Uspostava mira između sukobljenih strana – Republike Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije te hrvatske Vlade i lokalne srpske zajednice – omogućili su i međunarodno priznanje Hrvatske 15. siječnja 1992. i proces mirne reintegracije misijom UNTAES-a (Prijelazna uprava UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem) završene 15. siječnja 1998.
Važnost uspostavljanja mira u Hrvatskoj zanemarena je u okviru današnjeg dominantnog narativa koji se iskazuje svakodnevnim slavljenjem rata.
Međunarodno priznanje Hrvatske 15. siječnja 1992. pristignuto je nakon trenutka kada je Hrvatska potpisala primirje s JNA u Sarajevu 2. siječnja 1992. Iako to nije jedini faktor koji je osigurao međunarodno priznanje, svakako je bio među najvažnijima za međunarodnu zajednicu prilikom donošenja odluke o priznanju, a građanima je nakon proživljenih teških ratnih stradanja donio dašak nove nade mira. Nakon potpisanog primirja na teritoriju RH započela je mirovna misija UN-a pod nazivom UNCRO koju su na teritoriju RH provodile mirovne snage UNPROFOR.
Temelj za provođenje mirne reintegracije u istočnoj Slavoniji i Baranji i zapadnom Srijemu te misije UN-a kojom je Hrvatska uspostavila kontrolu nad tim područjem bio je potpisani Erdutski sporazum 12. studenog 1995. Njime je od Vijeća sigurnosti UN-a od sukobljenih strana zatraženo da se u prijelaznom periodu uspostavi mir i sigurnost. Na području koje je pretprjelo brojne civilne i vojne žrtve tada je dogovorom završen rat i uspostavljen mir, a izbjegnute su nove žrtve i ratna stradanja.
Na prvu obljetnicu potpisivanja sporazuma, svjedoci tog potpisivanja ispred međunarodne zajednice konstatirali su sljedeće: “Kako bi ovaj prijelaz, međutim, uspio, prijeko je potrebno da se obje strane pridržavaju sporazuma, ne samo sada, dok na terenu prijelazni upravitelj Ujedinjenih naroda Jacques Klein i njegovi kolege nadgledaju njegovo provođenje, već i u budućnosti, kad Ujedinjeni narodi odu. Područje Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema je, na kraju krajeva, područje na kome je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji, a uz ovaj sporazum, područje i na kome je završio. Nekad je to bilo jedno od područja bivše Jugoslavije s najvećim brojem etničkih zajednica, a, ako obje strane budu provodile sporazum u dobroj vjeri, ono to može ponovo postati”.
Proces mirne reintegracije, koji je započeo misijom UNTAES-a stvorio je bitne preduvjete za proces pomirenja u poslijeratnom društvu Republike Hrvatske. Međutim, danas, 20 godina nakon završetka mirne reintegracije teritorija, nije došlo i do integracije ljudi. Mnogi izbjegli s tog ratom pogođenog područja još se nisu vratili svojim domovima, a oni koji jesu suočeni su s brojnim poteškoćama poput nerješenih imovinskopravnih pitanja, nedostatka društvenog povjerenja i govora mržnje. Atmosfera u društvu izrazito je nepovoljna za pripadnike nacionalnih, vjerskih i drugih manjina, a nacionalizam se potiče i od strane najviših državnih predstavnika.
Vlada Republike Hrvatske mora uložiti dodatne napore kako bi se stvorili uvjeti za nastavak procesa integracije koji nije u potpunosti završio 15. siječnja 1998. Prvi korak prema tome je davanje veće pozornosti procesima poput mirne reintegracije i njihovo službeno obilježavanje nasuprot slavljenja rata, što je bila dosadašnja praksa u hrvatskoj politici i društvu.
Našem društvu i novim generacijama potrebna je izgradnja kulture mira i suživota te učenje na greškama iz prošlosti u cilju ostvarenja bolje budućnosti.