Autorski tekst Antonelle Velić u okviru projekta „(Anti)fašizam jučer, a danas?“
Antifašizam između ustavne simbolike i društvene legitimnosti u suvremenoj Hrvatskoj
Antifašizam se u suvremenoj Hrvatskoj često ističe kao temeljna vrijednost demokratskog poretka, ali njegova društvena operativnost ostaje ograničena. Ovaj tekst analizira raskorak između ustavne simbolike antifašizma i njegove slabe društvene legitimnosti, s posebnim naglaskom na ulogu političkog diskursa, kolektivnog pamćenja i generacijskog prijenosa vrijednosti.
Antifašizam u političko-sociološkoj perspektivi legitimnosti
Antifašizam se u hrvatskom političkom diskursu, koji uključuje političke izjave, institucionalne narative i javne rasprave o prošlosti, često navodi kao jedno od povijesnih i vrijednosnih uporišta suvremene države, no njegova društvena prisutnost ostaje slaba i fragmentirana što je vidljivo u ograničenoj svakodnevnoj društvenoj primjeni te vrijednosti izvan simboličkih i komemorativnih konteksta. Iako je institucionalno potvrđen kao dio demokratskog identiteta Republike Hrvatske, rijetko funkcionira kao živa norma, odnosno kao vrijednost koja aktivno usmjerava političku prosudbu i javnu odgovornost. Raskorak između simboličkog priznanja i društvene legitimnosti upućuje na dublji problem odnosa između ustavnih vrijednosti i političke kulture.
Norma, legitimnost i implicitni ustavni okvir
Kako bi se razumio taj raskorak između simboličkog priznanja i društvene legitimnosti, potrebno je polaziti od teorijskih uvida o odnosu između normi i legitimnosti u političkom poretku. U sociološkoj i političkoj teoriji odavno je jasno da norme ne djeluju same po sebi. Njihova snaga ne proizlazi isključivo iz pravne kodifikacije, nego iz stupnja u kojem su prihvaćene kao opravdane i društveno relevantne. Distinkcija između legalnosti i legitimnosti pokazuje da politički poredak može opstajati formalno, ali biti normativno slab ako izostane vjerovanje u vrijednosti na kojima se temelji (Weber, 1978). Takva distinkcija pomaže razumjeti zašto antifašizam u Hrvatskoj može biti institucionalno priznat kao temeljna vrijednost demokratskog poretka, a ipak ostati slab kao društvena norma. Beetham dodatno naglašava da legitimitet ne počiva samo na zakonitosti, nego i na normativnom opravdanju koje mora biti društveno prepoznato i prihvaćeno (Beetham, 1991). Takvo normativno opravdanje uključuje i percepciju pravednosti političkog poretka i vrijednosti na kojima se on temelji.
U tom teorijskom okviru antifašizam u Hrvatskoj ima specifičan i paradoksalan status; istodobno je prisutan kao dio ustavnog nasljeđa, ali slab kao operativna društvena norma. U Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske navode se povijesne odluke i događaji koji se u ustavnopravnoj interpretaciji povezuju s antifašističkim nasljeđem, osobito odluke ZAVNOH-a. Iako pojam antifašizma nije izričito formuliran kao ustavna norma, on se u političkom diskursu često tumači kao implicitni dio vrijednosnog okvira demokratskog poretka. Implicitna ustavna norma pritom označava vrijednost koja nije izravno navedena u ustavnom tekstu, ali se izvodi iz njegovih povijesnih temelja i interpretativnog okvira. Takvo tumačenje dodatno je potvrđeno Deklaracijom Hrvatskog sabora o antifašizmu iz 2005. godine, kojom se antifašizam simbolički afirmira kao sastavnica demokratskog identiteta Republike Hrvatske.
Implicitne ustavne vrijednosti imaju drukčiji društveni status od normi koje su jasno artikulirane i pravno operacionalizirane. Njihova djelotvornost ovisi o društvenoj legitimnosti i sposobnosti da se reproduciraju kroz svakodnevnu političku praksu. Kada ta reprodukcija izostane, vrijednost ne nestaje, ali gubi normativnu snagu. Antifašizam pokazuje upravo takvu krhkost legitimnosti, prisutan je kao simbolička referenca, ali rijetko kao kriterij političke odgovornosti ili društvene prosudbe.
Povijesna kodiranost i depolitizacija antifašizma
Rasprave o antifašizmu vezane su uglavnom uz interpretacije prošlosti, komemorativne prakse i simboličke sukobe oko kolektivnog pamćenja. Takva povijesna kodiranost ima važne posljedice. Pod povijesnom kodiranošću ovdje se podrazumijeva tendencija da se antifašizam interpretira prvenstveno kroz povijesni kontekst Drugog svjetskog rata, a ne kao suvremena demokratska norma. Vrijednost koja se percipira prvenstveno kao povijesna prestaje funkcionirati kao dio suvremenog normativnog horizonta. Umjesto da djeluje integrativno, ona postaje oznaka pripadnosti određenim interpretativnim pozicijama, čime gubi kapacitet da strukturira političku praksu sadašnjosti.
Ovaj proces ne podrazumijeva otvoreno osporavanje antifašizma, nego njegovu depolitizaciju. Vrijednost se priznaje, ali se istodobno izuzima iz legitimnog političkog sukoba i javne prosudbe. Antifašizam se ne negira, ali se lišava suvremene političke relevantnosti. Bourdieuova analiza simboličke moći pomaže razumjeti kako vrijednosti koje se ne aktiviraju u svakodnevnoj praksi postupno gube sposobnost strukturiranja društvene percepcije (Bourdieu, 1991). U hrvatskom kontekstu to znači da antifašizam, iako prisutan u simboličkom i institucionalnom jeziku politike, rijetko djeluje kao praktični kriterij političke prosudbe i javne odgovornosti.
U javnom prostoru antifašizam se nerijetko ne promatra kao univerzalna demokratska vrijednost nastala u otporu autoritarnim i totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, nego kao sastavni dio političkog kontinuiteta bivšeg socijalističkog režima. Takva interpretacija ne proizlazi nužno iz povijesne analize, već iz naknadne simboličke asocijacije u kojoj se antifašizam reducira na jedan povijesni i ideološki kontekst.
Antifašizam tako prestaje funkcionirati kao nadideološki normativni minimum, vrijednost koja nadilazi stranačke i ideološke podjele te se počinje percipirati kao nositelj političkog i simboličkog nasljeđa socijalizma. Posljedica toga nije samo ideološka polarizacija nego i dodatno sužavanje normativnog dosega antifašizma. Vrijednost koja se percipira kao ostatak prethodnog režima teško može biti internalizirana kao temelj suvremenog demokratskog poretka, osobito u društvu koje je vlastitu državnost izgradilo kroz snažan politički i simbolički diskontinuitet s tim razdobljem.
Umjesto da se artikulira kao vrijednost usmjerena protiv suvremenih oblika autoritarizma, isključivanja i nasilja, antifašizam ostaje zarobljen u retrospektivnom diskursu u kojem se raspravlja o prošlim poredcima, a ne o aktualnim demokratskim izazovima. Time se normativni potencijal antifašizma dodatno slabi, a njegova društvena legitimnost ostaje ograničena na simboličku razinu.
Generacijski prijenos, kolektivno pamćenje i normativna neoperativnost
Takva normativna neoperativnost, u kojoj vrijednost ostaje simbolički priznata, ali rijetko funkcionira kao kriterij djelovanja, posebno dolazi do izražaja u generacijskom kontekstu. Mlađe generacije u Hrvatskoj rođene nakon rata nemaju neposredno iskustvo povijesnih događaja na kojima se antifašizam temelji, zbog čega se njihov odnos prema toj vrijednosti ne oblikuje kroz iskustveno pamćenje, nego kroz posredovane oblike kolektivnog pamćenja. Kolektivno pamćenje ne postoji izvan društvenih okvira koji mu daju značenje i kontinuitet (Halbwachs, 1992). U tom smislu i društveno razumijevanje antifašizma oblikuje se kroz načine na koje se ta povijesna vrijednost prenosi i interpretira unutar kolektivnog pamćenja.
U odsutnosti iskustvenog pamćenja, prijenos antifašizma među mlađim generacijama odvija se prvenstveno kroz institucionalizirane i diskurzivne oblike pamćenja. Assmann razlikuje komunikativno pamćenje, vezano uz izravno generacijsko iskustvo, i kulturno pamćenje, koje se reproducira kroz obrazovanje, simbole i javne narative (Assmann, 2011). U suvremenom hrvatskom kontekstu antifašizam se u velikoj mjeri pojavljuje upravo u potonjem obliku kao povijesno i simbolički kodirana vrijednost. U takvom obliku prijenosa vrijednost se reproducira ponajprije kroz simbole, obrazovne narative i komemorativne prakse, ali rjeđe kroz situacije svakodnevne društvene primjene, zbog čega njezina sposobnost da djeluje kao praktični normativni kriterij postupno slabi.
U uvjetima slabog povjerenja u političke institucije i distanciranog odnosa prema institucionalnoj politici, implicitne ustavne vrijednosti koje se prenose pretežito kroz kulturno pamćenje teško postaju dio stabilnog normativnog repertoara. Empirijska istraživanja mladih u Hrvatskoj upućuju na relativno nizak interes za politiku, slabo povjerenje u političke institucije i ograničenu razinu političke participacije među mladima (Ilišin, 2014). Iako ta istraživanja ne razmatraju antifašizam kao zasebnu vrijednost, ona pomažu razumjeti društvene uvjete u kojima se političke norme danas prenose i internaliziraju.
Antifašizam u suvremenoj Hrvatskoj funkcionira kao vrijednost bez jasnog društvenog nositelja. Prisutan u ustavnopravnom i političkom jeziku, ali rijetko u društvenim praksama koje bi mu dale suvremenu normativnu težinu. Njegova implicitnost, povijesna kodiranost i depolitizacija međusobno se pojačavaju, proizvodeći stanje u kojem temeljna demokratska vrijednost ostaje simbolički priznata, ali društveno krhka.
Pitanje antifašizma nije pitanje prošlosti, nego pitanje sadašnjosti demokracije. Ono upućuje na širi problem odnosa između ustavnih vrijednosti i političke kulture, odnosno na sposobnost društva da vlastite normativne temelje prevede u suvremeni politički jezik i učini ih relevantnima izvan simboličke razine. Dokle god taj prijenos ostaje nedovršen, antifašizam će ostati prisutan kao povijesna referenca, ali slab kao društvena norma.
Literatura:
Assmann, J. (2011). Cultural memory and early civilization: Writing, remembrance, and political imagination. Cambridge University Press.
Beetham, D. (1991). The legitimation of power. Macmillan.
Bourdieu, P. (1991). Language and symbolic power. Polity Press.
Halbwachs, M. (1992). On collective memory. University of Chicago Press.
Hrvatski sabor. (2005). Deklaracija o antifašizmu. Narodne novine, 51/2005.
Ilišin, V. (Ur.). (2014). Sociološki portret mladih u Hrvatskoj. Institut za društvena istraživanja.
Ustav Republike Hrvatske. (1990/1997/2000/2001/2010/2014). Narodne novine, 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014.
Weber, M. (1978). Economy and society: An outline of interpretive sociology. University of California Press.
- Autorski tekst Antonelle Velić
Projekt (Anti)fašizam jučer, a danas? sufinancira Grad Zagreb.
