Europa je na raskrižju - Brexit, izbjeglička kriza, pandemija i kompromisi, sigurnosne prijetnje, populizam, ne toliko davna kriza eura i financijska kriza. No, postoji li vrijeme kada EU (i oni koji joj se žele pridružiti) nije bila na raskrižju i u potrebi za donošenjem krucijalnih odluka? Pregled povijesti Europske Unije donosi nam neke od odgovora. Osim samog tijeka uspostave potrebno je sagledati razloge i okolnosti njezinom daljnjem ujedinjavanju koje nam može poslužiti i kao podloga za razmišljanje u postratnoj potrazi za mirom u našoj regiji.
Poznato je da su tragedije dva svjetska rata navele europske lidere da pronađu način kako spriječiti mogućnost njihovih ponavljanja u budućnosti. Zamisao Jean Monneta, francuskog stratega, je bilo stavljanje pod zajedničku upravu njemačku i francusku proizvodnju ugljena i čelika. Potpisivanjem Pariškog ugovora 18.04.1951. osnovala se Europska zajednica za ugljen i čelik gdje se gospodarska suradnja naglašavala kao temelj za dublju zajednicu među narodima. Nekoliko godina kasnije osnovane su Europska ekonomska zajednica (s ciljem proširenja ekonomske suradnje na nova područja) i Europska zajednica za atomsku energiju. Pojam Europska Unija uveden je prvi put Ugovorom iz Maastrichta koji stupa na snagu 1993. godine, a 2009. prihvaćanjem Lisabonskog ugovora ukida se podjela na tri stupa (tri Zajednice i jedinstveno tržište i valuta, zajednička vanjska i sigurnosna politika, suradnja policije i pravosudnih tijela u kaznenim pitanjima) i zamjenjuje se različitim stupnjevima ovlasti EU. Samo ujedinjavanje u zajednicu EU kakvu je danas znamo trajalo je desetljećima, isprepleteno ekonomskim i političkim ciljevima, kojima je jedna od najvažnijih svrha bilo održavanje mira na kontinentu.
Međutim, danas nam se EU institucije mogu učiniti hladnim i distanciranim, kao što su se učinile gospođi Victoria Martin de la Torre, novinarki i glasnogovornici S&D u Europskom Parlamentu koja je povodom tog osjećaja napisala knjigu “Europe, a Leap Into the Unknown: A Journey Back in Time to Meet The Founders of the European Union”. U svojoj knjizi de la Torre sagledava osobne živote i motivaciju “očeva Europe” (Jean Monnet, Robert Schuman, Konrad Adenauer, Alcide De Gasperi and Paul-Henri Spaak) i daje nam naznake što to EU jest i što nam može ponuditi. Konkretni aspekti EU kao vladavine prava i tržišnog gospodarstva svima su već poznati. De la Torre nas pak podsjeća na dublju ideju EU za koju se članice za ulazak u EU odlučuju, a to je zajednica koja poštuje objektiv zajedničkog dobra gdje se nadilaze pojedinačni motivi kako bi dobro svakog člana bilo dobro zajednice i obratno. Ozbiljni izazovi u EU, ali i proces pridruživanja kandidata, reflektiraju tu ideju zajednice: Jesmo li spremni, članice EU i kandidati za članstvo, aktivno participirati u stvaranju EU kao zajednice zajedničkog dobra (vladavine prava, suradnja ravnopravnih država i sloboda pojedinca) gdje ćemo se morati suočiti s vlastitim nedostacima te suradnjom s drugima stvarati budućnost?
Ozbiljni izazovi u EU i usporavanje procesa širenja
Krajem prošle godine jedna od zemalja dala je odgovor na ranije pitanje. Ujedinjeno Kraljevstvo je napustilo Europsku Uniju, dok zemlje Zapadnog Balkana žive usporavanje procesa pridruživanja. Iako se Brexit na prvu instancu činio kao znak – jedna od starijih članica napušta Uniju – sam proces izlaska pokazao nam je koliki utjecaj i benefit suživot u Uniji ima na zemlje članice po pitanju sigurnosti, trgovine, vladavine prava i mogućnosti kao što je zapošljavanje i obrazovanje. O pristupanju tim istim benefitima raspravljalo se i tijekom Zagrebačkog samita prošle godine. Dvadeset godina nakon prvog Zagrebačkog samita te tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, zemlje Zapadnog Balkana (Albanija, Bosna i Herzegovina, Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Kosovo) i lideri EU i njezinih članica ponovno su se okupili. Samit je završen usvajanjem Zagrebačke deklaracije gdje se još jednom, nakon tri samita (Zagreb 2000., Solun 2003., Sofija 2018.) potvrđuje neosporna podrška europskoj perspektivi Zapadnog Balkana.
Europska perspektiva zasnovana na suradnji ravnopravnih država i slobodnih pojedinaca, regionalnoj suradnji, međususjedskim odnosima na Zapadnom Balkanu, ali i odnosima s članicama EU se očitovala i u Zagrebačkoj deklaraciji :
- EU apel na lidere Zapadnog Balkana o inkluzivnoj regionalnoj suradnji kako bi se olakšao ekonomski oporavak nakon krize, uključujući Regionalni ekonomski prostor
- Mobilizacija EU paketa pomoći od preko 3.3 milijarde eura u suočavanju s COVID-19 i oporavku nakon pandemije
- Podržavanje regionalne suradnje i odnosa s članicama EU poput provedbe Sporazuma iz Prespe zaključenog s Grčkom i Sporazuma o dobrosusjedskim odnosima zaključenog s Bugarskom
Povijest EU nam je pokazala koliko su jedinstvo i solidarnost potrebni u suočavanju s krizama različitih razmjera te nam današnja pandemija daje priliku za suradnju i ujedinjavanje u borbi protiv novih socioekonomskih posljedica krize. Međutim, potrebno je našu potragu za mirom, sigurnošću i prosperitetom početi promatrati kroz leće aktivnog sudioništva. Ne samo po pitanju ispunjavanja kriterija pristupnih pregovora, već i kroz preuzimanje odgovornosti za budućnost Europe. Zemlje poput Francuske i Njemačke su postratnu potragu za mirnom pronašle u Europskoj Uniji te time i mi imamo mogući uzor u njima po pitanju regionalne suradnje i suradnje s članicama. Ove članice su prihvatile da je Europska Unija konstantan rad i proces, a ne idealizirano odredište, gdje svaka članica i svaki kandidat imaju priliku utkati vlastite jedinstvene doprinose europskom projektu. O nama samima ovisi jesmo li na to spremni – ne samo tijekom kandidature za članstvo, već i nakon pristupanja.
Foto: Jesuit European Social Centre
Ivana Geto je politologinja iz Osijeka, Hrvatska. Preddiplomski i diplomski studij završila je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu s usmjerenjem prema EU i međunarodnim odnosima. Njezino radno iskustvo sastoji se od stažiranja u Bruxellesu u Europskom Parlamentu i organizaciji civilnog društva, naftnoj kompaniji, političkoj zakladi te Upravnom odjelu za programe i projekte Europske Unije i gospodarstva Grada Osijeka. Ključni interesi na kojima Ivana želi raditi su antikorupcijska politika, reguliranje lobiranja i politike održivosti u širem smislu.
Članak je nastao u okviru programa „Europa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se provodi u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt financira Evopska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Evropske Unije.
Galerija
