Inicijativa mladih za ljudska prava najoštrije osuđuje pritiske na pravosuđe Bosne i Hercegovine, osude legalnog i legitimnog rada institucija BiH i neodgovorne javne istupe od strane hrvatskih predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti vezane uz slučaj uhićenja desetorice pripadnika HVO zbog istrage počinjenih ratnih zločina u Orašju.
Neosnovana je iznenađenost i začuđenost predstavnika javne vlasti Republike Hrvatske provođenjem istražnih procesa vezanih uz ratna djelovanja hrvatskih vojnih snaga na području BiH jer su brojne presude međunarodnih i nacionalnih sudova BiH već utvrdile ratne zločine koje su te snage počinile. Podsjećamo, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je u nizu sudskih predmeta utvrdio počinjenje zločina te također, sudjelovanje RH u ratu u BiH skupa sa snagama bosanskih Hrvata (HVO). Radi se o sljedećim predmetima: Aleksovski (IT-95-14/1), Blaškić (IT-95-14), Bralo (IT-95-17), Furundžija (IT-95-17/1), Kordić i Čerkez (IT-95-14/2), Kupreškić i drugi (IT-95-16), Naletilić i Martinović (IT-98-34).
Nepotrebno je pretjerano isticanje udruženog zločinačkog pothvata jer se u predmetu vezanom uz nedavna uhićenja taj termin ne spominje, a također izuzetno je neprikladno o terminu UZP-a govoriti kao o ”političkoj formulaciji”. Podsjećamo hrvatske predstavnike zakonodavne i izvršne vlasti da je udruženi zločinački pothvat prvenstveno pravna doktrina korištena najčešće na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu u optužbama političkim i vojnim elitama za masovne ratne zločine počinjene tokom rata. Ona podrazumijeva individualnu odgovornost, a ne odgovornost cijelog naroda kako se imalo prilike čuti u javnim istupima posljednjih dana.
Podržavamo izjavu predsjednice republike Kolinde Grabar Kitarović ”da se usredotočimo na ono što je doista bitno u BiH danas” no ne slažemo se s tim da ”BiH ima i puno većih problema nego ovo što se dogodilo”. Jedan od najvažnijih i najbitnijih procesa europskog puta BiH i bolje suradnje BiH i Hrvatske je upravo rad na mehanizmima tranzicijske pravde koji uključuju i istrage i suđenja za sve ratne zločine.
Neodgovorno je od strane zastupnika hrvatskog sabora optuživati pravosudne institucije BiH jer obavljaju posao koji im je ustavna i zakonska obaveza neovisno o ”tajmingu”. Time direktno vrše pritisak na legalnu i legitimnu instituciju druge suverene države. Posebno ističemo i izjavu saborskog zastupnika Milijana Brkića koji je u emisiji Otvoreno Hrvatske radiotelevizije izjavio da ”Srbi sve svoje ratove koje su izgubili nakon poraza nastoje pokazati kao ratni zločin”. Ovime se pokazuje izrazito nepoštivanje žrtava zločina, a posebno zločina počinjenih u Orašju za čije postojanje je jedan od najistaknutijih dokaza Završno izvješće Komisije stručnjaka Ujedinjenih naroda osnovano u skladu sa odlukom Vijeća sigurnosti 780 (1992). S obzirom da je rijetko koji medijski prilog donio prikaz onoga što se u Orašju 1992. dogodilo, ovim putem prenosimo reinterpretaciju dijelova izvještaja Komisije stručnjaka UN-a:
Donja Mahala (postojanje ovog zatočeničkog objekta je potkrijepljeno s više izvora) je hrvatski zatvor smješten u Bosanskoj Posavini u blizini Orašja u objektu koje je bila škola prije neprijateljstava. Zatočenici su bili Srbi, ljudi iz okolnih područja i zarobljeni pripadnici srpskih postrojbi. Neki od zatočenika su prije Donje Mahale bili internirani u logore koji se nalaze u Odžaku, Bosanskom Brodu i Slavonskom Brodu. Donja Mahala je opisana kao “logor smrti”. Zatočenički objekt je postojao od najmanje svibnja 1992. Dana 9. prosinca 1992. godine, predstavnici ICRC (Međunarodni komitet Crvenog križa) su posjetili logor te registrirali 161 zatočenika u logoru. U prostorijama/zatvorima je bilo 15 zatvorenika, postojala je i samica, a zatočenici koji su preseljeni u samicu su ubijeni. Kako bi prigušiti krikove tijekom torture, stražari bi stavljali krpe u njihova usta. Jedan zatvorenik logora je opisao različite slučajeve mučenja koje je preživio (paljenje brade na licu, probijanje ruke odvijačem, udarci zagrijanim štapom, drvenim veslom, prislanjanje bušilice na glavu, vezanje testisa žicom, lomljenje prstiju…). Neki zatočenici su bili prisiljeni da kopaju rovove za regularnu vojsku Republike Hrvatske. Petnaest ljudi je poginulo tijekom kopanja rovova. U jednom izvješću se navodi da su stražari ubili ratnog zarobljenika jer je bio preslab da kopa rov, a hranu nije dobio 13 dana. Posebno teško su mučeni pripadnici srpske milicije iz Vukovara, uključujući njihova zapovjednika i njegovog zamjenika.
Ovim putem pozivamo sve predstavnike izvršne i zakonodavne vlasti te drugih institucija u Hrvatskoj da budu odgovorni u svojim javnim istupima te prestanu s pritiscima na pravosudni sustav Bosne i Hercegovine čime narušavaju ugled Hrvatske i iskorištavaju njenu poziciju kao članice Europske unije. Umjesto isticanja narušavanja odnosa, protumjera i ‘pokazivanja mišića’ pozivamo institucije Hrvatske i Bosne i Hercegovine da surađuju na istragama i procesuiranjima ratnih zločina kako bi izgradili međusobno povjerenje i radili na pomirenju svojih društava.