Piše: Petra Amalia Bachmann
Između pobjede i kontinuiteta: antifašizam kao nedovršeni projekt
Postoje datumi koji ne funkcioniraju tek kao vremenske oznake, nego kao kondenzati političkog značenja, svojevrsni čvorovi u kojima se prošlost i sadašnjost neprestano preslaguju i međusobno tumače. 8. svibnja 1945., Dan oslobođenja Zagreba, i 9. svibnja, koji se u europskom kontekstu obilježava kao Dan pobjede nad fašizmom, pripadaju upravo toj vrsti povijesnih točaka. Oni nisu samo podsjetnik na ono što se je dogodilo, nego i trajno otvoreno pitanje o tome što iz tog događaja slijedi, što od njega ostaje, što se iz njega izvodi i kako se njegov smisao održava ili gubi.
U njihovoj jezgri nalazi se iskustvo prekida, trenutka u kojemu je jedan politički i društveni poredak poražen ne samo vojno, nego i ideološki. Fašizam, kao sustav koji je organizirao nasilje, dehumanizaciju i smrt na industrijskoj razini, nije nestao spontano niti se je urušio pod vlastitom težinom. Bio je slomljen kolektivnim otporom, organiziranom borbom i političkom voljom koja je odbila prihvatiti postojeće stanje kao nužnost ili danost. Upravo zbog toga ti datumi nisu neutralni. Oni su trag konflikta, ali i dokaz da povijest nije zatvoren niz nužnosti, nego prostor u kojem su alternative stvarne i izbori presudni.
No način na koji se ti datumi danas obilježavaju pokazuje koliko je njihovo značenje podložno eroziji. Kada se 8. i 9. svibnja, ali isto tako i 22. lipnja, svedu na komemorativne geste lišene političke oštrine, kada se pretvore u rituale koji potvrđuju opći konsenzus o “povijesnome zlu” bez stvarne analize njegovih suvremenih transformacija, tada se briše upravo ono što ih čini relevantnima. Fašizam se zatvara u prošlost, pretvara u dovršenu epizodu, a antifašizam u simbolički resurs koji se može prizivati bez obveze da se praktično živi. Takav odnos prema povijesti ne proizvodi razumijevanje, nego distancu i upravo u toj distanci nestaje sposobnost prepoznavanja sadašnjosti.
Problem nije samo u simplifikaciji prošlosti, nego u gubitku analitičkih alata za razumijevanje sadašnjih društvenih procesa. Ako fašizam shvatimo isključivo kao povijesni režim s jasno određenim simbolima i institucijama, tada postaje nešto što je lako identificirati i upravo zato lako previdjeti kada se pojavi u drugačijem obliku. Ono što se time gubi jest razumijevanje fašizma kao procesa, odnosno kao skupa društvenih i političkih mehanizama koji ne nastupaju nužno spektakularno, nego se postupno normaliziraju, ugrađuju u jezik, politike i svakodnevne prakse.
U suvremenom se kontekstu fašizam rijetko deklarira kao takav. Ne dolazi s jasnim ideološkim oznakama niti uvijek zahtijeva otvoreno odbacivanje demokracije. Naprotiv, pojavljuje se nizom pomaka koji se često doživljavaju kao izolirani ili marginalni: posredstvom jezika koji normalizira isključivanje, putem medijskih narativa koji proizvode strah i reduciraju kompleksnost, politikama koje sigurnost postavljaju iznad slobode te ekonomskim odnosima koji produbljuju nejednakosti i potom ih prevode u kulturne antagonizme. Upravo ta sposobnost prilagodbe čini ga manje vidljivim, ali ne i manje djelotvornim.
U takvim okolnostima pitanje fašizma više nije pitanje prepoznavanja unaprijed zadanih obrazaca, nego pitanje analize i, neizbježno, pitanje odgovornosti. Ako se mehanizmi koji su omogućili fašizam nastavljaju reproducirati u transformiranim oblicima, tada ni njegov povijesni poraz ne može biti konačan. Pobjeda iz 1945. prestaje biti zatvorena činjenica i postaje proces koji zahtijeva održavanje. Ona nije stanje, nego odnos snaga koji se stalno iznova uspostavlja.
Upravo se tu otvara prostor za drukčije razumijevanje antifašizma. Ako fašizam nije isključivo ono što je bilo, nego i ono što se može ponovno pojaviti, tada antifašizam ne može ostati na razini deklaracije, ne može biti tek vrijednost koja se formalno priznaje, a praktično zaobilazi. Njegova politička relevantnost ovisi o tome može li funkcionirati kao praksa, kao skup konkretnih odluka, reakcija i oblika djelovanja koji se ne iscrpljuju u simboličkoj identifikaciji.
Projekt „(Anti)fašizam jučer, a danas?“, koji provodi Inicijativa mladih za ljudska prava u suradnji s Mrežom antifašistkinja Zagreb te uz potporu Grada Zagreba, nastao je upravo iz potrebe da se taj prijelaz iz simbola u praksu ponovno promisli. Ne kao zatvoren teorijski okvir, nego kao otvoreni proces u kojemu se različiti pristupi, iskustva i jezici susreću, ali i međusobno propituju. S pomoću predavanja, umjetničkih programa, javnih rasprava i online kampanje, projekt nije pokušao ponuditi jedinstven odgovor, nego mapirati polje, pokazati gdje se suvremeni oblici fašizacije pojavljuju i pod kojim uvjetima postaju društveno prihvatljivi, ali i gdje se otvaraju prostori otpora.
Jedan od njegovih najvažnijih doprinosa upravo je u otvaranju prostora za artikulaciju glasova koji ne pristaju na homogenizaciju. Četrnaest autorskih tekstova nastalih unutar projekta ne čine koherentnu teoriju, niti to nastoje biti. Oni djeluju fragmentarno, ponekad kontradiktorno, često izrazito osobno. No upravo u toj raznolikosti pojavljuje se ono što u javnom diskursu najčešće nedostaje: prostor u kojemu antifašizam nije unaprijed definiran, nego se tek oblikuje.
Upravo na razini svakodnevice, gdje se političko često skriva pod krinkom banalnog, tih četrnaest autorskih tekstova nastalih unutar projekta dobivaju svoju punu težinu. Njihova vrijednost nije samo u tematskoj raznolikosti, nego u načinu na koji razgrađuju očekivanje da antifašizam mora govoriti jednim, prepoznatljivim jezikom. Umjesto toga, oni pokazuju da političko iskustvo ne postoji kao unaprijed oblikovana cjelina, nego kao niz parcijalnih uvida, prekida i pokušaja artikulacije koji su nužno situirani.
U tim tekstovima antifašizam se ne pojavljuje kao stabilna ideološka pozicija, nego kao proces prepoznavanja – često zakašnjelog, ponekad nesigurnog, ali upravo zato politički relevantnog. On se oblikuje u trenutcima kada ono što je do jučer bilo neprimjetno postaje nepodnošljivo vidljivo: u jeziku koji iznenada razotkriva svoju isključivost, u institucijama koje svojim izostankom reakcije proizvode poruku jednakom snagom kao i otvorenom odlukom, u svakodnevnim situacijama u kojima granica između „normalnog“ i „neprihvatljivog“ više nije jasna.
Ono što te tekstove dodatno izdvaja jest njihova sposobnost da zadrže napetost između osobnog i političkog, a da jedno ne podrede drugome. Intimno iskustvo u njima nije depolitizirano, ali ni instrumentalizirano kao puki primjer šire teze. Naprotiv, ono funkcionira kao mjesto na kojemu se političko konkretizira, gdje apstraktni pojmovi poput nasilja, isključivanja ili solidarnosti dobivaju materijalnu dimenziju. Time se otvara prostor za razumijevanje antifašizma koji ne polazi od gotovih definicija, nego od iskustava koja te definicije tek čine nužnima.
Istodobno, tekstovi ne nude utjehu u obliku jasnih rješenja. Njihova politička vrijednost nije u tome što zatvaraju pitanja, nego u tome što ih preciziraju. Pokazuju gdje su pukotine u dominantnim narativima, gdje dolazi do normalizacije onoga što bi trebalo biti neprihvatljivo, gdje institucije prestaju funkcionirati kao zaštitni mehanizmi, a počinju reproducirati nejednakosti koje bi trebale adresirati. U tom smislu, oni djeluju kao dijagnostički alat – ne nude terapiju, ali identificiraju problem i ukazuju na njega.
Upravo ta dijagnostička funkcija vraća nas na širi okvir projekta. Ako je jedan od njegovih ciljeva bio prevesti antifašizam iz simboličke u praktičnu razinu, tada su ovi tekstovi jedan od ključnih medija tog prijelaza. Oni ne predstavljaju antifašizam kao gotov skup principa, nego kao proces koji se odvija u vremenu, kroz nesigurne pokušaje, kroz pogreške i korekcije, kroz stalno preispitivanje vlastitih pretpostavki. Time odbijaju i jednu od najčešćih zamki suvremenog diskursa: potrebu za brzom jasnoćom koja dolazi nauštrb složenosti.
Ono što ovi tekstovi čine vidljivim jest činjenica da se antifašizam ne može delegirati – ni institucijama, ni povijesti, ni simbolima. On se uvijek iznova proizvodi na razini konkretnih situacija, u odlukama koje nisu unaprijed zajamčene, u kontekstima koji nisu stabilni. Upravo zato njegova forma ne može biti jedinstvena. Ona mora ostati otvorena, fragmentarna i ponekad proturječna, naime, jedino tako može odgovarati stvarnosti u kojoj nastaje.
U tom smislu, ovi tekstovi ne djeluju kao dodatak projektu, nego kao njegovo proširenje, prostor u kojemu se ono što je započeto kroz rasprave i programe nastavlja u drugačijem registru, sporije, ali i preciznije. Ne kao zaključak, nego kao nastavak pitanja koje projekt postavlja: ne što je antifašizam bio, nego gdje se i kako danas pojavljuje i što iz tog prepoznavanja slijedi.
U tim se tekstovima antifašizam ne pojavljuje samo kao politička pozicija u užem smislu. On se javlja kao pitanje tijela, jezika, identiteta i pripadanja. Kao iskustvo nepripadanja. Kao reakcija na nasilje koje se banalizira ili ostaje neprepoznato. Kao kritika institucija koje ne reagiraju ili reagiraju selektivno. Kao pokušaj da se artikulira ono što izmiče dominantnim narativima. Time oni ne zatvaraju temu, nego je otvaraju i pokazuju da antifašizam nije stabilna kategorija, nego polje napetosti i borbe.
Ta se borba osobito jasno očituje u javnom prostoru. Zidovi, ulice i trgovi nisu neutralna scenografija urbanog života, nego aktivni nositelji poruka koje oblikuju društvene odnose. Govor mržnje ispisan na zidu nije tek individualni ispad, nego on proizvodi hijerarhije, signalizira tko je poželjan, a tko nije i normalizira ideju da je određene skupine legitimno isključiti ili napasti. Reagirati na takve poruke stoga nije pitanje estetike, nego političke odgovornosti.
Istovremeno, inzistiranje na toj odgovornosti ne podrazumijeva eliminaciju konflikta. Javni prostor nikada nije bio neutralan i ne treba to postati. Umjetničke intervencije, politički izrazi i društvena kritika mogu djelovati kao oblici otpora, načini da se otvore drugačiji odnosi i drugačiji narativi. Razlika nije u tome je li nešto političko, nego u tome kakav učinak proizvodi: reproducira li isključivanje ili otvara prostor solidarnosti.
U tom kontekstu i ideja murala koji proizlazi iz projekta dobiva jasno političko značenje. On nije zamišljen kao dekoracija, nego kao intervencija, pokušaj da se u prostor koji je već ispunjen porukama upiše drugačiji jezik i drugačiji skup vrijednosti. Ne kao konačno rješenje, nego kao vidljiva artikulacija pozicije.
Pitanje prostora neodvojivo je od pitanja sjećanja. Datumi poput 8. i 9. svibnja nisu samo podsjetnici na prošlost, nego i mjesta na kojima se odlučuje kako će ta prošlost biti interpretirana. Sjećanje nije neutralno, ono je selektivno, oblikovano i politički uvjetovano. Ono što se pamti i način na koji se pamti, sve to određuje granice razumijevanja sadašnjosti. Zaborav, u tom smislu, nije pasivan. On je proizveden.
U suvremenom hrvatskom kontekstu taj je proces vidljiv u raskoraku između formalnog priznanja antifašizma i njegove stvarne društvene operativnosti. Iako je antifašizam nominalno upisan u temelje političkog sustava, njegova primjena kao kriterija političke odgovornosti često izostaje. Taj raskorak otvara prostor revizionizmu, relativizaciji i toleriranju govora mržnje, što stvara uvjete u kojima se elementi fašizacije mogu normalizirati bez značajnijeg otpora.
Zato je evidentno da se pitanje antifašizma ne može svesti na prošlost i nazvati dovršenom epizodom. Riječ je o nedovršenom projektu koji se ne zaključuje jednim datumom, jednom generacijom ni jednim oblikom djelovanja. Ako se 9. svibnja obilježava kao Dan pobjede nad fašizmom, tada je nužno priznati da ta pobjeda nije konačna. Ona nije stanje, nego proces koji ovisi o političkim praksama spremnima suprotstaviti se isključivanju i nasilju, kao i o spremnosti da se konflikt ne izbjegava, nego prepozna kao sastavni dio demokratskog prostora.
Naslov projekta „(Anti)fašizam jučer, a danas?“ ne označava razliku između dvaju vremena, nego napetost koja ostaje otvorena. „Jučer“ i „danas“ nisu odvojeni, nego između njih postoji kontinuitet, ali i prekidi koji zahtijevaju nove načine razumijevanja. Upravo u toj napetosti leži njegova politička vrijednost – u tom odbijanju da se pitanje zatvori.
Antifašizam, želi li ostati politički živ, mora ostati otvoren, konfliktan i ukorijenjen u stvarnosti. U svijetu u kojemu je fašizam jednom bio moguć, on ostaje moguć i danas (i vidljive su njegove manifestacije), a jedino što ga može ograničiti nije sjećanje samo po sebi, nego praksa koja iz tog sjećanja proizlazi, praksa koja kategorički odbija svaku neutralnost, prepoznaje odgovornost i djeluje unatoč složenosti.
Zato pitanje antifašizma nije pitanje prošlosti.
Ono je pitanje sadašnjosti.
I pitanje izbora.
Piše: Petra Amalia Bachmann