Autor: Karlo Mak
Kad je hrvatska nogometna reprezentacija osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine na dočeku je pjevala Severina, a neslužbena himna reprezentacije bila je Djevojka sa sela. Otad se mnogo toga promijenilo. Prvi sljedeći doček neke naše nacionalne vrste dogodio se u veljači 2003. godine nakon što su rukometaši postali svjetski prvaci. Tada je na dočeku pjevao Marko Perković Thompson. Dočekivao je Thompson i nogometaše nakon Svjetskog prvenstva 2018. godine. Tada je ekstremno desni Hrvatski tjednik objavio naslovnicu s tekstom „Nogometna Država Hrvatska“. Na dočeku nogometaša 2022. godine Thompsona nije bilo pa je Dejan Lovren poveo masu okupljenu na Trgu bana Jelačića zapjevavši „Oj Zagoro lijepa li si…“ da bi nešto kasnije mikrofon u ruke uzeo Mateo Kovačić i zapjevao „Pukni puško“. Na dočeku srebrnih rukometaša 2025. godine Thompson je ponovo bio glavna zvijezda. Anketa objavljena na, nominalno lijevom, portalu Index.hr kojom se čitatelje pitalo je li Thompson trebao biti pozvan na doček rezultirala je sa 76 % potvrdnih odgovora. Za nekoliko mjeseci vjerojatno će pjevati i na prepunom zagrebačkom hipodromu.
Široka potpora koju Marko Perković Thompson uživa u Hrvatskoj jedan je od pokazatelja nikad dovršenog procesa suočavanja s prošlošću, ako smo s njime ikada i započeli. Ako ne znaš što je bilo naslov je pjesme koja je pratila Hrvatsku rukometnu reprezentaciju na nedavnom Svjetskom prvenstvu, a neizostavna je bila i na dočeku rukometaša u Zagrebu 3. veljače 2025. godine. Znamo li uistinu „što je bilo“? Znamo li o čemu pjevamo (pjevaju)? U nastavku – nekoliko banalnih činjenica o tome, jer davno je Hannah Arendt utvrdila da je zlo banalno.
Banalan je i način kojim su novinari satiričko-političkog tjednika Feral Tribune doprinijeli širenju popularnosti Bojne Čavoglave (1992.). Nakon što im je Perković jedne nesretne večeri 1992. godine u splitsku konobu Stefanel donio kazetu na kojoj je bio snimak spomenute pjesme, cijela ju je konoba preslušala nekoliko puta zaredom, ismijavajući tada dugokosog pjevača. Daljnjom distribucijom kazete, Feralovci su nenamjerno doprinijeli rastu popularnosti Bojne Čavoglave, pjesme koja počinje ustaškim pozdravom „Za dom – spremni“. Režim koji se koristio tim pozdravom odgovoran je za smrt desetaka tisuća ljudi koji su bili „pogrešne“ nacionalnosti, vjeroispovijesti, političkog stajališta ili nekim drugim identitetskim markerom nisu bili ideološki podobni. Režim je to koji je organizirao koncentracijske logore za djecu. Možda Thompson ne zna „što je bilo“ budući da je jednom prilikom izjavio da pozdrav „Za dom – spremni“ nije nasilan, već „plemenit jer izražava spremnost za obranu svog doma“ (tportal). U pjesmi Ljutu travu na ljutu ranu (1995.), što je inače parola koju je Ante Pavelić koristio za opravdavanje genocida nad Srbima u NDH (Srbi su u tom kontekstu ljuta rana), Thompson pjeva o „onoj istoj našoj košulji“ koju je nekad nosio djed, a bit će „po mjeri“ i njegovom sinu. U emisiji Latinica 2008. godine objavljene su fotografije na kojima pjevač pozira sa slikama Ante Pavelića i Jure Francetića (foto).
Unatoč zapaljivim stihovima, Perković je 90-ih bio slabo popularan pjevač. Priliku da njegove pjesme ponovo postanu mobilizatorske dobio je 2000. godine kada je u Hrvatskoj došlo do smjene vlasti. Glazba je snažno sredstvo oblikovanja kolektivne svijesti, identiteta i političkih stavova. Lako su dostupne snimke s koncerta održanog u Osijeku 2002. godine na kojem je Thompson izveo „Jasenovac i Gradišku Staru“. Ako ima onih koji ne znaju „što je bilo“, Jasenovac je bio najveći ustaški logor. Utvrđeno je da je u njemu stradalo 83145 osoba, od čega 47627 Srba te 20101 dijete do četrnaest godina starosti (JUSP Jasenovac). Autori teksta znaju „što je bilo“, budući da već u drugom stihu u pjesmu uvode „kuću Maksovih mesara“. Vjekoslav Maks Luburić bio je zapovjednik Koncentracijskog logora Jasenovac. Spominje pjesma i „Crnu legiju“, odnosno „crnce Francetića Jure“. Crna legija bila je dio Ustaške vojnice, vojnog dijela ustaške organizacije koja je bila oformljena krajem 1941. godine, a na čijem je čelu bio Jure Francetić, a potom Rafael Boban. Obojica su poznata po vršenju terora u Bosni tijekom Drugog svjetskog rata. Pjesmi su na spomenutom koncertu 2002. godine dodani stihovi kojima se poručuje „da se Crna legija vraća“, psuju se hrvatski birači koji su na vlast doveli lijevo-liberalnu vladu 2000. godine te se šalju pozdravi Anti Paveliću. Thompson zna „što je bilo“. Jednom je prilikom izjavio da je pjevao „Jasenovac u znak otpora povampirenim komunistima“ (Index.hr). U pjesmi Iza devet sela (2002.) preporuča slušatelju da ne ide „lijevo na križanju staze (…), nego ajde desno“... Tih je godina pozivao narod „da sruši komunističku vlast“ te je izjavljivao da „lijevo ne skreće ni na semaforima“ (Latinica). Desetak godina kasnije u pjesmi Nema predaje (2013.) razočarano ističe da „partija opet pravdu dijeli“, aludirajući na drugu lijevo-liberalnu hrvatsku vladu.
Povijesni revizionizam, naročito vezan za Drugi svjetski rat, nosivi je stup Perkovićeva stvaralaštva. Osim već spomenutih, pjevao je Thompson i Evo zore, evo dana, pjesmu koja slavi Juru Francetića i Rafaela Bobana te veliča ideju žrtvovanja za ostvarivanje ustaških ciljeva. Ponovo Thompson zna „što je bilo“. U intervju koji je dao Novom listu u lipnja 2004. godine izjavio je da nema ništa protiv ustaških pjesama te da ih izvodi kad mu je ćeif [volja]. U pjesmi Moj Ivane (2002.) Perković tematizira Kupres, kupreške junake i njihove pjesme. U ljeto 1942. godine partizanske jedinice nastojale su osloboditi Kupreško polje od ustaša. Kupres je tada kontrolirala Crna legija pod zapovjedništvom Rafaela Bobana. Thompsonu je, izgleda, ponovo bio „ćeif“, a očito zna i „što je bilo“. U pjesmi Geni kameni (1996.; 2002.) poručuje da je „loša bila 45-a, rasula nas preko svijeta“. Ako netko ne zna „što je bilo“, 1945. godine dio ustaške vrhuške uspijeva pobjeći prema zapadu, a među njima Ante Pavelić, Rafael Boban i Vjekoslav Luburić. Dio nacionalističke emigracije vratio se u Hrvatsku 1990-ih godina. Pretočeno u Thompsonove stihove – „vratile se kući laste“. Djecu koja se rađaju po povratku tih ptica selica opisuje se kao ljude „plave krvi, bijelog lica“ – očigledno arijevce.
I za kraj, sažmimo devedesete. U pjesmi Anice, kninska kraljice (1995.) Thompson je opjevao zločine koji su se dogodili tijekom i nakon operacije Oluja („zapalit ću Krajinu do Knina“ / „zapalit ću dva-tri srpska štaba“). Ali, sudeći po pregledima na Youtubeu, najslušanija Thompsonova pjesma je Lijepa li si (1998.). Njezin je stih „Herceg-Bosno, srce ponosno“ benigan samo onomu koji ne zna „što je bilo“. Herceg-Bosna je bila hrvatska paradržava u Bosni osnovana 18. 11. 1991. – na dan pada Vukovara. Možda bi Dunav baš o tome govorio da je itko pričekao odgovor na pitanje postavljeno u najnovijoj Thompsonovoj uspješnici. Jedina država koja je priznala Herceg-Bosnu, ujedno i država koju je Herceg-Bosna priznala natrag, bila je Republika Srpska BiH. Hrvatska radiotelevizija dugo je odbijala prikazati spot za tu pjesmu budući da se u trenutku spominjanja Herceg-Bosne u spotu prikazuje grob Mate Bobana – predsjednika te samoproglašene Republike i zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Za one koji ne znaju „što je još bilo“… Tijekom hrvatsko-bošnjačkog rata, HVO je organizirao koncentracijske logore (Gabela, Dretelj, Rodoč-Helidrom) u kojima su zatvorenici izgladnjivani i premlaćivani, a čuvari su na njih puštali pse. Na vrhuncu sukoba, HVO je srušio Stari most u Mostaru podignut još 1566. godine. Možda se baš zbog svega toga „Gospa hercegovska suza naplakala“.
Svojim tekstovima Marko Perković Thompson banalizira zločine te poziva na mržnju i nasilje, uglavnom prema Srbima i političkim neistomišljenicima. Premda Perkovićeve revizije povijesti nisu pošteđena ni ranija razdoblja, nacionalistička retorika najveće razmjere dobiva u tekstovima koji se tiču 20. stoljeća. U njima se uspostavlja kontinuitet između NDH i suvremene Hrvatske, što je uvredljivo, povijesno netočno i neutemeljeno, društveno i politički štetno te protivno Ustavu. Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske ističu da je u Drugom svjetskom ratu hrvatska suverenost „izražena nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske“. Revizija se ne vrši samo iznošenjem netočnog i ideološki obojenog narativa, dakle falsificiranjem povijesti, već i prešućivanjem onoga „što je bilo“. Pravo javnosti koje Thompsonove pjesme dobivaju, njihova prisutnost na sportskim terenima i u medijima, podrška Vlade Republike Hrvatske te izostanak bilo kakve kritičke refleksije govore da se naše društvo, zajedno s njegovim političkim elitama, nije suočilo s vlastitom prošlošću, već ju i dalje potiskuje i reinterpretira u skladu s narativima koji promiču mračne ideologije. Umjesto suočavanja s tamnim stranama vlastite prošlosti, biramo slaviti pozdrave i simbole podjela, zločina i mržnje, ostavljajući budućim generacijama izopačenu sliku povijesti u nasljeđe. Čini se da zapravo ne želimo znati „što je bilo“, niti preuzeti odgovornost za posljedice toga neznanja koje oblikuju našu sadašnjost i sutrašnjicu.
Članak je moguće objavljivati na drugim portalima isključivo uz navođenje autora teksta. Svi drugi oblici reprodukcije ili korištenja sadržaja bez odgovarajuće dozvole zabranjeni su. Autorska prava zadržava autor, Karlo Mak.