21.01.2022.

Otpor kao generacijsko pravo – nasljeđe Zdravka Grebe

Post-jugoslavenske generacije, one rođene neposredno prije, tijekom ili nakon ratnih sukoba 1990-ih, su generacije opterećene čuvanjem kolektivnih sjećanja, izgradnjom kolektivnih identiteta i osjećaja pripadnosti. Naše tobožnje vrijeme mira je dalo ratu dovoljno vremena i mjesta da nastavi borbu drugim sredstvima, odnosno da nastavi jasno razgraničavati kulturna, društvena, jezična i druga dobra po identitetskom ključu. Tako […]


Post-jugoslavenske generacije, one rođene neposredno prije, tijekom ili nakon ratnih sukoba 1990-ih, su generacije opterećene čuvanjem kolektivnih sjećanja, izgradnjom kolektivnih identiteta i osjećaja pripadnosti. Naše tobožnje vrijeme mira je dalo ratu dovoljno vremena i mjesta da nastavi borbu drugim sredstvima, odnosno da nastavi jasno razgraničavati kulturna, društvena, jezična i druga dobra po identitetskom ključu. Tako smo u nasljedstvo dobili „čiste“ nacionalne države, naučeni smo da nekritički slavimo ratne „pobjede“ i „oslobođene“ krajeve, da prešućujemo ratne zločine počinjene u naše ime i dapače da štujemo počinitelje istih. 

Time odlazimo i korak dalje od ‘banalnog nacionalizma’, kako ga je nazvao britanski teoretičar Michael Billig, što znači da osim svakodnevne upotrebe nacionalnih simbola u najrazličitijim društvenim prigodama i javnim prostorima u svrhu održavanja nacije-države, zapravo gradimo kulturu nesnošljivosti prema Drugom, koji sada tek u pričama postoji kao nekad nama Bližnji. 

Samo je u takvim društvima – normaliziranih, homogenih i hegemonijskih narativa ‘izuzeća naše odgovornosti’ – moguće da čak četvrt stoljeća nakon završetka ratnih sukoba službene državne politike časte ili brane pravomoćno osuđene ratne zločince. Kao posljedica, ništa čudno ukoliko naša post-jugoslavenska generacija podredi ljudska prava – nacionalnim, civilno društvo – etničkom, te koncept građanina – stranačkom poslušniku.

U tome je smislu generacija stavljena pred gotov čin – pomiriti se s takvim nasljeđem, utopiti se u dominantnu bezglavu masu i prihvatiti postulate ukorijenjenog nacionalizma ili ga pak kritički propitivati, upozoravati na moralno-političke devijacije koje iz njega proizlaze i posljedično biti spremni za marginu koju pružanje otpora u našoj regiji samo po sebi donosi.

Otpor, u svim svojim zamislivim aktivističkim, kulturnim i obrazovnim inačicama, je stoga istovremeno nezahvalna zadaća i nužnost – generacijska je zadaća ispravljati propuste počinjene u naše ime te nužnost zato što smo zaduženi od mnogih koji su to činili prije nas, širivši nam na taj način horizonte i mogućnosti otpora svojim djelovanjem u razdobljima ratova, društvenih nemira i političkih tranzicija.

„Mi smo poput patuljaka koji stoje na ramenima divova, zato možemo vidjeti više i dalje od njih samih, izreka je koja se pripisuje srednjovjekovnom filozofu Bernardu iz Chartresa kada antičke filozofske autoritete uspoređuje s divovima te im izražava zahvalnost za horizonte znanja koje su naslijedili on i njegovi suvremenici.

Treća je zima otkako nas je u Sarajevu napustio Zdravko Grebo (1947-2019), div otpora u izazovnim povijesnim razdobljima čije će nasljeđe i važnost za bosansko-hercegovačku i regionalnu kulturu građanskog aktivizma i neposluha tek s vremenskim odmakom postati jasnije. Profesor prava na sarajevskom univerzitetu koji se svojim djelovanjem suprotstavljao dominatnim politikama još od vremena čuvenih studentskih demonstracija 1968., preko anti-ratnog kulturnog i društvenog aktivizma 1990-ih pa do čitavog niza poslijeratnih aktivnosti usmjerenih ka izgradnji civilnog društva bez etničkog predznaka te akademskih i institucionalnih okvira za promociju ljudskih prava i demokratskih vrijednosti u post-socijalističkim zemljama balkanske regije. 

Kulturne revolucije, socijalna previranja i borbe protiv opresivnih političkih sistema širom svijeta te 1968. godine nisu zaobišle niti Jugoslaviju. Mladi student prava Grebo, iako čvrsto stojeći na istoj vrijednosnoj liniji antifašizma i socijalizma, kako će poslije govoriti u svojim javnim nastupima, suprotstavlja se tada nasljeđu prethodne generacije i komunističkom poretku koji će postati neosjetljiv na ekonomsku nejednakost svojih građana. Uslijed privredne reforme koja će uzrokovati rast nezaposlenosti, osjetljive socijalne razlike i odlazak radnika u inozemstvo, generacijski bunt Grebe i njegovih suvremenika je u ovom slučaju bio otpor usmjeren na socijalnu pravdu – socijalizam s ljudskim licem, kako su ga zvali za vrijeme praškog proljeća, i koje će neizravno potaknuti demokratizaciju i liberalizaciju jugoslavenskog komunističkog poretka. Iz takvog formativnog iskustva generacijskog otpora će Grebo ostatak svog života ponavljati krilaticu da „svaka generacija zaslužuje svoju revoluciju“.

Kad nacionalističke stranke, legitimno izabrane na prvim višestranačkim izborima u BiH, omoguće da ratni vihor punom snagom zahvati i Sarajevo na početku travnja 1992., Grebo u svom obraćanju na tadašnjem Yutelu-u izjavljuje, odnosno sasvim istinito predskazuje, da „ako se BiH podijeli etnički i teritorijalno, više nikada nećemo imati šansu da kao bosansko-hercegovačko biračko tijelo odlučujemo o svim tim ljudima.“

Pa ipak, usprkos razočaranju ljudi bliskih Grebi za vrijeme opsade Sarajeva, kako piše Semezdin Mehmedinović u svom hommage-u za prijatelja, umjesto očekivane uloge političkog mesije on mjesto otpora pronalazi u kulturi. Među ostalim angažmanima osniva izdavačku kuću „Zid“ i čuvenu radio stanicu istog naziva koja će za vrijeme opsade pokušati očuvati dozu normalnosti emitirajući, uz veliku podršku nezavisnih radio stanica iz inozemstva, svu relevantnu tadašnju svjetsku alternativnu rock scenu i pružajući mjesto brojnim lokalnim bendovima koji su u svojim podrumima na taj način stvarali svoja mala mjesta otpora. Ovako je Grebo predstavio manifest projekta: „Zid je u Sarajevu pokrenuo medijski projekt čija je misija prvenstveno duhovna i kulturna obnova. Političko usmjerenje će biti usmjerenje zdravog razuma i društvene mudrosti utemeljene na europskim idejama racionalizma i urbanog mentaliteta. Naposljetku, taj duh želi očuvati smisao za humor!“

Već pred kraj 1992., Grebo će osnovati Fond Otvoreno društvo BiH, zakladu kojoj je osim humanitarne podrške cilj bio graditi civilno društvo, poduprijeti slobodu medija i kulturnu scenu te sačuvati multikulturni identitet BiH usprkos nezaustavljivoj nacionalističkoj paradigmi koja je svakodnevno pustošila njegovu rodnu zemlju uzduž i popreko.

Kao profesor državnog prava s velikim zanimanjem za tranzicijsku pravdu, Grebo na brojne načine u poslijeratnoj BiH potiče suočavanje s prošlošću te se na taj način bori s nasljeđem svoje vlastite generacije. Postati će javni zagovornik Inicijative REKOM u cilju osnivanja međudržavne regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o žrtvama i ratnim zločinima. Prigodom apeliranja na državne dužnosnike da prihvate Inicijativu, Grebo će izjaviti da “ako ju prihvate, onda postoji i nada da će se naša djeca složiti oko temeljnih činjenica vezanih uz rat, kako bi lakše živjeli zajedno.“ Na njegovu i našu generacijsku žalost, Inicijativa nikada nije zaživjela u zamišljenom obliku zbog nespremnosti državnih politika da se suoče s razdobljem koje je u temelju njihova postojanja.

Osnaživanje vladavine prava, ljudskih prava i demokratizacije društva zauzimaju posebno mjesto u akademskom djelovanju profesora Grebe. Kao osnivač i direktor sarajevskog Centra za interdisciplinarne studije, koji danas po njemu nosi ime, zajedno s bolonjskim sveučilištem 2000. godine osniva regionalni master program iz ljudskih prava i demokracije u jugoistočnoj Europi, najvažniji regionalni obrazovni centar u ovome polju koji je od svojih početaka školovao izuzetan broj stručnjaka iz čitave regije koji su svoje mjesto pronašli u pravnom, istraživačkom, medijskom, političkom i sektoru civilnog društva.

Kao javni intelektualac Grebo sudjeluje na svim važnim protestnim okupljanjima u poslijeratnoj BiH, od onih nakon ubojstva Denisa Mrnjavca, JMBG prosvjeda do građanskog organiziranja u plenume 2014. godine. Međutim, ne kao buntovni revolucionar i ‘šezdesetosmaš’, kako ga se učestalo medijski tretiralo, već kao legalist, kako je sam sebe nazivao, za kojega je pravo na mirno okupljanje jedno od temeljnih ljudskih i građanskih prava. Čak ni u osvit rata nije niti će poslije pozivati na nasilnu građansku pobunu, kao što će često puta ponavljati u medijskim istupima. Dapače, u onim posljednjima će govoriti o tome kako nacionalizmi i socijalna nepravda prirodno idu ruku pod ruku, kako solidariziranje obespravljenih po etničkoj liniji koristi samo nacionalnim političkim elitama te da promjenu uvijek treba prvo tražiti na izborima – „glasaj onako kako živiš!“

Teško je makar i približno dočarati svu važnost Grebina lika i djela na fragmentaran način, priznanja i nagrade kojima je ovjenčan, niti je to ovdje cilj. Za nadati se je da će civilno društvo, aktivistički i akademski krugovi – čije je granice mogućnosti djelovanja probijao u nemogućim uvjetima – u budućnosti detaljno i obuhvatno pokušati biografski, ali i teoretski pristupiti njegovu nasljeđu. 

Potrebna i važna nam je ta ostavština, jednog od onih na čijim se ramenima nalazimo i zbog kojeg nam pogled može segnuti dalje od naših čaršija, palanki i sokaka. Kada ga je po vlastitoj želji na posljednji počinak ispratila „Another brick in the wall“ Pink Floyda, transgeneracijska himna otpora, postalo nam je barem malo jasnije i nasljeđe Zdravka Grebe – i mi zaslužujemo svoju revoluciju i otpor onomu što smo nasljedili i što je u naše ime počinjeno, onomu što se drži normalnim i neupitnim. Načina za to ima mnogo, ali zid je jedan, velik, dapače raste, i tu je da se ruši.


Foto: osobna kolekcija

Goran Stanić je diplomirao teologiju i religijske studije na belgijskom sveučilištu KU Leuven te ljudska prava i demokraciju na sarajevskom i bolonjskom sveučilištu, suradnik je bosansko-hercegovačkog portala Prometej. 

Članak je nastao u okviru programa „Europa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se provodi u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt financira Europska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Europske Unije.