Zagreb, 28. kolovoza 2023.
Prigovor savjesti početkom 1990-ih bio je posebno osjetljivo pitanje, “jer je Hrvatska bila vojno napadnuta i vlastima se činilo prirodno da se nitko neće opirati nošenju oružja u njenu obranu” (Neispričana povijest, 222 str.). Do prve velike promjene prava na prigovor savjesti u Republici Hrvatskoj došlo je uvođenjem novog Ustava Republike Hrvatske 1990. godine. Tada je člankom 47. regulirano pravo na prigovor savjesti po pitanju služenja vojske (Iusinfo.hr, 2023). Novi Ustav dopuštao je prigovor savjesti „osobama koje zbog svojih vjerskih ili moralnih uvjerenja nisu pripravne sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u Hrvatskoj vojsci“ (Morh.hr, 2019) te je postao podloga za isticanje prigovora savjesti.
Sve od 1990. prigovor savjesti bio je ustavno pravo građana, ali često si se pronalazili načini da ga se obeshrabi i ograniči, pa je tako donesen i Zakon o obrani 1991. godine koji je uveo rok za podnošenje molbe za korištenje tog ustavnog prava (Neispričana povijest, 222 str.). Postojala je i grupa za prigovor savjesti osnovana 1992., a njezine aktivnosti nastavljene su kroz Uniju 47, udruženje prigovarača savjesti osnovano 1995. godine. Važno je napomenuti da je borba za pravo na prigovor savjesti počela još osamdesetih godina, u kontekstu Svaruna, a ujedno je to bio i mirovni početak Antiratne kampanje Hrvatske (Neispričana povijest, 23 str.).
“Ideja prigovora savjesti bila je s nama još od Svaruna. To smo naprosto i u Antiratnoj prepoznali kao bitno i nastavili podržavati prigovarače. Poenta za nas nije bila da ljude koji su suočeni s tom vrstom nadmoći JNA pozivamo da ne nose oružje. Ne, htjeli smo samo osigurati da oni koji imaju dilemu, koji smatraju da to nije njihov izbor, da to nije njihov put, da mogu doprinijeti na neki drugi način, da imaju pravo to odbiti, da ih mi podupiremo i da ih nitko nema pravo staviti u rovove na prvu liniju fronte kako bi kopali jarke, gdje bi apsolutno bili izloženi pucnjevima i mogu poginuti u svakom času. To je, dakle, bio drugačiji način promatranja rata” (Neispričana povijest, 222 str.).
Uloga Antiratne kampanje Hrvatske
Zalaganje za prigovor savjesti bilo je jedno od glavnih zadaća Antiratne kampanje Hrvatske (ARK), osnovane u srpnju 1991. godine. ARK je tijekom svog djelovanja postigla mnoge rezultate po pitanju prigovora savjesti, Do prve značajne građanske akcije koja je liberalizirala prigovor savjesti u Hrvatskoj dolazi 1998. godine, kada je ARK podnijela ustavnu tužbu u vezi rokova za ulaganje prigovora savjesti. Zakonom o obrani iz 1991. godine određeno je da se prigovor savjesti može uložiti samo 90 dana nakon prve regrutacije, a Ustavni sud je to pravilo ocijenio kao neustavno i ukinuo taj članak zakona. Uz to, ARK je objavila i prvu publikaciju o prigovoru savjesti u RH (1997.), te, u suradnji s Amnesty International Hrvatska, izradila prijedlog Zakona o civilnoj službi (Antiratna-kampanja.github.io, 2011). Vesna Teršelič, aktivistkinja za ljudska prava i jedna od suosnivateljica ARK-a objasnila je da su njihove aktivnosti započele još tijekom 80-ih godina, kada je postojala vojna obaveza za cjelokupno muško stanovništvo. Teršelič je također rekla da je cijeli proces borbe za pravo na prigovor savjesti bio veoma spor i težak, na noge su se podigli mnogi generali Jugoslavenske narodne armije, ali imali su i mnoge aktivnosti.
„Među drugima, pokušali smo shvatiti koliko ima prigovarača savjesti i oni koji su tada isticali prigovor savjesti većinom su bili Jehovini svjedoci“, kazala je Teršelič. Njima se događalo to da su bili pozvani na odsluživanje vojske te su to odbili jer se protivi njihovim vjerskim uvjerenjima, ali onda bi bili opet pozvani i zatvoreni. „Nažalost, bilo je puno slučajeva koji su se procesuirali pred vojnim sudovima i tužilaštvima te bi neki mladi Jehovin svjedok istakao prigovor savjesti u 18. ili 19. godini, zatim bi odslužio kaznu i onda bi ga pozvali ponovno i kaznili žešće. Ljudi su ostavili desetljeća života te bi bili kažnjeni žešće zbog ponavljanja kaznenog djela“, istaknula je Teršelič.
Svoje zalaganje za prigovor savjesti aktivisti su nastavili i krajem 80-ih i tijekom 90-ih godina te su počeli dijeliti letke na ulici i objavljivati tekstove, zajedno s kolegama iz Slovenije. „Ne bih rekla da smo u Hrvatskoj došli do nekog velikog broja tekstova, više u Sloveniji, ali izvan Slovenije i Hrvatske o tome nije bilo ni riječi“, objasnila je Teršelič. Prve letke na ulici počeli su dijeliti 1988. godine, a tada su se susreli s mnogim reakcijama, od razgovora s ljudima sve do teških rasprava s oficirima JNA. Problem je bio u tome što nije bilo ništa subverzivnije od prigovora savjesti, „jer je JNA bila ta posljednja jugoslavenska institucija i vojska je na to bila iznimno osjetljiva“, objasnila je Teršelič. Do promjene je došlo kada su poslali prijedlog prava na prigovor savjesti i kada je pravo na prigovor savjesti postalo dijelom Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine.
Civilna služba nije licemjerje
Civilnu službu obavljaju osobe koje zbog svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravne sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Zakon o civilnoj službi, 2023). Zbog toga civilna služba i prigovor savjesti pojmovi su koje je potrebno promatrati zajedno, no iako je u Hrvatskoj potreba za alternativnom civilnom službom od velike važnosti i ona se priznaje, još uvijek postoje ograničenja u pogledu mogućnosti prigovora savjesti. Autor Zlatko Gareljić u svom radu „Vojni rok i/ili civilno služenje“ navodi da je Hrvatska postigla visoke standarde u pogledu poštivanja prava na prigovor savjesti i civilnu službu, što može poslužiti kao primjer drugim zemljama u regiji (Gareljić, 2005). Isto mišljenje dijeli i Goran Božičević, suosnivač Volonterskog projekta Pakrac i Centra za mirovne studije, koji smatra da je sustav dobro uređen. „Mora se znati da je državama održavanje velike vojske skupo, a prigovarači savjesti im smanje trošak u uslužnim i socijalnim djelatnostima, tako da se mora imati sveobuhvatna slika“, rekao je Božičević. U 90-ima je došlo do „podizanja na noge“ socijalnog sektora jer se počelo spominjati ukidanje civilne službe, a to je njima značilo gubitak od 50 tisuća prigovarača koji su održavali taj sustav u svakom trenutku, dodao je Božičević.
No, iako mnogi smatraju da su prigovor savjesti i civilna služba, kao alternative obveznom vojnom roku, od velike važnosti i pokazatelj demokratizacije države, neke konzervativne i ultrakonzervativne opcije i dalje smatraju da je potrebno definirati prigovor savjesti u slučaju izbjegavanja vojnog roka. Jedan od njih je i Željko Sačić (Hrvatski suverenisti) koji je prigovarače savjesti koji ne žele služiti vojni rok, ali se prijavljuju u civilne službe, poput policije ili pravosudnih institucija, „gdje su imali dodira s oružjem“ nazvao licemjerima (n1info.hr, 2022). Božičević ovakve komentare opovrgava te navodi da policija prije svega radi na prevenciji kriminala i nasilja te joj nije svrha pucanje na ljude i ubijanje osim u situacijama nužde. „Vojska je drugačije postavljena, suštinski, zato i jest problem kada im se miješaju ingerencije“, navodi Božičević. Rekao je i da mnogi poslovi u policiji ne zahtijevaju niti nošenje niti ikakvo posjedovanje oružje te ne vidi nikakav nesklad u tome. „Naravno da bi samo nošenje oružja za prigovarače savjesti bio problem. U tom smislu je važno i educirati i podržavati sve ljude koji odbijaju oružje iz uvjerenja, a ne iz pukog komoditeta, kao što je izbjegavanje drugih obaveza”.
Pitanje obveznog vojnog roka
U posljednjih godinu dana zbog ruskog napada na Ukrajinu sve više se počelo govoriti o vraćanju obveznog vojnog roka. No, ono što je dodatno utjecalo na novinske članke o ovoj temi jest i slanje poziva iz Ministarstva oružanih snaga RH koji se tiču određivanja ratnog rasporeda. Iz MORH-a su naveli da se radi o „redovnim aktivnostima vezanim za pričuvni sastav Oružanih snaga RH“ (Dnevnik.hr, 2022), ali to i dalje nije smanjilo niz natpisa u novinama. Važno je za napomenuti da je moguće uložiti i prigovor savjesti za vojnu pričuvu i vojnu vježbu te da za one koji su služili civilnu službu, a ne vojni rok ne vrijedi ovaj poziv jer se oni vode u evidenciji tzv. civilnih pričuvnika i obvezni su se odazvati samo na pozive civilne zaštite kojima ne upravlja MORH (Cms.hr, 2022).
Vojni rok u Hrvatskoj zamrznut je 2007. godine, a iako mnoge konzervativne i ultrakonzervativne opcije zazivaju ponovan obvezni vojni rok, Teršelič smatra da do toga neće doći. „Ne bih rekla da ga je lako ponovno staviti u službu jer doista mislim da u nekoj mjeri možemo računati na ljubav građanki i građana u Hrvatskoj prema civilstvu i teško je pronaći stranačku opciju za koju bi građani glasali ako bi izmijenili zakon na taj način“. Teršelič je također rekla i da je potrebno i dalje računati na zdrav razum građana i građanki u Hrvatskoj, „no to ne mora uvijek tako ostati jer smo vidjeli da različite isključive konzervativne kampanje mogu dobiti rezultate, ali opet nije to velika grupa ljudi“. Bitno je napomenuti da se ne radi o velikom broju birača koji podržavaju stranke koje promoviraju ovo pitanje te da se ne radi niti o približnom broju birača o kojima se radilo u Poljskoj ili nekim drugim zemljama. „To je neki osigurač, društveni osigurač, koji imamo jer mislim da je područje širenja ljudskih prava i građanskih sloboda vrlo važno za demokratizaciju i da opet zdravorazumski ljudi vide da je bolje imati više sloboda i više novih priznatih prava“, navela je Teršelič.
Izvori:
Razgovor s Vesnom Teršelić
Razgovor s Goranom Božičevićem
https://www.cms.hr/hr/ljudska-sigurnost/nove-izmjene-kako-uloziti-prigovor-savjesti-na-vojnu-pricuvu-vojnu-vjezbu
https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/pozivi-za-ratni-raspored-stizu-na-adrese-hrvatskih-gradjana---772112.html
https://n1info.hr/vijesti/sacic-treba-definirati-priziv-savjesti-u-slucaju-izbjegavanja-vojnog-roka/
http://antiratna-kampanja.github.io/index.html
https://hrcak.srce.hr/file/7744
https://www.morh.hr/prigovor-savjesti/
Neispričana povijest (https://www.legal-tools.org/doc/35243b/pdf/)
https://www.zakon.hr/z/338/Zakon-o-civilnoj-slu%C5%BEbi
Ovaj tekst napisala je Barbara Stjepanović, volonterka u Inicijativi mladih za ljudska prava.
Projekt MLAD! provodi se uz financiranje Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade.
Ovaj tekst izrađen je uz financijsku podršku Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade. Sadržaj ovog teksta u isključivoj je odgovornosti autora i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Središnjeg državnog ureda.
