Autorski tekst Jelene Mirić u okviru projekta "(Anti)fašizam jučer, a danas?"
Dijete jede, dete ne jede
1995.
Dva mjeseca, strah kojeg se ne sjećam.
Ali osjećam.
Od krivog padeža.
I krivog naglaska.
Tjeskoba, grč i mamina bora na čelu koja se godinama rastezala jednako kao mržnja oko nas.
Nisam pohađala vrtić.
Negdje pretpostavljam zbog tek povratničkog statusa.
Svakako nisam pripadala.
Niti vršnjacima, niti tuđem mjestu, niti sam smjela da se uklopim.
Zbog preranog odrastanja, tuđine i etikete dođoša.
Riječi sam birala sporije nego prijatelje.
Morala sam se truditi više od druge djece, jer u novom mjestu nemam niti tetku, a ni sredstva za instrukcije iz matematike.
Užasno sam voljela plesati folklor, utorkom i četvrtkom od 20 do 22 sata uveče.
Kecelju sam do tada viđala samo na bakinoj ličkoj suknji. 514 kilometara starom cestom preko Okučana.
Nikad mi nije bilo jasno tko su oni, a ko smo mi.
Zašto imam dodatnu nastavu subotom.
Istoriju sam učila bez sebe u njoj. Tko smije biti žrtva, a ko je fusnota?
Zbog čega mi je jedna baka u Bosni, a druga u Lici?
Što znači pijetet, ko me uči tim pojmovima kad se za slavskom trpezom uvijek o tome ćuti.
Komšija je bio najglasniji menadžer u traženju momka pod šifrom „samo nek je neko naš“.
Moje tijelo je neutralno, ali prezime nije.
Koga ja biram? Ako žena smije da bira. Đonom bi te zgazili kad bi legalno bilo.
Shvatila sam da i ljubav ima uslove.
Učena da muški oblik prošlog vremena glagola “htjeti” ne jede, jel to znači da dijete jede, a dete ne jede?
Ništa ne razumem. Ali volim. Sve ljude kojima je lakše vjerovati da će fašizam otići lakše nego mrlje od cvekle na beloj majici.
I danas znam. I dijete i dete su isto gladni.
- Autorski tekst Jelene Mirić
Projekt (Anti)fašizam jučer, a danas? sufinancira Grad Zagreb.
