Autorski tekst Leona Večeka u okviru projekta „(Anti)fašizam jučer, a danas?“
Antifašizam i nježnost
Ovaj tekst govori o nezadovoljstvu pri biranju strane čak i kad se radi o pravoj strani.
Htio sam razmišljati kako ukloniti prostor za fašizam, a ostaviti mjesta za ljude.
...
Odvrćem KUD Idijote na najjače i počinjem pisati!...al’ uh, ovo neće ići, na ovo bih morao ispaljivati riječi rafalnom paljbom. Kroz stol. Gasim Idijote, palim Gabi Novak. Ljubav ili šala. Lakše mi je. Krećem.
...
Kao student Učiteljskog fakulteta imao sam priliku sjediti u raznim zadnjim i predzadnjim klupama za vrijeme nastave i svakojakih radionica. U trenucima dosade, baš kao i u vrijeme dok sam bio učenik, pažnja bi mi odlutala prema raznim drugim učioničkim zanimljivostima, pregaženim šalabahterima, likovnim radovima na panoima, ustaškim i nacističkim simbolima na klupama i zidovima. Nije neobično, ili barem nije rijetkost, u učionicama viših razreda vidjeti kukaste križeve ili ušata ‘U’ na prljavoj bjelini nekog stražnjeg zida, na starom radijatoru ili stolcu.
Ovo je pravi tekst, pravo mjesto i vrijeme da kažem: “Da, ovakvih je simbola bilo i prije, dok sam bio učenik, no nikad ih nije bilo toliko koliko ih ima danas!”
Ali ne znam da li bi to bilo fer. Ja ih u svakom slučaju sada raspoznajem bolje nego što sam to mogao tada pa ih i više vidim. A ponekad se čak uhvatim da ih i sam tražim pa osjećam neku čudnu mješavinu uznemirenosti, bijesa i zadovoljstva kada ih pronađem. U glavi su mi ‘autori’ u crnim hoodicama, društveno onesviješteni, nezainteresirani i praznih pogleda.
Tako ih zamišljam pa ih tako i vidim; nepravedno, bezobzirno i malodušno. Ali čak i onda ono što nikada ne pomislim i ne mogu si to dozvoliti ni u najvećoj privatnosti i gluposti svoje glave, jest - gle, fašisti!
...
Antifašistički marš, kako to pravično zvuči!
Bilo je nečeg vrlo samopotvrđujućeg i osnažujućeg u sudjelovanju u zagrebačkom maršu. Kolona istomišljenika i istopoglednika, nepregledno more mojih sugrađana kojima su iste stvari važne, i koji su se za te stvari spremni boriti. Biti dio toga, pripadati tome, činilo me ponosnim na sebe i na njih. Usred svega toga, možda od zasićenosti sveopćim usklicima, prva su mi pitanja već počela slijetati na prsa.
Hoće li sutra ova zemlja biti malo manje nenormalna? Hoćemo li se sad svi osjećati malo više viđenima ili je ovo zbijanje redova tek uvod u sljedeći korak razdvajanja, u potpuno okretanja lica jednih od drugih?
Strah me sljedeće faze. Strah me samoispunjavajućih proročanstava, etiketiranja, s obje strane, koje vode do sve silovitijih samoidentifikacija i samoetiketiranja. Strah me tog međusobnog poguravanja i inspiriranja na sve sigurniju i siroviju opredijeljenost.
Mi antifašisti smo tu, i mnogo nas je, sada će i fašisti morati da budu tu.
I da ih bude mnogo.
...
Antifašizam. To je tako moćna riječ. Nezaustavljivi direkt ravno u facu fašizma. Bum!
To je tako velika i moćna riječ, ali nešto u njoj uvijek mi stvara nelagodu. Mislim da je to zato što taj izraz ‘antifašizam’ s druge strane neizbježno pretpostavlja - ‘fašizam’. I kada sebe nazivamo antifašistima, na umu imamo fašiste, protiv kojih stojimo sa svim svojim idejama i vrijednostima. I kada izlazimo na ulice i marširamo kao antifašisti, na umu imamo fašiste, i kažemo im - borit ćemo protiv vas i svega što predstavljate.
Antifašizam, to je tako velika i moćna riječ, riječ koja od nas očekuje mnogo, ali i o onima drugima mnogo pretpostavlja, i stoga, kao i sve velike i teške riječi, valja nam je koristiti s posebnom nježnošću i odgovornošću, jer čak i najplemenitije riječi gube sjaj ako ih izgovaramo s pogrešnog unutarnjeg mjesta, s mjesta koja im nisu dorasla.
Zato antifašizam vidim kao nešto blaže, ne zato i slabije!, kao nešto što ima u sebi više razumijevanja nego ono protiv čega se bori. Razliku čine skupovi naših vrijednosti, ali mora je činiti i odnos prema onima s druge strane tih istih vrijednosti. Odnos koji se temelji na velikodušnosti u tumačenju tuđeg ponašanja, tu najprije mislim na odnos prema ponašanju mladih koji su politički nepismeni i koje tek treba opismeniti. Ako država to neće učiniti, mi koji se nazivamo antifašistima moramo pokušati; organizirati rasprave i predavanja koja će pozivati mlade, a i ostale, različitih političkih stajališta, i one koji se u svemu tome uopće ne (s)nalaze; stvarati prilike za stvarne dijaloge, za povijesno utemeljenu analizu ključnih pojmova, za dekonstrukciju mitova i prorađivanje kolektivnih trauma. Za osjećaj da smo viđeni jedni od drugih, bez obzira što se oko većine stvari nikad nećemo složiti, važan će biti proces, a ne krajnji rezultat. Naša mišljenja i ponašanja se možda čine nespojivima, ali naši strahovi, naša nemoć i nesigurnost, naša usamljenost dolaze iz ih istih mjesta.
Ako želimo da antifašizam zaista postane civilizacijski standard cijeloga društva, onda mora prestati biti samo borba ‘protiv’ tih ljudi već mora postajati sve više i borba ‘za’ njih.
Zato otvorimo prostore susreta u školama i izvan njih! Neka taj naš antifašizam bude i pedagoški antifašizam! Antifašizam koji pokazuje da nije u suprotnosti s domoljubljem, vjerom pa ni konzervativnim stajalištima. Antifašizam koji jest osmislila i nosila revolucionarna ljevica, ali koji je svoju povijesnu pobjedu donio jer je bio masovni i pluralistički pokret u kojem su se borili ljudi raznih nacionalnih, rasnih, vjerskih, rodnih, klasnih, političkih i ideoloških nazora ujedinjenih u borbi za slobodu. Zato vjerujem u samosvjesni antifašizam, u antifašizam koji nije posesivan ni sujetan, koji, u želji da pripada svima, ima dovoljno hrabrosti da za sebe ponekad ne zahtijeva čak ni deklarativno očitovanje pripadnosti.
Civilizacija je tanka kora, kaže Freud, koju lako probija situacija u kojoj čovjek može zadovoljiti svoje potisnute nagone i proći nekažnjeno. Borimo se ne samo protiv drugačijih politika i svjetonazora, nego dijelom i protiv same ljudske prirode. I zato antifašizam mora biti pokret koji nadilazi ideologije i jedino kao takav on postaje naša prilika za zajedništvo, ali ne ono cinično, nasilno jednoumlje, već ujedinjavajuću solidarnost, raznolikost i međusobnu odgovornost.
Šaka antifašizma treba ostati čvrsto stisnuta, ali druga se mora rastvoriti u ispružen dlan. Nulta tolerancija za fašizam. Više razumijevanja za ljude. Oko nekih se istina, na svu žalost, nećemo nikada dogovoriti i to me podsjeća ne nešto što je jednom rekao naš predivni pjesnik Zvonimir Golob: “Više svijetu treba nježnosti nego istine.” Istine ćemo se načekati, nježnost može početi odmah.
Na nama je.
- Autorski tekst Leona Večeka
Projekt (Anti)fašizam jučer, a danas? sufinancira Grad Zagreb.
