Sljeme, 7. prosinca 2023.
Na današnji je dan 1991. godine prvi snijeg, kažu, iznenadio Zagrepčane. Vjerujem da su to mnoge obitelji iskoristile za zimske radosti. Takvu je priliku trebala imati i obitelj Zec.
No, dvanaestogodišnju Aleksandru i njezine roditelje, Mariju i Mihajla, ubili su pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a, a njezinima je bratu i sestri, Dušanu i Gordani, time nepovratno uništeno odrastanje.
Iako su priznali krivnju, počinitelji za to nikad nisu odgovarali.
Mi smo generacija koja je odrastala pod teretom ratne prošlosti i koja posljedice toga živi i dalje. Na naše je živote nepotrebno utjecala činjenica da je Nikola Srbin, a ja Hrvatica. Na naše je živote utjecala činjenica da smo odrastali u nezrelom društvu u kojem se često prebacivala krivica, a rijetko preuzimala odgovornost. U društvu u kojem su počinitelji prolazili nekažnjeno, a žrtve se svjesno zaboravljalo.
S ovog mjesta, stoga, jasno i glasno želimo poručiti – mi pamtimo. Pamtimo sve žrtve besmislenih ratova 90-ih bez obzira na njihovu nacionalnost. Pamtimo njihove obitelji koje su ostale bez najmilijih, sve protjerane koji su ostali bez doma i rodnog zavičaja, sve osiromašene koji su ostali bez radnih mjesta i egzistencije. Pamtimo svu djecu koja su u takvim okolnostima morala odrastati, a naročito onu djecu koja u takvom društvu nisu uspjela odrasti. Pamtimo Aleksandru Zec.
Ali pamtimo i zločince, njihova sramna nedjela i njihove besramne zaštitnike: one koji su počinitelje oslobodili, a zatim i odlikovali, kao i one koji motive ubojstva danas relativiziraju.
Slučaj obitelji Zec oslikava slijepo nasilje, ne samo prema našim najugroženijim sugrađanima, već i prema institucijama pravne države, ideji demokracije i ljudskih prava.
Mi, nove generacije, odlučni smo da se za upravo te vrijednosti nastavimo boriti.
Stoga, ponosni smo što Zagreb više ne bježi od svoje prošlosti već ju hrabro prihvaća i s njome živi. Ova spomen-ploča svima nam mora služiti kao podsjetnik na to što sve ratni vihor čini, odnosno koga, u svakom trenutku, može odnijeti. Posebice u današnjem svijetu u kojem rat ponovno zamjenjuje dijalog.
Isto tako, ovo mjesto, iako fizički dokaz ljudske sposobnosti za destrukciju, istovremeno može biti i primjer našeg potencijala da iz prošlosti zaista možemo učiti.
Želimo vjerovati da postavljanje spomen-ploče u znak sjećanja na Aleksandru, Mariju i Mihajla Zeca otvara novo, pozitivno, tolerantno, uključivo i hrabro poglavlje u hrvatskoj povijesti.
Mi ćemo, kao pripadnici nove generacije, ustrajati u tome da Hrvatska u tom smjeru nastavi.
Iako na prošlost nismo mogli utjecati, želimo stvoriti društvo u koje će se Dušan i Gordana Zec, Aleksandrini brat i sestra, moći normalno vratiti. Jer Zagreb je i njihov rodni grad, a Hrvatska zemlja za sve nas.
Hvala.
Nikola Kožul i Senna Šimek
FOTO: Dora Tomljanović
