Prisustvom premijera RH Andreja Plenkovića i trojice ministara svečanosti dodjele, Vlada je dala dodatni legitimitet lošoj odluci Sveučilišta da počasni doktorat dodijeli Draganu Čoviću, osobi čija djela iz prošlosti zaslužuju jasnu i nedvosmislenu osudu.
Dragan Čović je za vrijeme devedesetih godina dovodio zarobljenike logora “Heliodrom” na prisilni rad u tvrtku ‘’Soko’’ u kojoj je radio kao direktor. Prisilno zatvaranje i mučenje više tisuća civila i ratnih zarobljenika u ovom logoru predstavlja težak ratni zločin. Dokumenti i svjedočanstva upućuju na to da je počasni doktor Čović zatočenike ovog logora koristio za prisilan rad u tvrtki u kojoj je obnašao visoku funkciju.
Nazočnost premijera u kontekstu izostanka jasne osude zločina koje su činile hrvatske vojne snage i distanciranje od zločinačke politike prema BiH 1990-ih od strane hrvatskih (sadašnjih i bivših) vlasti, šalje izrazito štetnu poruku da Hrvatska podržava takve nemoralne postupke i osobe koje su za njih odgovorne.
Dodjelom počasnog doktorata Draganu Čoviću, Sveučilište u Zagrebu otvoreno propagira nacionalizam koji svojom nazočnošću podržava i premijer RH. Naime, Dragan Čović je osoba koja danas kao i devedesetih godina provodi štetnu nacionalističku politiku koja se zasniva na etničkim podjelama, relativiziranju kršenja ljudskih prava iz prošlosti, a ugrožava regionalno pomirenje. Dodjelom doktorata Sveučilište je, kako prenose mediji, istaknulo za Čovića da je započeo karijeru “u teškim trenucima ukidanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne” , čime ne samo da nije osudilo takvu politiku, već ju je nagradilo.
Podsjećamo da je Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna (od 1993. Hrvatska Republika Herceg-Bosna) uspostavljena 1991. godine na području Bosne i Hercegovine, a Ustavni Sud BiH odlukom 14. rujna 1992. osporio je njeno postojanje. Čelnici Herceg-Bosne i Republike Hrvatske 1993. i 1994. bili su ključni sudionici u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem etničkog čišćenja bosanskih Muslimana počinjenjem zločina protiv čovječnosti, teških kršenja Ženevskih konvencija i drugih ratnih zločina. Oni su dijelili zajednički cilj da preuzmu kontrolu nad teritorijem tzv. Herceg-Bosne prisilnim raseljavanjem desetina tisuća osoba. Taj zločinački plan rezultirao je ubojstvima, mučenjima i protjerivanjem stanovništva iz njihovih domova i zajednica u više općina, uključujući Gornji Vakuf, Jablanicu, Prozor, Mostar, Ljubuški, Stolac i Čapljinu.
