Prije nekoliko godina upoznala sam jednu obitelj izbjeglica iz Sirije. Naravno, kao osobu od tada 18 godina zanimale su me mnoge stvari pa je jedno od mojih pitanja bilo, zašto baš žele u Europu? Vjerujem da si to pitanje postavlja velik broj ljudi, pogotovo kada u toj situaciji vlada osjećaj panike od vala migranata. Od mnogih zemalja koje su i geografski i kulturološki migrantima bliže, zašto se toliki broj ljudi odlučuje na opasan i dug put da bi došao do neke od europskih zemalja? Nekako mi se čini da je generalan stav javnosti da migranti i izbjeglice dolaze u Europu isključivo radi socijalnih naknada i razvijenih sustava socijalne skrbi, no ovaj je odgovor bio podosta drugačiji. Taj čovjek, otac obitelji, rekao mi je sljedeće: „Idem tamo gdje sam siguran da mojoj djeci više nikada neće padati granate nad glavom“.
Iskreno, taj odgovor promijenio mi je percepciju mnogo čega. Imam osjećaj da smo danas svi toliko zaokupljeni tehnikalijama i materijalnostima da jednostavno zaboravljamo da neki ljudi odlaze iz svojih vlastitih kuća i svojih država jer im doslovno glava visi na koncu. Većini tih ljudi nije primarno na pameti da uspiju dobiti državne potpore i smještaj „bez da mrdnu prstom“. Ti ljudi traže nešto puno puno veće, a to je mir. Očito nešto u čemu je Europa prvak svijeta.
Ovo je jedan podatak kojeg do nedavno nisam znala, odnosno barem ga nisam osvijestila dok nam jedan profesor nije to spomenuo na predavanju. Europa ove godine broji 76 godina mira među svojim članicama i to je najduži period mira na ovom području u povijesti! Danas u centralno-europskim državama živi već četvrta generacija koja se nikada pa niti na sekundu, nije morala susresti s ratom. Četvrta generacija ljudi koji ne moraju gledati kako im se rodna kuća i mjesto urušava pred očima… To je uistinu revolucionarna činjenica!
Unatoč tome, danas se Europska unija nalazi pod nikad većim kritikama, a ukoliko iole pratite politiku, vjerojatno ste u posljednjih nekoliko godina frazu, „Europa je na raskršću“, čuli mali milijun puta. Mora se priznati kako je riječ o podosta zbunjujućoj formulaciji. Ukoliko se Europska unija nalazi na raskršću, ona se nalazi na raskršću čega, odnosno između čega? Europska se unija trenutno uistinu bori s mnogim pitanjima i problemima kao što su prihvat migranata, širenje Unije, demokratski deficit nekih članica i slično, no možemo li to uistinu nazvati raskršćem? Ako to i jest raskršće, je li onda Europa ikada bila u fazi kada nije bila na nekoj vrsti tog raskršća?
Moj stav je da se Europa uistinu bori s određenim problemima, kojih, realno, ima sve više i više, no unatoč tome mislim da je Europa još daleko od pravog raskršća. Od samog nastanka Europske unije smatram da se još uvijek nije izašlo sa staze europskog puta, a dokazi za to postoje posvuda. Proces europske integracije, iako usporen, danas je još uvijek postojan. Europska se integracija definira kao proces ekonomske, političke, kulturne, socijalne, pravne i industrijske integracije svojih članica, ali i ostalih država u okruženju. Cilj europskih integracija jest osigurati sigurnost, stabilnost, prosperitet, demokraciju, fundamentalne slobode kao i vladavinu prava. Ciljevi europske integracije još su uvijek postojani, a Europska unija uistinu ulaže sve napore da ostane na tom putu te se on, po mom sudu, nikada nije niti doveo u pitanje. Na koncu, i sam moto Europske unije kaže, „ujedinjeni u različitosti“, a to se definitivno ogleda u svakom aspektu funkcioniranja ove zajednice.
Unatoč tome, ono što jest činjenica i s čime se potencijalne članice trenutno suočavaju, jest proces usporavanja europskih integracija i širenja Unije, posebice u doba pandemije. Mnoge se europske zemlje pa čak i same članice Unije, suočavaju s problemima u održavanju sloboda građana i razine demokracije. U takvoj situaciji, Europa si trenutno ne može priuštiti rizik nestabilne nove članice. U narednih nekoliko godina biti će jasno je li Europa prigrlila stav, kako bi rekao prof. Dejan Jović s Fakulteta političkih znanosti, „Balkan expressa“, gdje će bez velikih zahtjeva prigrliti nove članice sa Zapadnog Balkana ili će pak zauzeti stajalište da se u Uniju može samo u jako dobro ispeglanom odijelu s najboljom leptir mašnom. Uz to, biti će zanimljivo vidjeti hoće li upravo Europska unija biti taj akter koji će uspjeti umiriti bure baruta na Balkanu te hoće li europske integracije uspjeti do kraja stabilizirati ovo područje bez obzira na formalno europsko članstvo.
Na kraju, Europa kao i sve ostalo na ovom svijetu ima mnoge mane. Teško da se na ovom svijetu može očekivati savršenstvo od ičega, a kamoli od neke političke zajednice, no ono što jest sigurno da Europa uspijeva, jest održavati bezuvjetan mir i prosperitet među svojim članicama kao niti jedna dosadašnja zajednica u povijesti. U vrijeme kada se u 21. stoljeću pojedinim narodima, ženama i manjinama ukidaju osnovna životna prava, očito su sigurnost i prosperitet novo skriveno blago.
Izvor fotografije: osobna kolekcija
Nina Skočak diplomirana je novinarka i studentica preddiplomskog studija politologije na fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te diplomskog studija europskog i međunarodnog upravljanja na Vrije Universiteit u Briselu. Jedan semestar provela je na studentskoj razmjeni na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, smjer međunarodni odnosi. Pored akademskih obaveza, Skočak ima bogato iskustvo rada na radiju, a već je dvije godine glavna urednica Malog Levijatana, jedinog studentskog časopisa za politologiju u regiji. Skočak je dobitnica dvije dekanove nagrade za akademski uspjeh te redovno sudjeluje na mnogim međunarodnim projektima i seminarima.
Članak je nastao u okviru programa „Europa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se provodi u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt financira Europska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Europske Unije.
