plakat najave LORA

Izvještaj // Tribina – Suočavanje s prošlošću Grada Splita


Suočavanje s prošlošću grada Splita naziv je tribine održane 16. lipnja 2016. godine u Klubu mladih u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava i Neformalne grupe studenata Sveučilišta u Splitu kojoj je prisustvovalo tridesetak sudionika, mahom mlađe generacije. Povod tribine je nedavna odluka splitskog Gradskog vijeća o postavljanju spomenika 72. bojni vojne policije ispred ulaza u vojni kompleks Lora u svijetlu činjenice da je upravo Lora mjesto mučenja i ubojstva nedužno zarobljenih civila pretežno srpske nacionalnosti i da je osam pripadnika te jedinice osuđeno za mučenja i smrti u tom kompleksu.

Uz tu spornu odluku Gradskog vijeća organizatori su problematizirali i onu iz 2014. godine da se baš u Ulici Ruđera Boškovića, u kojoj je provedeno u Splitu najviše nasilnih deložacija i izbacivanja građana iz stanova jer su bili druge nacionalnosti, podigne spomenik 9. bojni HOS-a. Na tribini su sudjelovali Tonči Majić, aktivist Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, Jurica Pavičić, nagrađivani novinar i sudionik Domovinskog rata i Dragan Markovina, povjesničar uz moderaciju Nikole Puharića i Dalmira Miškovića.

Organizatore je upravo zbog tabuiziranja i manipulacije sjećanjima zanimalo što se u Splitu događalo 90-ih godina, o čemu im je govorio Tonči Majić. Aktivist Dalmatinskog komiteta za ljudska prava ispričao im je kako su nasilne deložacije kulminirale ’93.-te i ’94.-te godine. Dalmatinski komitet ima podatke o sedamdesetak nasilnih deložacija, dok državno odvjetništvo ima evidenciju o tristotinjak, s tim da je odvjetništvo priznalo da je crna brojka puno viša. Deložacije su izgledale tako da bi četa vojnika razvalila vrata, znali su, kazao je, satima lupati po njima. Došla bi vojna policija, koja je bila pod zapovjedništvom Mate Laušića, popisala bi imena stanara i otišla. Pola sata poslije, obitelj bi bila na ulici. Uz to, prema zakonu kojeg je izglasao hrvatski Sabor, vojni stan niste mogli ni otkupiti ni prodati. Deložacijama su prethodila miniranja poslovnih prostora osoba „krive“ nacionalnosti, otpuštanja s posla te drugi negativni događaji.

Prva saznanja javnosti o tome što se događa u Lori su iz rujna 1992. godine, kada je u Slobodnoj Dalmaciji o tome progovorio Đorđe Katić. Prema podacima vojne policije, kroz Loru je prošlo 1005 zarobljenika, a stvarni je broj, kazao je Majić, puno veći. Samo Dalmatinski komitet ima podatke o njih 70 koji nisu nigdje službeno zavedeni.

Puno kasnije saznao sam da su zarobljenici dovođeni uglavnom iz Bosne i Hercegovine, najviše je bilo civila s Kupresa, a s kakvom namjerom ih je HV dovodila, ne znam, ali znam da su precijenili kapacitete Lore, poslije su ih odvodili u Šibenik, o čemu je progovorio Mario Barišić. Uglavnom, više od polovice njih nikad se više nigdje nisu pojavili. Zarobljeni vojnici su dovođeni isključivo iz BiH, što bi značilo da je HV tu bila okupator, predali bi se računajući na bolji tretman. Ne znam zašto nitko ne spominje Metković jer u našim dokumentima zarobljenici detaljno govore o mučenjima u Metkoviću,“ primijetio je Majić. Kazao je da je istraga o događanjima u Lori pokrenuta krajem 90-ih godina i da je on vjerovao da Mladen Bajić, tada vojni tužitelj, iskreno želi riješiti te zločine. „Puno kasnije shvatili smo da ni prstom nije makao, naprotiv. Bajić je krenuo s Lorom 1 i za suca postavio Slavka Lozinu kada je prijetila opasnost da Haag to preuzme na sebe. Lozina je na kraju ispao žrtveno janje.“ ispričao je Majić. Dodao je da je kasnije taj slučaj u kojem se rasvjetljavalo mučenje desetorice lokalnih Srba, od kojih su dvojica preminula, preuzela Spomenka Tonković te da je suđenje vođeno korektno, ali to je slučaj samo deset od preko tisuću zarobljenika koji su mučeni a neki i ubijeni u Lori.

Markovina je govorio kako se u Splitu njeguje kultura zaborava, da spomenici koji se podižu u Splitu, pa tako i spomenik HOS-u i 72.bojni, ne služe da komemoriraju nego da zatvore raspravu.

Takva inicijative ne bi prošle 2000. i 2001. godine, a sada jesu i to bez interesa šire javnosti. Odgovornost je SDP-a za podizanje spomenika HOS-u, jer je Gradsko vijeće odlučilo da se postavi spomen-ploča. Nedopustivo, to je kao da za pet godina netko odluči postaviti spomenik Mirku Norcu u Gospiću. Marin Jurjević je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju pričao što su sve esdepeovci doživljavali od Franje Tuđmana, a onda sutra svi dignu ruke za podizanje spomenika Tuđmanu. To je Stockholmski sindrom, ne znam što bi drugo moglo biti,“ mišljenja je povjesničar Markovina.

Jurica Pavičić smatra da nije ključna priča o spomenicima, nego o njihovoj lokaciji.

Podizanje spomenika HOS-u u kvartu koji je doživio najveće etničko čišćenje u Splitu i podizanje spomenika 72.bojni pedeset metara od mjesta gdje su se događala mučenja govori da ideja tih spomenika nije pamćenje nego zaborav. To vidimo i drugdje, recimo u Mostaru je zvonik podignut samo da bude viši od minareta, što je poruka lokalnim Muslimanima da ‘mi ovdje vladamo’. Spomenici su zapravo zapišavanje terena. Tko god je bio u Domovinskom ratu mora biti uvrijeđen tom manipulacijom, to je kao da podignemo spomenik partizanima na Daksi,“ zaključio je Pavičić.

Na pitanje bi li trebalo podignuti spomenik žrtvama Lore, Majić je odlučno protiv, prvo stoga jer bi taj spomenik bio duboko u vojnom području Lore pa ga nitko ne bi mogao doći vidjeti, drugo, ne zna što bi se na njemu napisalo jer bi se, „prema tumačenju Ive Josipovića, moglo napisati samo ono za što postoji pravomoćna presuda, a to je, za sada 40-ak zarobljenika od kojih je troje ubijenih, tu ne bi moglo biti spomena na crnogorsku skupinu koja je najstrašnije prošla, o čemu postoji i video zapis gdje svjedok detaljno opisuje čak i jednu dekapitaciju, postoji i sudski ovjeren iskaz a nema istrage. I što ćete onda napisati? Bolje napraviti neko umjetničko djelo, na kamen jok,“ odlučan je Majić potkrepljujući svoj stav pričom o sklonosti naših ljudi da uništavaju spomenike.

Pavičić je dometnuo kako je Dalmacija prostor izuzetnih ideoloških diskontinuiteta, pa je tako, primjerice, početkom 20. stoljeća Split odjednom postaje najjugoslavenskiji grad, Splićani masovno odlaze u partizane, postaje fanatično komunistički grad, a taj ekstremni fanatizam opet sa zadrškom, prihvaća novu ideologiju. Tako Pavičić sklonost da uništavamo spomenike tumači pranjem nečiste savjesti. „Uništavaju jer ne žele rasvijetliti svoju ulogu, to nije ništa novo, tako su otučeni mletački lavovi, ime Franje Josipa… Jedno društvo mora podnijeti i memoriju svoje gluposti,“ kazao je Pavičić.

Na pitanje kakva se poruka šalje mladima takvim odnosom prema žrtvama i društvenim zaboravom Pavičić je odgovorio da se šalje ista poruka koju mladima prosljeđuje škola, televizija, a to je da je nacionalno središnje, „volio bih da postoje temeljnije, ljudskije vrijednosti,“ rekao je, a Markovina predviđa da će se nacionalnom narativu dogoditi isto što i socijalističkom, komemoriranje će se svesti na folklornu razinu.

Split se mora riješiti narativa grada Ive Tijardovića i Miljenka Smoje, imamo i Split 3 i Trstenik, volio bih da svi poslovni prostori budu živi umjetnički prostori, a to ne može napraviti ni Kerum, ni Baldasar ni Krstulović-Opara, to morate napraviti vi sami,“ poručio je Markovina okupljenima.

Tribina je dio projekta “Unaprijeđenje društvenih mehanizama praćenja i zagovaranja ljudskih prava” kojeg financijski podupire EEA Grants / Norway Grants i Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz program Demokratizacija i ljudska prava.