Zagreb, 7. kolovoza 2023.
Proveo sam fantastičnih tjedan dana u ljetnoj aktivističkoj školi „i ŠĆa ćemo sad?“ u Daruvaru, gdje samo imao priliku steći nova prijateljstva te obogatiti svoje znanje i iskustvo. Škola je bila posvećena temama ljudskih prava, poticanju mladih na aktivizam, suočavanju s prošlošću i sl. Ne čudi dakle da sam mnogo naučio slušajući druge, ali ujedno imao priliku podijeliti svoje znanje publici otvorena uma.
Pet sam godina studirao engleski i ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i sada studij privodim kraju, pa sam tako upio dosta mudrosti iz područja lingvistike (uz to sociolingvistike) i književnosti. Tijekom našeg druženja u Daruvaru bavili smo se ulogom jezika na području ljudskih prava, točnije – na koji se način ostvaruje nacionalizam u jeziku, pa sam primijetio da, iako je površinska struktura takve uporabe mojim kolegama jasna, možda ne vide (ili nikada nisu ni probali sagledati) dubinsku razinu – suptilnije i teže uočljive segmente.
Srećom po nas, škola je nudila program Sharing is Caring, mogućnost da svatko od polaznika predstavi neku svoju temu i uputi kolege u štogod novo, za njih još neistraženo. Bila je to savršena prilika da u stilu Razbijača mitova i ja srušim neke mitove o jeziku te objasnim zainteresiranim sudionicima čime se bave lingvisti i na koji se način ideologija promovira jezikom i diskursom o jeziku.
Dugo ću predavanje, za tebe, poštovani čitatelju, skratiti na dvije točke:
- Jezik nije statična pojava, nikad nije bio, nikad neće biti, niti može biti. Jezik je prirodno dinamičan, njegova je glavna karakteristika neprekinuta promjena.
Postoji ta tradicija, kako među nekim lingvistima, tako i običnim civilima, zgražanja nad bilo kakvim novinama u jeziku, jezičnim promjenama, i posuđivanjem iz drugih jezika. Tu opsesiju očuvanja jezika u stanju statike, gdje je i sam spomen na promjenu zabranjen, nazivamo jezični purizam. Ideja je jezičnog purizma da postoji određeno čisto stanje jezika, da su neki elementi prirodniji jeziku, da su neke riječi ili strukture 'hrvatskije' od drugih, i da bilo kakvo izlaganje promjenama ili stranom utjecaju prlja i kontaminira jezik. Ta pojava nije ograničena na otpor jezičnom posuđivanju, ali se najčešće manifestira na tom polju.
Za primjer će nam poslužit članak o terminima 'gusar' i 'pirat' iz časopisa Jezik. Kratak je to članak, tek dvije stranice, u kojem se objašnjava trenutna razlika u značenju između dvije riječi, kojem stilskom registru pripadaju, kako su se koristile u hrvatskom jeziku, od kada se koriste i tome slično. Sve je to dobro i lijepo. Problem se nazire negdje malo prije zaključka, kada na površinu izranja osobni stav autora o riječi 'pirat', anglizmima i srbizmima:
„Koliko su pirat/gusar srpsko-hrvatsko suprotstavljene riječi – prema Brodnjaku jesu jer je pirat označen brojkama 1, 2, a to je prema Brodnjaku: 1. riječ tipičnija za srpski nego za hrvatski jezik, 2. srpska riječ kojom se od 1918., a osobito u novije vrijeme u sredstvima javnog priopćavanja nastojala istisnuti odgovarajuća hrvatska riječ, a kad se udruže srbizam i anglizam, veoma je vjerojatno da će žrtvom postati hrvatska riječ. Ipak, prihvaćanje gusara kao tipičnije hrvatski riječi i slaganje u tome hrvatskoga književnoga jezika, njegove povijesti i kajkavskoga narječja trebaju nešto značiti na vagi hrvatske jezične kulture. Sve govori da bi u biranome i pažljivome hrvatskome jeziku, kako to zna reći kolega Katičić, prevlast trebao imati gusar.“ [1]
Presuda – Hrvati bi trebali osvijestiti korištenje riječi 'gusar' kako bi očuvali svoju kulturu (a samim time, valjda, i identitet), izbjegavati riječ 'pirat' – čijom žrtvom postaje hrvatska riječ –upravo zato što dolazi iz stranih izvora (srpskog ili engleskog jezika, ili jednog i drugog).
Pa, pogodite što. Ako se vratimo malo unazad, ili malo više unazad, otkrit ćemo da se jezik koji poznajemo kao takav sada i ovdje drastično razlikuje od jezika kojim su se koristili naši preci, da je jezik koji nastojimo spasiti od promjena i vanjskih utjecaja zapravo njihov rezultat. Da nije tako, ne bismo ni pričali o hrvatskom jeziku, nego još o praslavenskom. Riječ 'gusar' i 'pirat' obje su stranog porijekla – ni jedna nije 'hrvatskija' od druge, ni jedna ne nosi hrvatsku jezičnu kulturu. Kada bismo očistili jezik od ne-hrvatskih elemenata, i 'pirat' i 'gusar' bi letjeli van, zajedno s tisućama drugih riječi.
Ovo je zabluda koju ćete često uočiti ne samo u kontekstu lingvistike, već općenito po pitanju nacije i kulture. Nemoguće bi bilo uopće reći što je to 'hrvatska' riječ, jer ih je većina zapravo praslavensko nasljeđe. Njihov korijen nije jedinstven hrvatskom jeziku, one čine općeslavenski leksički sloj. Mnoge riječi posuđene iz ne-slavenskih jezika ušle su u hrvatski jezik tako davno da ih više nitko ni ne doživljava kao strane (krevet, šećer, gusar), iako nisu izvorno hrvatske ili slavenske. Naš jezik i naša kultura nastali su miješanjem različitih tuđih kultura – to ih i čini hrvatskim. Ako se neka riječ prilagodila pravilima hrvatskog jezika (na grafičkoj, fonološkoj, morfološkoj razini), ako ju govornici koriste i prepoznaju, to je sve što je nam je potrebno da ju proglasimo hrvatskom. Možemo jedino pričati o stupnju njene prilagođenosti, ali svakako ne ocjenjivati „na vagi hrvatske jezične kulture“. To je riječ, nema nacionalnost.
Borba protiv jezičnih promjena istovjetna je borbi protiv jezika.
- Zadaća lingvista ne bi trebala biti da određuje govornicima kako moraju govoriti, već da prati kako se oni koriste jezikom, bilježi to, opisuje i klasificira. Lingvistu su jednako zanimljive standardne i razgovorne jezične forme, i on o njima ne vrši vrijednosni sud.
Sada kada znamo nešto više o prirodi jezika, porazgovarajmo o ulozi lingvista – čemu on služi i treba li nam uopće. Zadaća lingvista nije da čuva jezik zaključan na tavanu, jer to bi se protivilo pojmu jezika, nego da jezik proučava i opisuje. Lingvist promatra kako se jezikom koriste govornici, svrstava to što koriste prema odrednicama stila, frekventnosti ili nekog drugog kriterija, i analizira to na raznim lingvističkim razinama (na semantičkoj, sintaktičkoj, morfološkoj…). U lingvistici tu podjelu na opisivanje jezika i određivanje pravila nazivamo deskriptivnim i preskriptivnim pristupom.
Pogledajmo dva načina na koja se može opisati isti jezični fenomen. U razgovornom su se hrvatskom jeziku pod utjecajem engleskog jezika uvriježile konstrukcije tipa 'nesklonjiva imenica (najčešće naziv) + imenica' (npr. Sheraton hotel, Importanne centar) umjesto standardne forme 'opća imenica + naziv' (tj. hotel Sheraton, centar Importanne). Iz tog razloga, ako odete na stranice Hrvatske školske gramatike, u poglavlju posvećenom apoziciji u hrvatskom jeziku naći ćete sljedeću napomenu:
„Pod utjecajem engleskoga jezika udomaćili su se izrazi koje čine nesklonjiva imenica (ime) koja stoji uz drugu imenicu:, npr. Star Wars obožavatelji, strip crtač. U hrvatskome standardnom jeziku pravilno je obožavatelji Star Warsa, crtač stripova.“[2]
Ovo je neutralan, sažet opis trenutne situacije u jeziku. Lingvist je promotrio čime se govornici služe u jeziku, opisao novu vrstu konstrukcije, naveo otkuda je došla u hrvatski jezik, i dodao da ta konstrukcija ne pripada pravilima standardnog jezika, koji ima vlastitu verziju. Nikakav se stav ne izriče prema toj konstrukciji. Lingvist se izražava kao znanstvenik, istraživač, a ne filmski kritičar. Isto se ne može reći za iduću rečenicu, koja se također odnosi na konstrukciju tipa 'nesklonjiva imenica + imenica':
„Ovo nasilje toliko je sveprisutno da se lektori na nj više i ne obaziru; engleski je jezik sa svojom analitičkom konstrukcijom rečenice uzeo prvu žrtvu.”[3]
Ovo je zaključak jednog priručnika o jeziku, u kojem se također navodi nova za hrvatski jezik konstrukcija, ali ju se ocjenjuje, napada čak, i predstavlja kao nešto isključivo negativno. Autor eksplicitno zauzima stranu. Na podsvjesnoj razini, ako autorov stav uzmemo zdravo za gotovo, mogli bismo doći do zaključka da nas strani utjecaj (u ovom slučaju angloamerički) ugrožava, da se odvija sukob kultura, da nas se polako i zlonamjerno kolonizira. Tako je bezazlena i jeziku sasvim prirodna promjena predstavljena kao agresija, nasilje, ako ne na fizičkoj razini, onda na kulturološkoj.
Da ne bi došlo do zabune, jer i ja sam do sada iznio dosta svojih stavova u ovom radu – jezični purizam i preskriptivna lingvistika ima svoje mjesto u jeziku i određene zadaće. Motivacija purističke djelatnosti nije nužno nerazumna (kada se nacionalni jezik poistovjećuje s nacijom i kulturom, i prestaje biti jezične naravi), već može biti osnovana na kriterijima funkcionalnosti i učinkovitosti jezika. Isto tako, u vremenu standardizacije jezika potrebna je doza (racionalne) preskriptivnosti. Svi imaju nekakav stav prema jeziku, pa i lingvisti, i u standardizaciji je neki oblik 'stava' nesumnjivo neizbježan i neophodan. Osobno mišljenje i stavovi mogu postati dio lingvističkog opisa bilo kojeg istraživača, ne samo purista. Ključ je u tome kako primjenjujemo naše stavove, kako o njima razgovaramo, kako ih argumentiramo – kakav narativ stvaramo.
Kako bi se ti, cijenjeni čitatelju, onda trebao postaviti prema jeziku? Ovaj te članak zapravo potiče da se ne postavljaš ni najmanje drugačije nego prije – koristi jezik kako si ga koristio i prije, spontano i ekonomično, u skladu sa situacijom. Na tebi je da ga koristiš, na lingvistu da te prati. Što je s pravilima standardnog jezika? Ona neka te ne koče pri svakodnevnoj uporabi, obrati im se ako pišeš neki službeni dokument, ili da utažiš vlastitu radoznalost. Hoće li se tvoj jezik promijeniti? Nikad se nije prestao mijenjati, i to nije loša stvar, to ga čini jezikom. Poanta je ovog članka da naučiš prepoznati osobna mišljenja prerušena u opise kako bi o njima mogao kritički promišljati i stvarati vlastite stavove. Kada naiđeš na usporedbu materinjeg jezika sa žrtvom nasilja, a stranog jezika s jezikom agresora, zapitaj samog sebe – donosi li autor uopće sud o jeziku, ili se ovdje skriva i neka druga poruka.
[1] Stjepan Babić - Rat gusara i pirata
[2] Hrvatska školska gramatika - Apozicija
[3] Pravopisni savjeti za izradu studentskih radova
Ovaj tekst napisao je Teo Francisković, sudionik naše regionalne ljetne aktivističke škole "I ŠČa ćemo sad?"
Projekt MLAD! provodi se uz financiranje Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade.
Ovaj tekst izrađen je uz financijsku podršku Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade. Sadržaj ovog teksta u isključivoj je odgovornosti autora i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Središnjeg državnog ureda.
