19.11.2021.

Glas „drugih“ na kazališnim daskama – suočavanje s prošlošću i sadašnjošću

  Posljednjih nekoliko godina, od izbijanja prve takozvane izbjegličke krize, do danas, kada se nakon talibanskog preuzimanja vlasti u Afganistanu spekulira o novom izbjegličkom „valu“, promatrali smo sve snažniji trend dehumaniziranja ljudi u pokretu – izbjeglica, migranata i tražitelja azila – koji su se na našem kontinentu našli u potrazi za boljim životom, bježeći od […]


 

Posljednjih nekoliko godina, od izbijanja prve takozvane izbjegličke krize, do danas, kada se nakon talibanskog preuzimanja vlasti u Afganistanu spekulira o novom izbjegličkom „valu“, promatrali smo sve snažniji trend dehumaniziranja ljudi u pokretu – izbjeglica, migranata i tražitelja azila – koji su se na našem kontinentu našli u potrazi za boljim životom, bježeći od rata, sukoba ili ekstremnog siromaštva. Unatoč inicijalnim gestama suosjećanja, koje dijelom proizlaze i iz gorke uspomene na posljednje krvave ratove koji su na ovim prostorima otjerali tisuće ljudi sa svojih ognjišta, trend je, u međuvremenu, prešao u mainstream.

Riječ “izbjeglica” nestaje iz diskursa, a zamjenjuje se s riječima “migrant”, “ekonomski migrant” ili “ilegalni migrant”, kako bi se izgubilo uzročno-posljedičnu vezu njihova migriranja, a naglasilo namjeru nastanjivanja u ovom dijelu Europe i propitalo način na koji to namjeravaju postići.

U trenutku kad Afganistanke i Afganistanci, panično i očajnički hvataju posljednje jednosmjerne letove, domaća i europska politička elita propituje tko uopće ima pravo na utočište u ovom dijelu svijeta, pri čemu sigurnosni aspekt preuzima primat nad humanitarnim. Solidarnost se promišlja na potpuno drugačiji način od onoga kako ga promišljaju organizacije i pojedinci koji pomažu tražiteljima azila, jer u europskom kontekstu, solidarnost je potrebna onim državama članicama Europske unije koje imaju tu “nesreću” da se nalaze na vanjskim granicama bloka i koje se trebaju “obraniti” od ulazaka migranata.

Vijesti iz Kabula koje su pristizale ovog ljeta, možda jesu bile okidač za intenzivniju diskusiju o migracijama, ali teško da će se pristup i perspektiva glavnih sudionika promijeniti. Izvještaji o novim migrantskim rutama, oslabljenom ili pojačanom “pritisku migranata” na hrvatskim ili drugim granicama Europske unije postale su uobičajene, poput onih koje se pojavljuju smjenom godišnjih doba – recimo da nas “u svibnju čeka novo zahlađenje” – i koje, uglavnom, niti ne pročitamo do kraja.

Kako bi svojoj publici vizualno približili kretanje tih ljudi, medijski prilozi opremaju se mapama i strelicama, očigledno bez pretjeranog promišljanja tko i što iza jedne takve strelice stoji. Strelica ne pokazuje kroz koliko ograda, žica ili pendreka se jedan čovjek morao provući, koliko je pretrpanih čamaca prošlo kroz uzburkano Sredozemlje, koliko balkanskih rijeka i šuma su ti ljudi pregazili i, na kraju krajeva, koliko je mrtvih tijela na tom putu pronađeno. U konačnici, ne vidi se ni što je ljude nagnalo na dalek i opasan put.

Glas onih koji su prošli kilometre i kilometre u potrazi za novim domom tek ponekad će doći i do onih koji, za razliku od ljudi u pokretu, još uvijek uživaju sigurnost vlastitog doma. Posljednjih godina ti su glasovi posredovani aktivistima, novinarima, medijima. Međutim, i umjetnost, mada ograničenog dosega u samom društvu, može itekako alarmirati na aktualne probleme.

Ono što je uspjelo slovenskom kazališnom redatelju Žigi Divjaku je da u svojoj predstavi “Gejm”, – nazvanoj prema “igri” koju ljudi u pokretu “igraju” prilikom prelaska granica, a zapravo se radi o pokušajima prelaska zelene granice ne bi li u zemlji u kojoj se zateknu zatražili međunarodnu zaštitu – je šokiranje publike pričama koje su već neko vrijeme dio naše stvarnosti. Iskustva izbjeglica i migranata, skupljena uz pomoć novinara i aktivista, našla su se tako na kazališnim daskama.

Gejm je proces koji traje mjesecima i rijetki uspiju od prve. Uglavnom budu vraćeni tamo odakle su gejm i započeli, na teritorij Srbije ili Bosne i Hercegovine, nerijetko uz upotrebu policijske sile i uz zanemarivanje izražene želje za međunarodnom zaštitom ili azilom.

Priče zlostavljanih izbjeglica i migranata u Divjakovoj predstavi prepričava petero glumaca koji sjede u publici, koja je poredana u dvije linije, s lijeve i desne strane “pozornice”. Ovdje je pozornica zapravo pod s ucrtanim lokacijama na Balkanskoj ruti, na kojoj su se incidenti dogodili, a postupno se popunjava predmetima koji ilustriraju događaj – razbijeni mobiteli, policijski pendreci, smrvljena hrana, spaljena odjeća i vreće za spavanje.

Bez trunke patetike, kroz dva sata predstave, gledatelj je izložen suočavanju s brutalnom stvarnošću koja se događa u našoj neposrednoj okolini. Tisuće ljudi u potrazi za boljim životom, umjesto da dobiju priliku da se barem saslušaju njihovi razlozi ulaska na hrvatski, slovenski, ili bilo koji drugi teritorij, bivaju protjerani na teritorij druge zemlje, uz nasilje i poniženja.

Kako je i sam redatelj naglasio, priča o nasilju na granicama, priča je i o nama samima. Priča je to i o društvu u kojemu živimo, u kojem uvijek postoji nešto “drugo” i “strano” što nas uznemiruje ili ugrožava, što se ne uklapa u naš obrazac ponašanja ili razmišljanja .

No, u kriznim vremenima, malo je potrebno da i oni “naši” postanu “drugi”. O tome govori predstava “Hotel Zagorje”, autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić prema motivima romana Ivane Bodrožić, koja je nakon pada Vukovara 1991, kao prognanica svoje tinejdžerske dane provela u Kumrovcu, dijeleći životni prostor s drugim vukovarskim prognanicima smještenima u nekadašnjoj političkoj školi izgrađenoj 1970-ih za vrijeme Jugoslavije. I same autorice su u svojim medijskim istupima naglasile vezu između te ratne prošlosti i sadašnjosti, naglašavajući da je sjećanje na rat i na “naše” izbjeglice brzo zaboravljeno, da bi danas s prijezirom dočekivali izbjeglice iz drugih zemalja.

U nekadašnjoj kumrovečkoj političkoj školi, kasnije poznatoj kao hotel Zagorje, bilo je smješteno oko 500 vukovarskih prognanika i prognanica, uglavnom žena, djece i starijih, u 140 skučenih spavaćih soba. Protagonistice predstave su žene koje su ondje boravile, a koje evociraju, ne samo najranije ratne traume i gubitak svojih bližnjih, nego i vrijeme provedeno u toj nekad slavnoj građevini, danas u poprilično derutnom stanju. Govore i tome kako su kao djeca bile ismijavane zbog svog dijalekta i drugačijeg naglaska te kako je lokalno stanovništvo vjerovalo da kao prognanice imaju bolji tretman države, jer, na kraju krajeva, žive u “hotelu”.

Solidarnost prema vukovarskim izbjeglicama, kako vidimo u predstavi i u romanu, vrlo brzo “istrošila“, a nastupili su ravnodušnost, predrasude, pa čak i netolerancija. “Jednom smo u Caritasu dobili punu torbu slatkiša i teglili je prema Črnomercu u tramvaju prepunom ljudi. Dotjerana gospođa u našim kolima rekla je kolegici da to izbjeglice rade gužvu jer se po cele dane vozaju sim tam. Pogledala sam je i nasmiješila se jer sam znala da smo mi prognanici, a da su izbjeglice iz Bosne“ – ilustrativna je anegdota iz romana. 

Sličnu sudbinu su doživjele i izbjeglice iz nekadašnje Republike Srpske Krajine, koje su se nakon hrvatske vojno redarstvene akcije Oluja, 1995. zaputile u konvojima prema Bosni ili Srbiji, ne znajući gdje i kako će biti smješteni, kada će se moći vratiti. Pored toga što im je Hrvatska godinama otežavala taj povratak, prema brojnim izvještajima i svjedočenjima, ni Srbija im nije olakšavala situaciju. Prema izvještaju beogradskog Fonda za humanitarno pravo, većina izbjeglica bila je smještena u prihvatnim centrima širom Srbije, starim hotelima, nekorištenim javnim objektima, kod rođaka i prijatelja, a tek mali broj je imao mogućnost iznajmljivanja stanova. Isti izvještaj navodi da su vojni i policijski organi Srbije tijekom 1995. godine uhitili tisuće srpskih izbjeglica koje su onda bile mobilizirane i vraćane na područja sukoba, u Bosnu ili Hrvatsku. Uz to, lokalno stanovništvo ispoljavalo je, kao i u Hrvatskoj prema Vukovarcima, svoje predrasude i nerazumijevanje.

I dok se, kada se govori o suočavanju s prošlošću, države poziva – bez obzira izašli iz rata kao gubitnici ili pobjednici – da se suoče i sa žrtvama koje su prouzrokovali na „drugoj strani“, malo se govori o tome kako su one same tretirale “svoje” ljude. U tom kontekstu, možda je razumljivije zašto sjećanje na “naše” izbjeglice nije vječni motor solidarnosti i tolerancije prema “novim” izbjeglicama. Ljudi, i “domaći” i “gosti”, uglavnom su bili prepušteni sebi samima i tek ponekim ljudima dobre volje.

O tome koliko je još napora potrebno da se podigne svijest ili otvori dijalog za ove zanemarene teme, a u konačnici, da nastupe promjene, dalo bi se raspravljati, kao i o ulozi i dometu same umjetnosti u tom procesu. Ipak, spomenuti kazališni komadi, podsjetnik su na surovu stvarnost i surovu prošlost s kojima se još uvijek nismo suočili.


Anja Vladisavljević je diplomirana povjesničarka, ali unazad nekoliko godina radi u medijima. Bila je član uredništva nekadašnje hrvatske edicije Le Monde Diplomatiquea i regionalnog portala Bilten. Tri godine radila je kao dopisnica Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN), a trenutno radi na istraživačkom portalu Oštro i suradnica je magazina Nada.

Članak je nastao u okviru programa „Europa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se provodi u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt finansira Europska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Europske Unije.

 

Izvor fotografije: osobna kolekcija