Inicijativa mladih za ljudska prava je u nekoliko puta do sada izrazila visok stupanj zabrinutosti za stanje pravosuđa u Republici Hrvatskoj. U nekoliko navrata upozoravali smo kako Hrvatska nije zemlja pravne sigurnosti, kako se zakoni provode selektivno, kako država odbija procesuirati ratne zločince ili to čini vrlo nespretno. Upozoravali smo i kako u pravosuđu vlada visok stupanj nerada i nereda. Posljednje ukidanje presude od strane Vrhovnog suda Branimiru Glavašu nam je eklatantan primjer onoga na što smo upozoravali godinama.
Ono što od početka prati slučaj Glavaš je opstrukcija kaznenog postupka a znatno ga je obilježilo i veliki utjecaj na svjedoke. Postupak je prebačen iz Osijeka u Zagreb. Kako većina svjedoka živi u Osijeku, prijetnje svjedocima su nastavljene. U to doba Branimir Glavaš je uživao veliki utjecaj u gradu Osijeku, tako da su svjedoci u potpunosti izgubili povjerenje u pravosuđe.
Sramotno je da Republika Hrvatska punih 21 godinu nakon završetka rata i dalje nije uspjela ispuniti sve pretpostavke kako bi suđenja za ratne zločine provela nepristrano te kako bi žrtve i njihove obitelji dobile dojam da je spirala zla zatvorena. Sramotno je da je upravo pravosuđe jedna od kočnica kako bi izgradili društvo temeljeno na vladavini prava, pravnoj sigurnosti, istini, demokraciji, jednakosti i ljudskim pravima.
Pored svega, ono što je krajnje problematično, je da se ostavlja dojam da je Branimir Glavaš nevin. Problematično je i što se ostavlja dojam da su žrtve same stradale, problematično je što se ostavlja dojam da zločini nisu ni postojali. O zločinima koji su počinjeni neće se dvojiti na ponovljenom sukobu, ono što je problematično kod ukidanja presude je međunarodni karakter sukoba, a ono što je još problematičnije, je činjenica da su svjedoci uplašeni te da će odbiti svjedočiti.
Štetno je i po društvo opasno pitanju pravde pristupati selektivno, nedopustivo je i krajnje neodgovorno društvo graditi na laži i zločinu.
Niti vi svojim lošim presudama, a niti naša generacija svojim ignoriranjem nećemo moći promijeniti povijest. Zločini počinjeni u Osijeku ostavljaju trajnu mrlju na našoj kolektivnoj savjesti. Ali moramo biti svjesni da svaki put kada odbijemo patnju žrtava i njihovih obitelji staviti u prvi plan, i kada ne osiguramo da odgovorni mogu biti nesmetano procesuirani, na neki način sudjelujemo u nastavku tih zločina.
Na kraju nam ostaje pitanje, gdje počinje zločin, a gdje završava država?