljavši njenu stabilnost. Sve to prati rastući populizam i euroskepticizam, pa je ovaj koktel problema doveo do krize daljnje integracije i razvoja EU – tokovi integracije su se drastično usporili, a ideja o „više brzina“ država članica doživjela je snažne kritike od strane mnogih država članica.

Navedeni problemi izazvali su sumnju u vjerodostojnost EU te u njenu sposobnost da u jednakoj mjeri predstavlja interese svih država članica – time se proces daljnje integracije i suradnje dovodi u pitanje, a proces proširenja EU usporava. Europa se danas, kao i 1945. godine, nalazi na raskrižju: nesigurne budućnosti, uz velike socio-ekonomske i političke izazove, EU i države članice moraju odlučiti kojim će smjerom dalje. Kao i prije, mogu se zatvoriti u sebe, zaustaviti daljnju integraciju i proširenje te težiti isključivo realizaciji svojih osobnih ciljeva. Isto tako, mogu uspostaviti složno i jedinstveno djelovanje na nacionalnoj i europskoj razini, u svrhu razvoja dijaloga i zajedničke vizije o novom dobu za EU. Takav smjer je težak, zahtijeva napor, trud, volju i ustrajnost; međutim, kao što je već 1950. Schuman izjavio, jedino se takvim djelovanjem i težnjama može uspostaviti istinska stabilnost, mir i prosperitet u Europi. Odgovornost realizacije tih ideala je sada na nama: podijeljena Europa osuđena je na stagnaciju (a možda i raspad), dok ujedinjena Europa može savladati suvremene izazove i probleme te stajati rame uz rame s drugim moćnim državama, poput SAD-a, Rusije i Kine.


Izvor fotografije: osobna kolekcija

Matej Mikašinović-Komšo je diplomirani politolog sa Sveučilišta u Zagrebu, gdje je stekao ekspertno razumijevanje i poznavanje niza područja, uključujući i Europsku uniju te njen značaj za europski mir i stabilnost. Od početka studiranja se zainteresirao za istraživanje i pisanje, provodeći kvalitativne i kvantitativne analize te pripremajući informativne i znanstvene tekstove, u svrhu praktične primjene stečenog znanja. Interesne teme su mu Europska unija, politička participacija, politička komunikacija, digitalna komunikacija, teorije zavjera i digitalno djelovanje ekstremističkih skupina. Dvostruki je dobitnik dekanove nagrade za izvrsnost te je bio suradnik na nekoliko istraživačkih projekta (Disobedient Democracy, MEDIADELCOM), s objavljenim istraživačkim radovima u znanstvenim časopisima. U slobodno vrijeme voli čitati knjige, igrati video-igre i kuhati.

Članak je nastao u okviru programa „Europa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se provodi u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt financira Europska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Europske Unije.