Zagreb, 25. rujan 2023.
Ove godine održava se trideseta obljetnica počinjenja strašnog zločina u Ahmićima. Prisjećamo se 116 stradalih osoba, među kojima su 32 žene i jedanaestero maloljetne djece. Naizgled malo, zabačeno mjesto na svega par kilometara od Viteza u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine preko noći postalo je središte svirepih ratnih zločina i vječna sramota hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Kada govorimo o utvrđenim činjenicama u pogledu samog zločina koji se dogodio u Ahmićima, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju ima jasan stav - Hrvatska je nedvojbeno imala potpunu kontrolu nad HVO-om u trenutku događanja, a zločin u Ahmićima zločin je protiv čovječnosti. Osuđeni pred Međunarodnim kaznenim sudom bili su Drago Josipović, Vladimir Šantić i Dario Kordić, jedan od vodećih političara u zajednici bosanskih Hrvata i zapovjednika same vojne akcije HVO-a.
Sve dosad navedeno bio je povod za odlazak u Ahmiće u sklopu studijskoj putovanja i obilježavanja 30. godišnjice pokolja koji se tamo dogodio. Sve ono što smo prije odlaska čuli, pretpostavljali i zamišljali, jednom riječju postaje – stvarnost. Svi elementi presuda različitih sudova, izvještaji, opisi stravičnih pokolja i progona u tom trenutku pronalaze svoje mjesto u vjernoj realnosti svakog od nas. U potresnom razgovoru s gospodinom Mahirom ef. Husićem, imamom u Ahmićima, imali smo priliku iz prve ruke čuti kako se odvija svakodnevni život ili barem ono što je od života ostalo. U otvorenom razgovoru imam je istaknuo kako su jedino što može donijeti konačan mir svake vrste u ovo područje –istina i preuzimanje odgovornosti za ono što se dogodilo.
Politika segregacije na tom području još uvijek je izuzetno jaka, kao što su jake i sveprisutne političke struje koje segregaciju provode. Do koje mjere se ograničava i obeshrabruje dijalog najbolje se manifestira u stupu i temelju svakog društva – obrazovanju. Činjenica da još uvijek postoje „hrvatske“ i „bošnjačke“ škole u kojima su đaci izolirani jedni od drugih, imaju različita vremena odmora, ručka i praznika pravi su primjer one poznate „Divide et impera!“ koja se beskompromisno svakodnevno realizira na Balkanu, a i realan je pokazatelj kako se čak i na inicijalnim raznima, među djecom, nastoji stvoriti još dublji, prodorniji i dugotrajniji razdor u ionako poljuljanim međuljudskim odnosima.
Ono što neminovno ostaje nakon objelodanjivanja činjenica stravičnih ratnih zločina apsolutne su praznine, nenadoknadive ljudske žrtve, izgubljeni životi i uništene budućnosti. Međutim, osim elementa kolektivne odgovornosti, o kojoj ću govoriti kasnije, izuzetno je važan način na koji pojedinci, posebno u svojstvu državnog vrha, istupaju na temu ovakvih važnih obljetnica i događaja. Državnički istupi predstavljaju direktan utjecaj na kreiranje javnog mnijenja, a samim time i na mogućnost promjene i poboljšanja narušenih bilateralnih i ljudskih odnosa u područjima stradanja. Simboličke reparacije, među koje spadaju komemoracije, isprike i memorijali, za cilj imaju priznavanje kršenja ljudskih prava, solidariziranje sa žrtvama i njihovom patnjom te naposljetku prihvaćanje odgovornosti za počinjene zločine i služe kao garancija neponavljanja.
U konkretnom slučaju državnog vrha u Hrvatskoj i dosadašnjih predsjednika republike, ispriku za zločine počinjene u Ahmićima uputio je Ivo Josipović 2010. godine uz prisustvo predstavnika vjerske i lokalne zajednice, što je ujedno i jedini svijetao primjer prakse ophođenja hrvatskih političara u pogledu zločina u Ahmićima. Kolinda Grabar Kitarović je 2019. godine mimo protokola odlučila izraziti pijetet žrtvama stradanja i pokrenula lavinu reakcija. Iako je Grabar-Kitarović u svojim naknadnim izjavama kao objašnjenje obilaženja protokola naglašavala tišinu i medijsku neeksponiranost, njen posjet Ahmićima i izostanak isprike većinski je interpretiran kao potez nedostojan najvišeg državnog upravitelja, kao dobro promišljen, politički, neiskren i rubno ciničan. Aktualni predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, široj je javnosti otprije poznat po svojim upitnim izjavama u vezi genocida u Srebrenici pa i ne čudi činjenica da je za vrijeme njegova mandata također izostala isprika za zločine u Ahmićima.
U svojim prijašnjim izjavama navodio je kako smatra da je isprika Ive Josipovića sasvim dovoljan angažman s hrvatske strane i da nije potrebno ponavljanje iste.
Iz svega navedenog, apsolutno je jasno da državno vodstvo u Hrvatskoj u posljednjih 30 godina (izuzev Ive Josipovića) nije spremno ispričati se i preuzeti odgovornost za zločine počinjene od strane hrvatske države na teritoriju centralne Bosne i Hercegovine.
Javne državničke isprike temelj su za suočavanje s prošlošću, njezino prihvaćanje, procesuiranje i odgovorno postupanje sa žrtvama i njihovom patnjom. Osim pojedinačne odgovornosti koju imaju sami državni dužnosnici, smatram da je velik dio odgovornosti i na nama samima. Ono što ulazi u pojam odgovornosti subjektivno je i opširno, ali ipak postoje neke najvažnije odrednice. Prije svega, kao društvo snosimo odgovornost za to kakve ljude percipiramo kao heroje ili ratne zločince i kakve vrijednosti njegujemo kao zajednica. Kao primjer direktno povezan sa zločinom u Ahmićima je Dario Kordić, ranije spomenut u tekstu kao jedan od trojice pravomoćno osuđenih pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Dario Kordić osuđeni je ratni zločinac, osuđen na 25 godina zatvorske kazne od čega je odslužio 17, pušten je nakon odsluženja dvije trećine kazne i na uvjetnoj slobodi provodi sve vrijeme do 2022. godine. Po povratku u Zagreb nakon odsluženja kazne, diplomirao je teologiju na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Od tog trenutka kreće njegovo moralno i vjersko uzdizanje u hrvatskoj javnosti, poduprto desnim i klerikalnim strujama, koji odlaze toliko daleko da Kordića nazivaju i „moralnom veličinom“. Takva moralna veličina svojevremeno je bio dijelom kontroverznih predavanja održanih u Studentskom domu „Stjepan Radić“ tijekom kojih je mladim studentima pobliže objašnjavao svoj put preobraćenja vjeri. Pitanje koje se kolektivno nameće svima nama jest – u kakvom se to društvu oko osuđenog ratnog zločinca formira narativ o njegovoj moralnoj veličini?
Društvo koje javno veliča ratne zločince postaje društvo utemeljeno na sramoti počinjenih ratnih zločina, etničkih čišćenja, nevinih žrtava, pobijene djece i mjesta obrisanih s lica Zemlje. Društvo koje veliča rat postaje društvo koje živi nasilje.
Obveza je svakog od nas znati što se dogodilo u Ahmićima, informirati sve u našoj blizini kad naš obrazovni sustav po tom pitanju zakaže, javno pozivati na istinu, preuzimanje odgovornosti i ispriku. Obveza je svakog od nas znati da su Ahmići apsolutna moralna katastrofa Hrvatske tijekom rata 90-ih, koja nijednim argumentom ne može i ne smije biti umanjena. Ono što ulijeva nadu svima nama jesu neke nove, mlade struje koje čuvaju od zaborava i grade naše društvo na nekim boljim, stabilnijim i pravednijim temeljima.
IZVORI:
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, 2004., priopćenje za javnost https://www.icty.org/bcs/sid/8318
I.Č, 2020., Ratni zločinac Dario Kordić diplomirao teologiju u Zagrebu, [Klix.ba], raspoloživo na: https://www.klix.ba/vijesti/bih/ratni-zlocinac-dario-kordic-magistrirao-teologiju-u-zagrebu/200922014, pristupljeno 27. svibnja 2023.
J.S., 2021., Milanović: Ahmići su moralna katastrofa, ali tamo su 400 dana Hrvati bili okruženi kao zvijeri. Tko ih je tamo blokirao, prijatelji?, [Direktno.hr], raspoloživo na: https://direktno.hr/direkt/milanovic-ahmici-su-moralna-katastrofa-tamo-su-400-dana-hrvati-bili-okruzeni-zvijeri-tko-ih-blokirao-253773/, pristupljeno 27. svibnja 2023.
Ovaj tekst napisala je Sara Martinović, naša pripravnica.
Projekt MLAD! provodi se uz financiranje Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade.
Ovaj tekst izrađen je uz financijsku podršku Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade. Sadržaj ovog teksta u isključivoj je odgovornosti autora i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Središnjeg državnog ureda.
