[Autorski tekst] ČIJI SU ŽIVOTI?

ČIJI SU ŽIVOTI?

Jednu od glavnih i najprometnijih ulica građani ne mogu preći. Njome maršira vojska. Stotine vojnika, neki pod zastavom stranih država, s puškama u rukama ili pištoljima za pojasom ravnomjernim ritmom prekrivaju šest automobilskih traka. Iznad njih lete bojni avioni i helikopteri, zaglušujući bilokakav razgovor koji će na jesen voditi neki studenti s obližnjeg fakulteta. Za njima slijede tenkovi i bojna vozila s torpedima, raketama ili bombama. Vojnici koji ih voze premazanih su zelenih ili crnih lica te se čine gotovo ne-ljudskim s tupim pogledima uprtima prema naprijed. Iza njih su sve veća i veća vozila. Neka prenose čak vojne brodove mornarice. Dronovi spontano oblijeću gomilu kako bi dokumentirali ovaj važan događaj. S obje strane ceste na pločnicima plješću ljudi, obitelji s djecom, od kojih su neka na ramenima svojih roditelja kako bi što bolje vidjela bombe na tenkovima. Skupa mašu avionima na nebu. Nisu spašeni jer nisu bili pod opsadom. Sada jesu. 

2251 kilometar dalje, identični vojnici, tenkovi, avioni i dronovi okružuju identične ljude i obitelji s djecom. Gradovi, sela, muzeji, škole, bolnice, domovi, u ruševinama. Dijete tinejdžerske dobi nosi u rukama svoju mlađu sestru, krvavu, zgorenu, osakaćenu. Dijete plače jednako kao što je plakalo kada je tako našlo i svojeg strica, majku, najboljeg prijatelja iz škole. Iznad njih lete bojni avioni i helikopteri, zaglušujući bilokakav razgovor koji bi inače najesen vodili neki studenti s obližnjeg fakulteta. Zbog istog razloga, san je nemoguć. Ovce i koze su ubijene, ne radi hrane, nego radi zastrašivanja. Ovim ljudima nije dozvoljena hrana. Ovim bebama nije dozvoljena ni sekunda života. Tenkovi ulaze u sela i ljudi bježe. Vrišteći. Plačući. Pitajući se koga će ovoga dana izgubiti.

Iz gomile koja se veseli vojsci istrče četvero ljudi. Majica zakrvavljenih od crvene boje, legnu pred tenkove koji 2251 kilometara dalje ubijaju njihove vršnjake. Gomila je šokirana. Prvi iz šoka izlaze interventni policajci. Hvataju ljude za ruke i noge i vuku ih u gomilu. Gledaoci su živnuli, shvaćajući što im četvero pojedinaca želi reći. „Ubijte ih!!“ navijaju policajcima. „Bacite ih u rijeku!!!“ Neke policajci doista bace, na cestu, na tračnice. Navijači su na nogama, plješću, „Bravo!!!“ „Tak' je!!“ „Nalemajte ih!!!“ Prijatelji su razdvojeni. Dvoje su na jednoj strani, dvoje na drugoj. Tko je imao više sreće? Jedne su dočekali prijatelji koji su, plačući i dalje od straha za njih, ipak obavljali svoju dužnost i bili svjedoci. Uvrede i dalje pljušte. Jedan čovjek pljuje na njih. Drugi jednog od njih šakom udara u glavu. Taj prijatelj nije iznenađen, već ga je policajac nogom šutnuo u tjeme, a kasnije, nakon što udalji njegove prijatelje koji ga bar snimanjem pokušavaju zaštititi, udarit će ga i radiom. Radiom kojim je pozvao maricu da ih odvede prvo u policijsku postaju, a onda u sobu bez kvake gdje će cijelu noć u njega blještiti fluoroscentna svijetla kako bi ga drugi policajci mogli vidjeti na kamerama. Na drugoj strani nema prijatelja-svjedoka. Navečer ćemo uz pomoć novina (koje idući dan brišu zvuk kriminalnog navijanja sa snimke) biti suočeni s prizorom policajaca koji cijelom težinom kleče na njihove vratove dok oni mirno leže potrbuške i dok navijači srčano predlažu „Siluj ju!!!“ Da, kao i svaki dan, a danas pogotovo, utjehu za svoju ljutnju navijači će naći u organu koju ih je rodio. U najranjivije mjesto oni će pohraniti ovo suočavanje s vlastitim grijesima. 

413 kilometara dalje i trideset godina prije, i dalje nepoznat broj osoba je bilo silovano. U kampovima, u domovima, pred djecom, pred muževima, nekoliko puta u danu i noći. Silovane jer su „žene“. Silovane jer su krive vjere. Silovali su ih nepoznati, ali i poznati – susjedi, školski drugovi, kolege s posla. Ljudi unovačeni od strane političara, ratnih profitera, koji nikada neće morati gledati kako im dijete bude silovano jer se nisu rodili u krivom selu pod krivoj vjeri. Jer njih čuva interventna policija. Jer su oni vlasnici tenkova. I aviona. I helikoptera. I dronova. I brodova. I vojnika koji bi inače silovali žene u svojem gradu. Ili kući. Posjeduju vojnike od kojih su možda neki još djeca, a već imaju krv, svoju ili tuđu, na rukama. Posjeduju vojnike kojih će se odreći čim se vrate doma i čim će im trebati medicinska pomoć, za tijelo ili dušu, čim će im trebati krov nad glavom i hrana na tanjuru. Čim će imati djecu koja će se morati liječiti od traumi svojih roditelja.

Identični bivši vojnici opkoljuju moja četiri prijatelja, tražeći priliku da ih zgrabe, udare, ubiju, siluju. A ja svoje prijatelje volim. Ja sam prošli tjedan šišala prijatelja čiju glavu sada pregledava doktor na hitnoj. Kada grlim svog drugog prijatelja, bacam svoje ruke oko njegovog vrata koji je sada pod koljenima policajca duplo težeg od njega. Bilo koju drugu noć, ja im šaljem poruke i mi dijelimo našu ljubav za ljude, životinje, biljke, za borbu i za nas. Meni više ne trebaju antidepresivi i stabilizatori otkad sam upoznala svoje prijatelje. Ja se osjećam snažno otkad sam upoznala svoje prijatelje. Ali moji prijatelji su sada meso proždrljivim navijačima. 

Moji prijatelji vole ljude. Ali ti ljudi će njih baciti u Savu, a onda će dati svoj život za premijera koji si njihovim životima kupuje novu vikendicu na obali. 

Kad su moji prijatelji puni ljubavi u zatvoru, meni ostaje samo gađenje, tuga, i bijes. I što da radim s time?

 

Projekt (Anti)fašizam jučer, a danas? sufinancira Grad Zagreb.