AlaVera studentska modna radionica

Niko, jedan od pokretača AlaVere, nagrađene ideje na natječaju ‘Moja inicijativa’ poručuje mladima: Budućnost je u tebi i u samoizričaju


Skupina mladih s nekoliko sastavnica Sveučilišta u Zagrebu pokrenula je platformu kojom putem neformalne studentske prakse potiču održivost mode i samoizričaj mladih. Njihov projekt „Alavera“ osvojio je nagradu na natječaju ‘Moja Inicijativa’ u sklopu projekta Social Innovators, u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava. Kako je sve krenulo te gdje su sada i što poručuju drugim mladima, pročitajte u nastavku u intervjuu s Nikom Bucalom, studentom FER-a te jednim od pokretača same ideje.

Možeš li ukratko ispričati kako je uopće pokrenuta Alavera? Koliko vas je bilo u timu na početku projekta?

U timu nas je na početku bilo troje pa sedmero. Sve je počelo tako da smo prijatelj Roko i ja, kako se znamo od osnovne škole, već odavno imali ideju da nešto zajedno pokrenemo. On je općenito bio dosta u modi, pratio te trendove i onda je presudni trenutak slijedio kada smo na moru upoznali Doris, koja je studentica Tekstilno tehnološkog fakulteta (TTF-a). Tada smo odlučili pokušati. Roko koji se razumije u modu, Doris koja to zna izvesti, a ja kao onaj koji će pohvatati što sve treba i uključiti više mladih u tim. To je bio taj neki osnovni trojček, a onda smo se, da bi se prijavili na natječaje, potrudili imali tzv. spreading event jer smo htjeli proširiti riječ. Javili smo se TTF-u da prošire preko maila poziv da okupljamo ljude za prijavu na jedan projekt i onda su nam se javile Nika i Zola, studentice s TTF-a te sa studija dizajna Iva i Mila pa nas je tako vrlo brzo bilo sedmero. Stvar je bila baš u toj interfakultativnoj suradnji i da sve to zapravo bude i održivo.

Brzo nakon pokretanja tima ste osvojili i prvu nagradu, onu na natječaju Social Impact Award. Nakon toga ste se prijavljivali na druge natječaje, primjerice natječaj „Moja inicijativa“ u sklopu projekta Social Innovators. Kako ste pronašli informacije o natječaju?

Da, snimili smo uz pomoć moje prijateljice s FER-a video i napisali prezentacijski dokument te održali pitch i osvojili prvu nagradu. Od tad je krenuo snowball efekt. Potom smo se prijavili na „Moju inicijativu“. Stvarno se više ne mogu sjetiti kako smo točno čuli za natječaj, ali ako se ne varam informaciju smo pronašli online, putem interneta.

Znači vi ste već imali gotovu ideju s kojom ste pobijedili na prvom natječaju i nju ste dalje prijavljivali? Koliko vam je onda dugo trebalo od tog idejnog osmišljavanja do raspisivanja projekta i izrade videa te svega ostaloga? Ispričaj nam malo o tom procesu.

Da, tako je, s tom smo se idejom nastavili dalje prijavljivati. Naša priprema zapravo je bila prijava na Europske snage solidarnosti, za što smo rješenje dobili u siječnju 2021. Od prve nagrade u rujnu pa do tog siječnja smo se trudili dalje razraditi ideju, uokviriti, staviti u neku perspektivu. Glavni faktor u tom je periodu bio taj što smo ljudi iz raznih branši pa smo mogli složiti na papiru što kome treba. Kako smo imali TTF-ovce, njima na fakultetu nedostaje praktične nastave i stalno se bore za mašine u podrumu zgrade za korištenje, kojih je nedovoljno da bi ih svi mogli koristiti za svoje ideje. Zbog toga smo zaključili, ok Doris treba stručnu praksu pa hajmo projekt formirati tako da ona kroz cijeli projekt i svih sedam mjeseci volonterskog sudjelovanja dobije to hands on iskustvo, uvid iz prve ruke te povezivanje s kontaktima u industriji, kontakt s i reakcije same publike. Nadalje, kolege sa studija dizajna imaju neobaveznu praksu, ali zašto im ne bismo pružili, pošto su oni više orijentirani industrijski dizajn i vizualne komunikacije, a opet i omogućili svima onima koji su nešto između industrijskog i vizualnog da budu kod nas, što im sigurno pomaže u zbližavanju s drugima i saznavanja želja publike – što je moderno, što je u trendu. Sigurno se na taj način bolje približavaju svijetu dizajna koji ih čeka nakon završetka studija. Nakon toga, evo za jednog FER-ovca poput mene veoma je korisno bilo iskustvo menadžmenta. Roko je s druge strane kao slobodni umjetnik često dobio priliku kistom se izraziti na majicama. Kasnije su, polovicom godine kada je projekt već išao, došle i dvije kolegice s ALU (Akademija likovnih umjetnosti) pa je to već postalo doista profesionalno, ali i u njihovom slučaju vrijedi ista priča, a to je dobivanje prakse. Prva stvar koju bih istaknuo kao važnu je upravo ta praksa za mlade.

Znači, pošto u našem obrazovnom sustavu nemamo te stručne prakse onoliko koliko bi je trebali imati, kažeš da je ovo dobar način da ju mladi steknu?

Tako je. Smatram da je sjajna prilika za mlade ovakvo neformalno studentsko udruživanje u kojem oni sami unutar svoje struke stvaraju što vole i time se vježbaju za daljnji posao . To je pod broj jedan, dakle praksa. Pod broj dva, Roko i ja smo još to ljeto 2020., kada smo istraživali što bi se sve moglo s tekstilom, došli do spoznaje da dječji domovi imaju jako velik problem s doniranom odjećom. Velik broj odjeće koja im je donirana, često bude prevelika djeci pa se samo proslijedi dalje. Dakle nedostaje ta jedna spona u komunikaciji i doniranju robe koja bi prilagodila tu odjeću da odgovara veličini koju nose djeca. Ta bi odjeća tako bila u puno većem postotku iskoristiva. Tu bih kao broj dva istaknuo solidarnost i omogućavanje modnog izričaja i djeci iz dječjih domova. Treće, kako bi to bila win-win-win situacija je to što smo zeleni; što se bavimo upcyclingom, odnosno prenamjenjujemo staru odjeću koja je ready to wear, koju osvježavamo i dajemo novi image, udahnemo malo mode da se to vrati u trend i tako sprečavamo da roba samo završi na smetlištu. Evo te bih tri stvari istaknuo i onda je to na papiru dok se baš pisalo projekt točno tu formu i zauzelo; pomažemo djeci u dječjim domovima, zeleni smo i ta neka ukupna platforma za prenamjenu tekstila u gradu kroz studentsku praksu.

Jeste li nailazili na neke probleme? Izazove koje bi istaknuo da ste imali od kad ste se okupili i započeli sve pa do sada?

Hm, pa zapravo skroz na početku dok se tek formirao tim i dok smo počinjali, uopće nije bilo izazova. Bila je korona pa nam faks nije u stvari bio neka obaveza da moramo balansirati između odlaska na predavanja i praktičnog što trebamo napraviti. Svi smo se sastajali doma, kako kod koga, a preko Instagrama promovirali smo našu platformu, odnosno radionicu kojom nudimo uslugu prekrojavanja robe, modnog osvježivanja i dr. Potom bismo se našli s kolegama_icama s faksa, tko god nam je bio klijent i donio svoju staru odjeću sa željom da se od nje napravi nešto novo bi nam taj komad odjeće nosio fizički, uživo je tekla razmjena. Svi bismo pri tom zajedno brainstormali što se tu može, a što ne može napraviti. Dosta smo bili slično modno usmjereni. Svima nam je bio moto iskoristivost prije dizajna. Nije bilo nesloge oko dizajna, već nam je na prvom mjestu bila efikasnost, odnosno koliko se tkanine može iskoristiti i kako postići što veći upcycling, što naravno nikako ne znači da je dizajn bio zapostavljen. Tako da prostor nije bio tlaka, vrijeme i fakultet nas nisu tlačili, kontakt s publikom je bio dobar i međusobno smo vrlo slično razmišljali po tom zajedničkom motu održivosti, tako da u početku uopće nije bilo nekakvih problema.

Tlake su došle poslije. Negdje sredinom 6. mjeseca 2021. kada smo stvarno htjeli uzeti jedan prostor. Već smo bili i malo financijski stabilniji pa smo ga uzeli, ali onda je već počeo i faks. Tamo u 4. i 5. mjesecu, kako završavaju predavanja su počele veće obaveze na faksu i onda su se svi morali više posvetiti učenju pa je bilo dosta komplicirano izorganizirati cijelu sekvencu događaja. Nešto što bi recimo trajalo dva dana da smo svi tamo zajedno, to se sada odužilo na dva tjedna kako bi svatko napravio svoj dio. Zapravo smo do tad imali već gotovu kolekciju i preko pedeset odrađenih tih jedan na jedan personalizacija odjeće do kraja sedmog mjeseca pa smo za ljeto odlučili malo pustiti taj izvedbeni dio na stranu da se svi posvete svojim fakultetima, pisanjima završnih i diplomskih radova pa smo u ljeti foksu stavili na te obaveze i uzeli si ljetnu pauzu potom. Nakon pauze smo se u 9. mjesecu pripremili za Zagreb Design Week, za koji nam je bila izuzetna čast da smo bili prihvaćeni tamo. Nakon Zagreb Design Weeka počeli su nam se i neki utjecajniji ljudi javljati za jedan na jedan personalizaciju odjeće, ljudi iz svijeta glazbe i s televizije.

Koji su vam planovi za dalje? Projekt je i dalje tu?

Uvodimo B2B kao dodatnu komponentu, a osim toga bih samo najavio kako stiže smjena generacija. Zapravo bismo jako voljeli služiti, ne kao fiksan brend, bilo moj bilo Rokov, dakle nikako ne u tom pogledu, nego kao jedna studentska platforma gdje se dešava smjena generacija. Nove ideje se dovode, novi TTF-ovci, novi studenti studija dizajna, novi studenti likovne akademije, koji dolaze s novim idejama. Stvarno bismo voljeli, kako bi platforma Alavera ostala u toku, regrutirati nove studente, odnosno omogućiti da se može pridružiti bilo tko s idejom o modnom samoizričaju ili tehnikom koju posjeduje. Ovim putem i pozivam sve zainteresirane da nam se slobodno jave na Instagram. Uskoro će ići i sam natječaj.

Što bi ti poručio novim mladima? Ovo je sjajno, poziv za priključenje vašem radu, ali recimo općenito za neke mlade koji imaju ideju, a da su u drugim sferama, što bi im ti poručio s ovim iskustvom od gotovo godinu i pola gdje ste ušli u nešto nepoznato? Na koji način potaknuti mlade?

Definitivno je budućnost u tebi i u samoizričaju. Ja sam se često našao u nekom dućanu gdje sam zatekao super komad odjeće, ali mu nedostaje samo jedan detalj. Mislim da je ovo današnje doba idealno vrijeme za poduzeti tu akciju da točno ono što ti nedostaje i što bi ti htio vidjeti, imaš mogućnost i sam napraviti. Svi smo povezani. Ovo je platforma kao što sam rekao, od povezanosti fakulteta do povezanosti s industrijom, povezanost s idejama. Stvarno vjerujem da se kroz ovakvu platformu mlada osoba može samoizraziti i mislim da bi bilo šteta u ovo doba u kojem se pruža prilika za modnim samoizražavanjem to ne iskoristiti. Pogotovo ako uz to dolazi i atribut da si zelen, odnosno da si pomogao spriječiti bar na toj osobnoj razini širenje tekstilnog otpada, emisije CO2 i sl. Dakle, stvarno sad dok se može, kako se kaže, napravi sebi uslugu, koja će stvarno biti i svima drugima usluga.

Koja je po tebi uloga civilnog društva po tebi u ovakvim procesima? Od ovih prvih natječaja koje su raspisivale određene udruge i druge organizacije civilnog društva, da li tu još vidiš nekog prostora za suradnju ili misliš da su one bile onaj bitan prvi push pa da sad jednostavno vas puste u svijet da se dalje samostalno razvijate?

Udruge civilnog društva definitivno vidim da bi mogle pomoći oko organizacije evenata vezanih uz naš rad s dječjim domovima. Mislim da bi udruge tu mogle imati značajnu ulogu u osvještavanju publike, koliko zapravo ima potencijala ovdje da studenti nešto naprave, koji usput stječu studentsku praksu. U organizaciji evenata na kojima se prikupljaju donacije te događajima koji za cilj imaju podizanje svijesti vidim udruge kao potencijalne partnere. Također, udruge civilnog društva se mogu i same nama obratiti te nas angažirati na njihovim projektima vezanim uz ranjive skupine kojima možemo kreirati personalizirane komade odjeće. Uz pomoć fakulteta dalo bi se takve neke veće projekte raspodijeliti na sve studente, ako bi nam se još i osigurao prostor, sigurno bi puno više društvenih projekata bilo izvedivo i održivo.

Alaverin rad možete pratiti na njihovom Instagram profilu, na kojem im se možete javiti i za potencijalnu suradnju: https://www.instagram.com/alavera_official/?hl=en

Projekt Social Innovators podržava Island, Lihtenštajn i Norveška kroz EEA and Norway Grants Fund for Youth Employment. Zajedno za zelenu, konkurentnu i uključivu Europu.