14.01.2022.

Socijalni i antiratni aktivizam postjugoslavenskih feministkinja početkom 1990-ih

Različiti oblici građanskog aktivizma prožimali su socio-političku zbilju Europe u drugoj polovici 20. stoljeća. Ishodište većine oblika građanskog aktivizma pronalazimo u tzv. „globalnoj atmosferi“ koja je 1968. godine zahvatila tadašnje društvo. Bila je to godina, kako Mark Kurlansky piše, šokantnog moderniteta koje uvijek opčinjuje mlade, a zbunjuje stare. [1] U toj godini, između ostaloga došlo je […]


Različiti oblici građanskog aktivizma prožimali su socio-političku zbilju Europe u drugoj polovici 20. stoljeća. Ishodište većine oblika građanskog aktivizma pronalazimo u tzv. „globalnoj atmosferi“ koja je 1968. godine zahvatila tadašnje društvo. Bila je to godina, kako Mark Kurlansky piše, šokantnog moderniteta koje uvijek opčinjuje mlade, a zbunjuje stare. [1] U toj godini, između ostaloga došlo je do razvoja novih feminističkih organizacija i inicijativa koje su postavile temelje budućim aktivistima i aktivistkinjama. 

Uzimajući u obzir tezu sociologinje Verte Taylor o tome da rod treba uvažiti kao eksplikativni faktor u analizi pojave, prirode i efekata svih društvenih promjena [2] kao i one Bojana Bilića o tome da je „feministički aktivizam jedan od ključnih ‘linija’ antiratnog organiziranja u Srbiji i Hrvatskoj“ [3] cilj je eseja pružiti kratki pregled socijalnog i antiratnog djelovanja feministkinja na postjugoslavenskom prostoru. Također, polazeći od teze da su feministkinje koje su stvorile i naslijedile dugu tradiciju ženskog organiziranja na jugoslavenskom prostoru, shvatile da su se na emancipatorske mjere izvojevane za vrijeme jugoslavenskog socijalizma našle na udaru nacionalističkih republičkih elita, ukratko će se predstaviti i najznačajniji oblici kontrareakcije ovakvom obliku aktivizma.  [4]

 

Obilježja aktivizam početkom 1990-ih 

U okviru teze o ishodišnoj 1968. godini, Bili, smatra da upravo i ova godina u kontekstu jugoslavenskog prostora predstavlja ishodišnu točku u smislu da u njoj dolazi do razvoja građanskih inicijativa. [5] Naime, valja istaknuti da je njezina „globalna atmosfera“ doprinijela i razvoju feminističkih pokreta u Jugoslaviji. Tako je 1978. godine u Beogradu održana konferencija pod nazivom Drugarica žena. Žensko pitanje. Novi pristup?, a koja je prema teoretičarki Jill Benderly označila početak stvaranja feminističkog diskursa na ovim prostorima. Navedeno, uz osnivanje prvog feminističkog društva pod nazivom Žena i društvo, [6] predstavlja stvaranje „društvenog kapitala“ [7]  koji će svoj veliki značaj dobiti 1990-ih. Naime, istočni vjetrovi promjene, kako britanski povjesničar Ian Kershaw opisuje „radikalne promjene u okamenjenom Istočnom bloku“ [8] krajem 1980 godina nisu zaobišle niti jugoslavenski prostor.  Dok je u nekim zemljama, poput Čehoslovačke i Poljske, navedeni vjetar nosio baršunaste rukavice, na jugoslavenski prostor donio je rat, unatoč gotovo polustoljetnoj proklamaciji bratska i jedinstva jugoslavenskih naroda. Rat koji je započeo u ožujku 1991. godine kreirao je nacionalnu unifikaciju i monoliti patriotizam. Ovo je pak bilo u suprotnosti s uvjerenjima dijela građanskih aktivista i aktivistkinja, [9]  a među kojima su se isticale feministkinje. Naime, njihovo je djelovanje u sebi sadržavalo transnacionalizam i transrepublikanizam što je bilo na suprotnom društvenom spektru od navedenog.  Prije svega jer je temelj ovakvog djelovanja bilo shvaćanje kako rodno uvjetovani problemi (silovanje, zlostavljanje) nemaju nacionalni predznak. Stoga zalaganje za suradnje među ženama različite nacionalnost i vjere (Hrvatica, Srpkinja, Muslimanki) promatrano je kroz svojevrsnu anacionalnu prizmu te reducirano na kategoriju izdaje. Stoga ne iznenađuje tekst Đurđe Knežević, objavljen u časopisu Kruh i ruže, a u kojemu je ova antiratna aktivistkinja i feministkinja, napisala kako je javni prostor za žene u bivšem režimu bio uzak, ali da je poslije izbora 1990. godine, a osobito početkom rata, zaprijetio da potpuno nestane. [10] 

Uzimajući u obzir važnost vremenskog te prostornog konteksta u kojemu se ove grupe i organizacije javljaju, Bilić napominje da politički aktivizam može predstavljati opasan pothvat zato što gotovo uvijek frustrira one protiv kojih je upravljen. U tom kontekstu smatra da su se i na početku ratova za jugoslavensko nasljeđe, aktivisti i aktivistkinje našle u takvom položaju. [11] Ovdje ne smijemo smetnuti s uma da je pad komunizma ujedno označio i porasta nacionalizma. [12] Bilo je to vrijeme u kojemu je došlo do retradicionalizacije društva, što se između ostaloga, očitovalo i u postavljanju žena u okvire uloge majke i supruge. Drugim riječima, ovdje se radilo o postkomunističkom oživljavanju konzervativnih vrijednosti, nacionalizma i vjere. U skladu s time, nakon raspada komunizma mnoge su zemlje u regiji doživjele renesansu nacionalističkog i vjerskog zanosa. [13] Ovo potvrđuje tezu Lydije Sklevicky koju je iznijela u knjizi Konji, žene i ratovi, a to je da se patrijarhat uvijek iznova mora osporavati. [14] 

Govoreći o početku širenja antiratnog aktivizma kojega su predvodile žene, jedna od njegovih sudionica, Vesna Kesić u tekstu „Kako se kalio feminizam: od DRUG-ce do žene Građanke“ ističe paradoks prema kojemu je malo koji okidač na tlu SFRJ doveo do „proliferacije ženskih aktivističkih inicijativa kao što su to uspjeli balkanski ratovi 1991.-1999.“ [15] Na tom tragu, u okviru onoga što sociolog Paul Stubbs naziva prvim valom aktivizma u Hrvatskoj, [16] razvilo se nekoliko oblika feminističkog djelovanja, među kojima se ističu oblici socijalnog te antiratnog aktivizma. 

 

Privatno postaje javno

Uvažavajući tvrdnju da je pojava feminizma, kao i drugih ideologija, povezana, između ostaloga i sa socijalnim prilikama možemo promatrati i kolektivni aktivizam feministkinja na postjugoslavenskom prostoru. Naime, već 1980-ih godina javili su se različiti oblici socijalnog aktivizma, posebno oni vezani uz potporu žrtvama obiteljskog nasilja. Tako je u prosincu 1990. godine u Zagrebu osnovano Sklonište za žene i njihovu djecu, bilo je to prvo sklonište, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Istočnoj Europi. Uskoro je pokrenuta i odijeljena linija SOS telefona za zlostavljanu djecu (1993.) dok je godinu dana kasnije osnovan je Incest trauma centra u Beogradu (1994.). [17]

Posebna zasluga ove vrste javnog djelovanja očituje se u činjenica da su teme poput silovanja ili incesta po prvi puta ušle u javni diskurs. Godine 1989. u Zagrebu održana je konferencija pod nazivom Žena, na kojoj su aktivistkinje, među kojima su bile  Biljana Kesić i Nina Kadić, imale izlaganje vezano uz različite oblike obiteljskog nasilja. Pri tome je ukazano na problem službene negacija ovih događanja što je samo dodatno pridonosilo njegovoj pojavi. [18] Važnost ovakvog oblika djelovanja, kako ističe i povjesničarka Zsófia Lóránd ima posebnu težinu jer se odvijalo u prostorom i vremenskom kontekstu kada je još uvijek dominirao pristup prema kojemu je majka kriva za zlostavljanje koje počini otac. [19] Drugim riječima, bilo je to vrijeme u kojem je socijalni okvir još uvijek predstavljao metaforu za privatnu sferu i pokorni položaj žene. Stoga SOS linije, prihvatilišta za žene, kao uostalom i sama konferencije uvelike su pridonijeli javnom osvješćivanju ovih problema. Valja istaknuti činjenicu da je drugi val feminizma afirmirao problem silovanja kada je ono konačno postalo priznato kao javni problem. [20] Na tom tragu Damirka Mihaljević ističe da je javno artikuliranje i senzibiliziranje javnosti o tim problemima doprinos feminističke teorije. [21] Ovo također potvrđuje tezu koje su Verta Taylor i Leila Rupp iznije u članku „Women’s Culture and Lesbian Feminist Activism: A Reconsideration of Cultural Feminism“ u kojemu zaključuju da su ženski pokreti više zaintesirani za oblike djelovanja koji podrazumijevaju potporu iskazivanju emocija, empatiju, ali i brigu za pojedinačne sudbine. [22] 

S obzirom na činjenicu da su se tradicijske vrijednosti pojavile u novom kontekstu, uzimajući prije svega u obzir rat, ovi oblici djelovanja zainteresirani za emocije/empatiju poprimili su politički karakter. Tomu u prilog ide i izjava Lepe Mlađenović koja je izjavila da su tijekom rada na SSO-u aktivistkinje shvatile da ono što rade nije samo humanitarno, nego i političko. [23] Drugim riječima, ovakav je oblik aktivizma redefinirao tradicionalno poimanje političkog života unutar kojega su takvi problemi smatrani područjem privatnog života.  [24] 

 

Antiratni aktivizma i backlash

Politički se aktivizam posebno  manifestirao u svojoj antiratnoj dimenziji kada je tijelo žene, da ponovno parafraziramo Lydiju Sklevicky, postalo poligon za pokazivanje državne moći. Aktivistkinje su se suprotstavile nadirućim, republičkim nacionalizmima koji su podrazumijevali militarizam i patrijarhalne vrijednosti. Odnosno, bila je to reakcija na rapidno pogoršanje političkih okolnosti i društvene pozicije žena u Jugoslaviji krajem 20. stoljeća. [25] Na tragu toga i Lóránd navodi da je borba protiv nacionalizma postala nakon 1991. godine jednom od glavnih tema feminizama u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. [26] Vrlo jasnu kritiku tadašnje politike dalo je niz feminističkih organizacija među kojima je i beogradska organizacija Žene u crnom, koja je početkom listopada 1991. godine započela „javni, nenasilni protest protiv rata, protiv politike srpskog režima, nacionalizma, militarizma, svih vidova mržnje, diskriminacije, nasilja“. [27] Svakako među najpoznatije feministkinje koje su ustale protiv nacionalizma su „vještice iz Rija“ kako je kolokvijalno nazvano pet aktivistkinja.  [28] Da je nacionalistički zanos podrazumijevao condicio sine qua non tadašnjeg privatno/javnog djelovanja, svjedoči i pitanje Hloverke Novak – Srzić, koja se u jednom članku postavila pitanje koje je nacionalnosti Dubravka Ugrešić.  [29] Zbog svoga antinacionalističkog stajališta, Ugrešićka se našla na meti gotovo svih istaknutih društvenih radnika, od sveučilišnih profesora do novinara. Napadi su imali vrlo jasni rodni aspekt, pa je Ugrešićka, između ostaloga, nazvana „babom koja progoni Hrvatsku“ te članicom „pomalo  nesretnih, a u svakom slučaju frustriranih žena“.  [30]

Osim „vještica“, u okviru antiratnog aktivizma posebno su bili aktivne i Vesna Teršelić, Vesna Janković i dr. koje su se sudjelovale u osnivanju niza mirovnih organizacija i inicijativa poput Odbora antiratne kampanje te elektronske mirovne mreže ZaMir. Kritika tadašnje dominirajuće nacionalističke prakse posebno se očitovala problematizacijom silovanja koje nije bilo u nikakvoj vezi s nacionalizmom. Odnosno isticana je teze da su žene te koje su silovane dok su muškarci ti koji siluju, bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu ili političko uvjerenje. [31] Tako su srpske feministkinje u kontekstu transrepubličkog djelovanja, isticale da će se zalagati za pomoć svim žrtvama silovanja, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnosti. U smislu ranije iznesene Bilićeve premise, upravo problematizacija silovanja, nevezana uz rasu ili nacionalnost, predstavlja „društveni kapital“ iz jugoslavenskog konteksta koji se manifestirao i na aktivističko djelovanje 1990-ih jer se ovo pitanje, kako je ranije navedeno pojavilo u feminističkom fokusu još osamdesetih godina.

Aktivistkinje u Hrvatskoj progovarale su o zločinima hrvatskih snaga nad nehrvatskim stanovništvom što je u dominirajućoj atmosferi patriotizma izjednačeno s antihrvatskom odnosno projugoslavenskom politikom. Stoga ne čudi što su optužbe na dio njih, posebno na „vještice iz Rija“, čiji je diskurs o ratnim zločinima silovanja također isticao nepostojanje nacionalnih i vjerskih kategorija, uključivala i tada već standardnu tezu o nepatriotkinjama jugooficirskog podrijetla. [32] Na tragu svega navedenoga, ne iznenađuje izjava koju je dala Staša Zajović, članica Žena u crnom u  jednom intervju kad je istaknula da su sve antiratne akcije do 1991. godine pokrenule žene. [33]

Uzimajući u obzir ranije iznesu tezu o ovom vremenu kao onome u kojemu su se tradicijske vrijednost pojavile u novom kontekstu te o politici nacionalne homogenizacije, djelovanje aktivistkinja možemo interpretirati unutar tipologije građanskog aktivizma Douga McAdama, koji razlikuje aktivizam većeg rizika te aktivizam manjeg rizika. [34] S obzirom na društveni odjek kod dijela tadašnjeg društva, možemo svakako ustvrditi da su se ondašnje aktivistkinje našle nasuprot frustrirane većine, čemu svjedoči i činjenica da se dio njih preselio u druge države uslijed niza pritisaka i medijskog progona. 

 

Zaključak

Možemo zaključiti da je prvi val aktivizma na postjugoslavenskom prostoru predstavljalo kombinaciju različitih oblika aktivizma od socijalnog i ekonomskog do političkog. Radilo se o aktivizmu većeg rizika koji je podrazumijevao suprotstavlje frustrirajućoj većini čime su ovakvi kolektivi i individualci bili itekako izloženi nizu napada. Ipak, ovi primjeri djelovanja kreirali su novi „društveni kapital“ za buduće generacije aktivista, aktivistkinja, feministkinja te svih ostalih koji nastoje kroz različite aspekte civilnog društva mijenjati svijet u kojem živimo. Stoga, prema riječima Jamesa Baldwina, ne možemo mijenjati baš sve s čime se suočimo,  no ništa ne možemo niti promijeniti dok se ne odvažimo na suočavanje s problemom. Naime, drugi izbor, u trenutku sve intenzivnijih migracijskih valova i nadiruće repatrijarhalizacije društva (da izdvojimo samo neke od suvremenih problema) niti ne postoji. 

[1] Mark Kurlansky, 1968. Godina koja je promijenila svijet, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007., XV.

[2] Vidi: Verta Taylor, „Gender and Social Movements: Gender processes in Womne’s Self Help Movements“, Gender & Society, br. 1., 13/1999., 8.-33.

[3] Bilić, Borile smo se za vazduh, 56.

[4] Pitanje roda i njegovog odnosa prema društvenim pokretima predstavlja složeno istraživačko područje koje nadilazi okvir ovoga rada. Stoga će se ovdje predstaviti tek njegove najvažnije odrednice u kontekstu početkom 1990-ih na postjugoslavenskom prostoru.

[5] Bojan Bilić, „Između multiplikacije i fragmentacije: širenje antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj 1990-ih godina“, Polems, br. 2., 15/2012., 1331.-5595.

[6] Radilo se zapravo o sekciji Sociološkog društva Hrvatske koja je oformljena 1979. godine.

[7] Sintagma koju koristi Bojan Bilić u knjizi Borile smo se za vazduh. (Post)jugoslavenski antiratni aktivizam i njegovo nasleđe.

[8]  Ian Kerwhaw, Do nade i natrag. Europa 1950.-2017., Fraktura, Zagreb, 345.

[9]

Uz nekoliko drugih antiratnih udruženja, koja su se javila prvenstveno u Hrvatskoj i Srbiji, poput Antiratne kampanje Hrvatske (AKH)  odnosno Centra za antiratnu akcije u Beogradu, snažnu potporu antiratnoj kampanji dale su, između ostalih i ženske grupe koje su svoj rad usmjerile na socijalni odnosno antiratni plan. Jasni antiratni stavovi bili su artikulirani kroz niz mirovnih organizacije koje su se javile na ovim prostorima početkom devedesetih godina. Tako je u Srbiji Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) početkom lipnja 1991. održalo u šesnaest gradova bivše Jugoslavije konferenciju za novinare pod geslom „Stop fašizmu – prolaz građansku“. U Bosni i Hercegovini je održano zasjedanje Pretparlamentarne Jugoslavije, koje je okupilo brojne građanske stranke i udruženje za formiranje mirovnih koalicija koje bi trebale pridonijeti okončanju rata. U Srbiji je Centar za antiratnu akciju 1991. organizirao antiratnu manifestaciju pod naslovom „Pregovori umjesto rada“ i dr. U ovo su se vrijeme javili različiti oblici građanskog aktivizma, prije svega u obliku potpisivanja peticija, prosvjeda, paljenja svijeća i sl.

[10] Bilić, Borile smo se za vazduh, 82.

[11] Isto, 91.

[12] Slavenka Drakulić, Smrtni grijesi feminizma. Ogledi o mudologiji, Fraktura, Zagreb, 341.

[13] Isto, 345.

[14]  Lydia Sklevicky, Konji, žene i ratovi, (ur. Dunja Rihtman Auguštin), Druga, Zagreb, 1996., 278.

[15] Vesna Kesić, „Kako se kalio feminizam: od DRUG-ce do žene Građanke“, dostupno na: https://www.kulturpunkt.hr/content/kako-se-kalio-feminizam-od-drug-ce-zene-do-gradanke, 14. VIII. 2021.

[16] Pau Stubbs, „Mreže, organizacije, pokreti: narativi i oblici tri vala aktivizma u Hrvatskoj“, Polemos, br. 2., 15/2012., 11.-32.

[17] Zófia Lóránd, Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji, Fraktura, Zagreb, 2020., 278.

[18] Isto.

[19] Isto.

[20]  Damirka Mihaljević, „Feminizam – što je ostvario?,“ Monstariensia: časopis za društvene i humanističke znanosti, 20/2016., br. 1.-2., 149.-169.

[21] Isto.

[22] Verta Taylor; Leila J. Rupp, „Women’s Culture and Lesbian Feminist Activism: A Reconsideration of Cultural Feminism“ Signs, br. 1., 19/1993., 32.-61.

[23] Zófia Lóránd, Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji, 281.

[24] Damirka Mihaljević, Feminizam – što je ostvario?, 149.-169.

[25] Bilić, Borile smo se za vazduh, 87. 

[26] Zófia Lóránd, Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji, 283.

[27] „I dalje smo na ulicama…“, dostupno na: http://zeneucrnom.org/sr/i-dalje-smo-na-ulicamao-akcijama-na-ulicama-trgovima, 20. VIII. 2021. 

[28] Riječ je o nazivu koji se odnosi na članak pod nazivom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“, a koje je anonimno objavio, kako se kasnije saznalo Slaven Letica po nalogu tadašnjeg urednika Globusa Denisa Kuljiša. U njemu su Slavenka Drakulić, Vesna Kesić, Dubravka Ugrešić, Jelena Lovrić i Rada Iveković bile optužene da su blokirale održavanje PEN kongresa u Dubrovniku. Letičine je riječi podržao cijeli niz intelektualaca i novinara, među kojima su i Slobodan Prosperov Novak, Branko Čegec, itd. Novinar Novosti Hrvoje Šimičević, naveo je kako se radi o „najrazornijem komadu odštampane mizoginije u povijesti hrvatskog novinarstva“ (Hrvoje Šimičević, „Lomača za intelektualke“, dostpno na: https://www.portalnovosti.com/lomaca-za-intelektualke, 20. VIII. 20201.)

[29] Radi se o autoričinoj reakciji na Ugrešićkinu ironičnu prezentaciju nacionalizma prikazujući je kroz motiv limenke na kojoj pisalo čisto hrvatski zrak.

[30] Hrvoje Šimičević, „Lomača za intelektualke“, dostpno na: https://www.portalnovosti.com/lomaca-za-intelektualke, 20. VIII. 20201.

[31] Ana Miškovska Kajevska, „Stvaranje i prenaženje linija podjele: Antiratne pozicije beogradskih i zagrebačkih feminističkih aktivistkinja devedesetih“, (u: Opiranje zlu. (Post)jugoslavenski antiratni angažman, (ur. Bojan Bilić; Vesna Janković), Documenta – centar za suočavanje s prošlošću; Kuća ljudskih prava Zagreb; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2015., 121.-144.

[32] „Vještice opet jašu ili književno-cenzorski mamurluk“, dostupno na: https://mudrac.ffzg.hr/~bmikulic/Knjizevnost/vjestice.htm, 17. VIII. 20201. 

[33]  Dostupno na: https://www.nacional.hr/zajovic-sve-antiratne-akcije-od-1991-pokrenule-su-zene/, 18. VIII. 2021.

[34]  Doug McAdam, „Recruiment to Hight-Risk Activism: The Case of Freedom Summer“, American Jorunal of Sociology, br. 1., 92/1986., 64.-90.


foto: osobna kolekcija

Ana Rajković doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom „Ideološki prijepori u radničkom pokretu u Osijeku (1918.-1939.)”. Uže znanstveno područje interesa joj je socijalna i rodna povijest između dva svjetska rata. Od 2019. zaposlena je u Hrvatskom institutu za povijest – Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Autorica je monografije Dugi ženski marš. Položaj radnica i ženski aktivizam u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova (DAF, 2021.).

Članak je nastao u okviru programa „Europa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se provodi u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt financira Europska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Europske Unije.