Zagreb, 18. rujna 2023.
Polazeći od starta i tražeći osnovnu definiciju mirotvornog aktivizma ili mira u konačnici naići ćemo na različita objašnjenja, no ne postoji jedinstveno objašnjenje što je to mir.
Ukoliko odaberemo definiciju mira iz enciklopedije koja kaže: “Mir je stanje skladnih odnosa utemeljeno na suradnji i integraciji među ljudima, društvenim skupinama, narodima i državama; sigurnost bez sporova i sukoba rješavanih nasilnim sredstvima; odsutnost rata u međunarodnim odnosima.”, to je ono što je Vukovaru potrebno. Vukovar, kao jedno od najvećih mjesta stradanja nakon Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, žudi za mirom. Usprkos tome što je od mirne reintegracije Podunavlja prošlo 25 godina, Vukovar ne miruje i ne uživa u svojim blagodatima. Nositelji mira su mladi, koji su ujedno i društvena skupina s kojom je najteže raditi i teško ih je zainteresirati. U Vukovaru je taj problem još malo i veći zbog podjela na nacionalnoj osnovi od najranijih dana. Djeca u Vukovaru se odvajaju u odvojene vrtiće, odvojene razrede u osnovnim i srednjim školama, gdje razred do razreda, učionica do učionice postoje razredni odjeli koji su isti smjer, uče iste stvari, ali ih razdvaja samo to što im u rodnom listu pišu različite nacionalnosti.
Nezahvalno bi bilo objaviti priču iz Vukovara o mirovnom aktivizmu nakon ratova devedesetih, a ne spomenuti pokojnu Ljiljanu Gehrecke, dobitnicu brojnih nagrada za mirotvorni rad, koja je 2000. godine s grupom tada mladih i entuzijastičnih ljudi osnovala Europski dom Vukovar, udrugu kojoj je osnovna zadaća bila učvršćenje mira u istočnom dijelu Hrvatske i borba za svladavanje podijeljenosti u vukovarskoj zajednici. “Većina vukovarskih Hrvata još uvijek misli da se ja zalažem za interes srpske nacionalne manjine i radim u njihovom interesu, a u isto vrijeme vukovarski Srbi misle da se zalažem za većinski hrvatski narod. Ništa od svega toga nije točno. Ja u Vukovaru ne vidim ni Hrvate ni Srbe, niti pripadnike bilo koje političke stranke ili nacionalne manjine. Ja u Vukovaru vidim samo ljude.” - Ljiljana Gehrecke (25.6.2015.). Europski dom Vukovar je prva udruga na području krajnjeg istoka Hrvatske koja je za istim stolom okupila ljude iz različitih vjerskih, nacionalnih, političkih i svjetovnih grupa. Ona u toj misiji ustraje i danas, pa još uvijek okuplja mlade bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Danas je u Vukovaru situacija napredovala, ali i dalje je daleko od savršene situacije koja se očekuje kada se dođe u Vukovar, grad koji se nalazi u plodnoj Slavoniji i Srijemu, koji leži uz obalu lijepog plavog Dunava, koji se nalazi na obroncima Fruške gore, grad okružen nepreglednim poljima žita. Mediji uglavnom prenose vijesti o konfliktima, mržnji, podjelama na dnevnoj razini, no pitanje je koliko doista ljudi zna kakav je život u Vukovaru. Ovaj grad ima puno mladih uspješnih sportaša, matematičara, kemičara, fizičara. Puno mladih, genijalnih umova koji će biti nositelji kako razvitka ovoga kraja, tako i mira koji se mora graditi koliko god bilo teško. Mir podrazumijeva da nije bitno hoćeš li pozdraviti nekoga na ulici s “Ćao, zdravo ili bok” dokle god pozdraviš od srca.
Stižu dani kada u Vukovar organizirano dolazi veliki broj ljudi, biti će i onih koji će nahuškani od svojih političkih strana doći s ciljem da provociraju i izazovu sukobe kako bi se poslala slika podjele, mržnje i netrpeljivosti. No želimo li da slika koja predstavlja ne samo Vukovar već i cijelu Slavoniju, ali i Hrvatsku bude: „Pijani navijači Srbi i Hrvati za Uskrs se potukli na utakmici“, „Mladi Hrvati i Srbi brutalno se potukli: 'Neki su ostali ležati na tlu, neki su bili krvavi'“, “Potukli se srpski i hrvatski đaci u Vukovaru” ili tužna slika starice koja ispred Kolone sjećanja kopa po kanti za smeće ne bi li pronašla koju praznu bocu da bi danas mogla nešto pojesti? Sve te slike nisu ono što bi Vukovar zapravo trebao biti, Slavoniju bi trebale predstavljati slike sretnih i nasmijanih lica, slike lica ljudi koji uživaju u svojim najboljim godinama s dostojnim primanjima bez tuge i jada, Slavonija zbog svojih resursa i svoje povijesti zaslužuje biti jedna od najrazvijenijih regija.
Ukoliko svi pobjegnemo u nacionalizam pod krinkom domoljublja i ostanemo zarobljeni u prošlosti, tko će graditi sadašnjost ili, još bitnije, tko će se pobrinuti za budućnost?
Objavljeno je puno filmova, članaka, knjiga, itd. o stradanjima Vukovara i njegovih građana i u svakoj od tih priča glavni protagonisti poručuju jedno – da žele mir i da se to zlo ne ponovi niti u Hrvatskoj niti bilo gdje. I sama sam sestra, kćerka, unuka, nećakinja ljudi koji su prošli surovu golgotu rata, koji se od rata nisu oporavili, ali su nastavili živjeti u sadašnjosti suočavajući se sa prošlošću i gradeći budućnost za svoju djecu ne želeći nikome zlo.
„ Život je pun zagonetki, ali najzagonetnije je to kako od prijatelja nastaje neprijatelj. (…) Cijeli sam život želio biti okružen dobrim, vrijednim ljudima, koje svi poštuju i vole. Sreća je bila na mojoj strani, barem do sada. Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali s ljudima uzdignuta čela. (…) Vjerujte, najljepše što vam se sada u Vukovaru može dogoditi jest da uđete u prostoriju punu ljudi i sa svima se pozdravite. Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sjeni nečije mržnje. (…) A može se dogoditi da mrak zadavi svaku ružnu misao. Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi. Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak dovoljno je i to. “ – Siniša Glavašević
Ovaj tekst napisala je Krunoslava Rafaela Vorgić, polaznica našeg Treninga za edukatore_ice mirovnog aktivizma.
Projekt MLAD! provodi se uz financiranje Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade.
Ovaj tekst izrađen je uz financijsku podršku Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade. Sadržaj ovog teksta u isključivoj je odgovornosti autora i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Središnjeg državnog ureda.