Kad je u 20. stoljeću došlo do raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i ratova na tlu bivših članica, u ratu je – gotovo na svačiju nevjericu – stradao i Dubrovnik. Naime, nije se očekivalo da će Dubrovnik biti podložan napadima i prešutno ga se smatralo sigurnom zonom (Ljubojević i dr. 2017). Dubrovnik u svojoj povijesti i korijenima nosi ideju neovisnosti; u ekonomskom i političkom pogledu. Dubrovnik je držao da je imun na rat jer nadilazi regionalni i nacionalni kontekst (ibid.). Također, Dubrovnik je 70-ih godina 20. stoljeća bio demilitariziran radi svoje bogate povijesti te materijalne kulturne baštine i povijesne jezgre koja je uvrštena na popis UNESCO Svjetske baštine.
Sve to utjecalo je na to da se stanovnici Dubrovnika – svih nacionalnost – osjećaju sigurno. Povrh toga, u gradu nije bilo nacionalističkog jaza jer su svoj identitet građana ili građanki Dubrovnika stavljali na prvo mjesto, ispred nacionalne pripadnosti, a u gradu nije ni bilo značajnijeg postotka srpske manjine (ibid). U nacionalnoj strukturi prevladava hrvatska populacija s udjelom od 82,5%. Srba ima 6,7% (Lajić, 2006).
Do opsade Dubrovnika ipak je došlo. Već u prvoj godini rata, srpske i crnogorske snage izvele su napad na Dubrovnik. Opsada Dubrovnika je vojni oružani sukob između snaga Jugoslavenske narodne armije i hrvatskih vojnih snaga. Zapovjedništvo su ispred JNA imali Pavle Strugar, Miodrag Jokić, Milan Zec i Vladimir Kovačević. Cilj napada bio je osigurati kontrolu teritorijem od Prevlake i Konavala na istoku fronta i grada Dubrovnika, pa do Dubrovačkog primorja na zapadu fronta i odvojiti ga od Hrvatske i pripojiti Srbiji i Crnoj Gori (Ljubojević i dr, 2017).
Rat na području Dubrovnika možemo podijeliti na dva razdoblja – od 1. do 24. listopada 1991. te od 30. listopada do 6. prosinca 1991. Upravo se 6. prosinca smatra danom kad je učinjena najveća šteta na ovom području. Na području Dubrovnika veća je šteta učinjena na 'kamenu' nego na ljudstvu, odnosno uništenje se odnosi uglavnom na kulturnu baštinu. Uništeno je gotovo 70% objekata u Starom gradu, a potpuna okupacija Dubrovnika je izbjegnuta obranom Srđa (ibid).
Direktiva za napad na Dubrovnik s mora, kopna i iz zraka potpisana je 30. rujna 1991. godine. Istog dana Crna Gora uspostavlja potpunu pomorsku blokadu šireg rejona luke Dubrovnik čime si je Jugoslavenska ratna mornarica osigurala položaj za napade s mora te onemogućila Dubrovčane u nabavi osnovnih životnih namirnica, ali i oružja i eventualnog dovođenja dodatnog ljudstva.
Napad je započeo 1. listopada 1991. i već je prvi dan nanesena velika šteta. Pogotkom u hidroelektranu u Komolcu nestalo je struje, što je direktno utjecalo i na gubitak vode jer su pumpe ovisile o elektromotorima. Pogođen je i odašiljač na Srđu, pa je došlo i do prekida svih komunikacijskih veza. Stanovništvo je prvi put prisiljeno ići u skloništa. Iako traju i pregovori između zaraćenih strana koji su rezultirali primirjima, vojnici JNA stalno su ih kršili i koristili da osvoje nove teritorije dok ih hrvatske snage nisu branile. Najgori dan za Dubrovnik bio je 6. prosinca 1991. kada je napadnut Srđ i gradska jezgra. Nakon tog dana situacija se počela pomalo smirivati. Procijenjeno je da je samo tog dana oko 10% posto zgrada u gradu potpuno izgorjelo ili je uništeno, dok ih je oko 30% teško oštećeno. Devet palača potpuno je izgorjelo, a još četiri djelomično. Stradale su mnoge znamenite građevine u gradu, poput Crkve sv. Vlaha, palače Sponza, Onofrijeve fontane, Franjevačkog i Dominikanskog samostana i brojne druge (Documenta).
Tijekom cijelog ratnog razdoblja oštećene su 563 zgrade u starom dijelu grada, a šteta je procijenjena na 643 milijuna njemačkih maraka. Obnova je trajala sve do 2000. godine, a neke građevine do danas nisu obnovljene. Bilo je i mnogo ljudskih žrtava, vojnih i civilnih. Na Južnom bojištu poginulo je 430 hrvatskih branitelja, od njih 184 s dubrovačkog područja. Poginula su i 92 civila, od čega 15 djece mlađe od 15 godina (ibid).
Dubrovnik je bio „žrtveni jarac“ JNA, tj. Crne Gore jer se osvajanje dubrovačkog teritorija u Crnoj Gori prezentiralo kao sprječavanje da „ustaše“ napadnu Crnu Goru. Crnogorski nositelji moći pružali su podršku opsadi Dubrovnika, opisivali su napad kao legitiman i pravedan, a uništavanje baštine pravdali su parolama poput onih da se „Ustaše skrivaju iza bedema“ pa su bedemi „kolateralna žrtva“ (Lubojević i dr, 2017).
U travnju 1992. konačno stiže i pomoć iz Zagreba. 10. travnja 1992. general Bobetko preuzima obranu Dubrovnika i okolice. 25. svibnja 1992. započinje deblokada Dubrovnika, a do konačnog povlačenja vojske s područja Dubrovnika došlo je 22. listopada 1992.. Kao službeni kraj rata u Dubrovniku uzima se 18. kolovoza 1995., jer je unatoč povlačenju vojske, grad sve do tada i dalje periodično granatiran s teritorija Hercegovine i Crne Gore.
Tekst je napisala Petra Orešković, članica aktivističke mreže Inicijative mladih za ljudska prava
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.
Blanuša, Nebojša (2017) Trauma and Taboo: Forbidden Political Questions in Croatia. Politička misao 54(1-2): 170-196
Documenta Opsada Dubrovnika i logor Morinj https://documenta.hr/wp-content/uploads/2021/12/30_godina_opsada_Dubrovnika_-i_logor_Morinj.pdf
Lajić, Ivan (2006) Sociodemografske značajke jednoga prognaničkog kontingenta–primjer ratnog izbjeglištva stanovništva dubrovačkog područja. Migracijske i etničke teme 7(2): 173-181.
Ljubojević, Ana, Jerman, Mia i Bovan, Kosta (2017) Cultural trauma set in stone? The case of shelling of Dubrovnik. Politička misao: časopis za politologiju 54(1-2 ): 197-219.
Raguž, Jakša (2015) Dubrovnik i dubrovačka bojišnica 1995. godine. Časopis za suvremenu povijest 47(3): 597-616.