Kako su svjedočanstva preživjelih promijenila moje razumijevanje Oluje i izgnanstva
Privilegija neznanja
Autorica teksta: Ana Furlan Sfarčić
Kao studentica povijesti i mlada osoba koju zanimaju ratne teme, mislila sam da imam poprilično široko znanje o ratovima devedesetih, no razmjena mladih u Petrinji, Sisku i Zagrebu ukazala je na moje rupe u znanju te propuste koji su se dogodili u mom obrazovanju.
Velik dio znanja koje posjedujem jest faktografsko znanje, znanje koje nas, kao osobe koje proučavaju povijesne zbilje, udaljava od samih grozota koje su se dogodile u naše ime i ime nezavisne Republike Hrvatske. Mogu nabrojati kroz koja je područja Oluja prošla, koliko je otprilike civila protjerano, koliki je broj žrtava i tko je bio glavni sprovoditelj vojno-redarstvene operacije Oluja i s time moje znanje o Oluji završava. Mnogi bi me prije mjesec dana pitali kako je Oluja izgledala i ja bih opisala slike koje sam vidjela na internetu, ljude koji u koloni bez početka i kraja gledaju beznadno oko sebe u šumu koja ih okružuje. Ne znam što sam mislila kada sam bila mlađa, ali sigurno nisam zamišljala da ljudi iz kolone idu u izbjeglištvo i da sve poznato ostavljaju za sobom. Pretpostavljam da je moj mladi, naivni mozak pokušao opravdati Oluju jer ipak Hrvatska se njome oslobodila i zbog naših veterana mi sada možemo živjeti u „mirnoj“ i „sigurnoj“ državi.
Oluja je za Hrvate bila kraj rata i početak nove samostalne države, ili su nas barem tako učili u školama, a zašto ne vjerovati onome što ti učitelji u školama kažu, što piše u udžbenicima i medijima svake godine početkom kolovoza, jer ipak su oni svi autoriteti kojima „treba“ vjerovati.
No kada se jedna verzija prošlosti neprestano prenosi kao jedina ispravna, mladim ljudima koji teže nepristranosti danas je vrlo teško pronaći balans između indoktrinacije, propagande i „istine“ koja najčešće dolazi u nekoliko sukobljenih verzija.
Upravo zbog svega navedenog mislim da su razmjena mladih „Kada kažeš Oluja“ i općenito oblici i programi neformalnih edukacija najvažnije metode obrazovanja mladih ljudi, druge generacije nakon Oluje, o ovoj temi. Sa sigurnošću mogu reći da su velikom broju sudionika osobne priče i svjedočanstva mladih nadopunili najveće rupe po pitanju Oluje i njezinih posljedica. Najvažniji aspekt cijele razmjene mladih počiva u približavanju priča „običnih“ života civila neposredno prije, tijekom i nakon Oluje; nijedno predavanje, knjiga, radionica ili članak ne mogu se usporediti s novostečenim pogledom koji su nam prikazale žrtve Oluje. Zauvijek ću biti zahvalna govornicima koji su nam kroz prepričavanje osobnih priča prikazali svu bol, ali i ustrajnost i želju za preživljavanjem u stranoj državi te za povratkom Hrvatskoj.
Vraćam se doma sa saznanjem koliko svi mi mladi u Hrvatskoj uzimamo zdravo za gotovo slobodu kretanja i koliku privilegiju posjedujemo, privilegiju nepoznavanja izgnanstva iz vlastitog prostora, i upravo iz ovog neznanja potrebni smo mi mladi kako bismo težili neponavljanju strahota koje su se nedavno dogodile u našim dvorištima.