Sudjelovali smo na Globalnoj konferenciji o muzeologiji i arheologiji u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima.
Počelo je s košuljom.
Ne znamo čija je. Ne znamo ni pripadaju li pramenovi kose, pronađeni na njenom ovratniku, istoj osobi. Izvučena je iz vrećice pažljivo, gotovo svečano, kao da je riječ o nečemu krhkom i živom. I jest, predmet, ali i svjedok. Dok kustos mirnim, profesionalnim glasom objašnjava proces čišćenja i konzervacije, usput kaže da je prije nekoliko dana, u jednoj čarapi, pronašao nokat.
Nalazimo se u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima, gdje smo prisustvovali Globalnoj konferenciji o muzeologiji i arheologiji, dvodnevnom susretu stručnjaka, kustosa, arheologa i istraživača. Ipak, prije nego što je konferencija počela, Srebrenica je zahtijevala nešto drugo: da se najprije sluša, gleda i šuti.
Prvog dana obišli smo mezarje. Redovi bijelih nišana jasno svjedoče o razmjerima genocida, bez potrebe za dodatnim objašnjenjima. Nakon toga ušli smo u novu postavu Memorijalnog centra, izložbu koja svojim konceptom i izvedbom djeluje svjetski, a ostaje duboko ukorijenjena u lokalnu istinu. Prostorom dominiraju osobni predmeti i priče, obuća s Marša smrti, dokumentirani popisi prijevoznika koji su davali autobuse Vojsci Republike Srpske, replika pozornice Kulturnog centra u Pilici u stvarnoj veličini zajedno s oružjem, kao i replika masovne grobnice s preciznim objašnjenjima razlike između primarnih i sekundarnih. Postava ne ostavlja prostora za relativizaciju, već za suočavanje.
Posebno snažan dio dana bio je obilazak spremišta za skladištenje i konzervaciju predmeta. Memorijalni centar posjeduje veliku količinu osobnih stvari pronađenih tijekom ekshumacija masovnih grobnica. Često se ne zna komu su pripadale, no ono što je sa sigurnošću poznato jest da pripadaju nekome. Tim ih popisuje, čisti, konzervira i čuva sa sviješću da svaki gumb, sat ili par naočala može biti ključ za obitelj koja još čeka odgovor.
Tijekom cijelog dana pratili su nas domaćini, ljudi koji su preživjeli genocid u Srebrenici. Njihove osobne priče, sjećanja na UNPROFOR-ov kamp i detalji svakodnevnog života u srpnju 1995. godine davali su prostoru dodatnu težinu.
Ovo nije bio klasičan vođeni obilazak, bio je to čin povjerenja.
Drugog dana uslijedila je konferencija. Razgovaralo se o očuvanju materijalnih dokaza, etici izlaganja, arhiviranju i odgovornosti memorijalnih institucija danas i u budućnosti. Iako stručni, ti razgovori nikada nisu bili udaljeni od konkretnih ljudi i njihovih sudbina.
Na kraju, ostaje osjećaj da ova konferencija nije bila samo prostor za učenje i razmjenu znanja, već susret s odgovornošću. Muzeologija i arheologija ovdje nisu discipline koje se bave prošlošću, one se bave istinom, dostojanstvom i upornim odbijanjem zaborava, a ponekad sve to počinje jednom košuljom, iz koje povijest i dalje govori.
Autorica teksta je članica tima Inicijative mladih za ljudska prava, Nina Mihelić.