Booksa, 22. travnja 2026. u 18:00 sati.
Jezik kao otpor: poezija između pamćenja i antifašizma
U prostoru Bookse 22. travnja održan je diskurzivni program Jezik kao otpor: poezija između pamćenja i antifašizma, u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava i Mreže antifašistkinja Zagreb, u sklopu projekta „(Anti)fašizam jučer, a danas?“ koji sufinancira Grad Zagreb. Nakon uvodnog susreta posvećenog definiranju pojmova i teorijskog okvira, ovaj je susret bio usmjeren na konkretnu praksu – s fokusom na jezik i književnost kao polja u kojima se antifašizam može artikulirati izvan deklarativnih formi.
Razgovor su vodili književnici Olja Savičević Ivančević i Marko Pogačar, a moderacija je postavila okvir u kojem se jezik promatra ne kao neutralni medij, nego kao prostor borbe: mjesto na kojem se nasilje proizvodi, ali i razgrađuje. Umjesto razumijevanja antifašizma kao ideološke oznake, program ga je ponudio kao praksu jezika – kao pitanje izbora riječi, ritma, tišine, odnosa prema tradiciji i načina upisivanja u javni prostor.
U uvodnom dijelu otvoreno je pitanje gdje se danas najjasnije prepoznaje nasilje u jeziku – u političkom govoru i medijima, ali i u svakodnevnim, često nevidljivim obrascima komunikacije. Sudionici su istaknuli kako je upravo ta „normalizirana“ razina jezika posebno opasna jer djeluje neprimjetno, reproducirajući hijerarhije i isključivanja. U tom kontekstu, pisanje se pokazuje kao čin svjesnog rada protiv takvih automatizama: pokušaj da se jezik „okrene“ protiv vlastitih nasilnih struktura.
Važno mjesto u razgovoru zauzela je i tema transformacije jezika tijekom devedesetih, koja je otvorena kao jedno od ključnih pitanja za razumijevanje današnje književne i javne upotrebe jezika. Sugovornici su se osvrnuli na procese standardizacije i purifikacije koji su pratili raspad Jugoslavije, pri čemu je jezik često bio instrumentaliziran u svrhu nacionalne homogenizacije. Takve su intervencije uključivale normativne pritiske, lektorske zahvate i potiskivanje riječi koje su označavane kao „nepoželjne“ ili „nehrvatske“.
Kao konkretan primjer naveden je čest lektorski zahvat zamjene riječi „muzika“ s „glazba“, što je poslužilo kao ilustracija šireg problema – ne samo izbora riječi, nego i ideološkog okvira koji taj izbor uvjetuje. U tom smislu, pisanje se pokazuje kao prostor pregovora s naslijeđenim normama: autori su istaknuli kako su svjesni tih jezičnih slojeva i kako ih u vlastitom radu ponekad svjesno zadržavaju ili reapropriraju.
U razgovoru je također naglašeno da oboje autora surađuju s tjednikom Novosti, koji je prepoznat kao jedan od rijetkih medijskih prostora u kojem se takve jezične prakse toleriraju, pa i potiču. Upravo kroz taj kontekst moguće je „probijati“ purističke granice i otvarati prostor za jezik koji nije strogo normiran, nego reflektira složenost povijesnih, političkih i kulturnih utjecaja.
Ova je dionica razgovora dodatno učvrstila tezu o jeziku kao mjestu otpora: ne samo kroz temu ili poruku, nego i kroz same jezične izbore koji odbijaju pristati na reducirane, ideološki opterećene standarde. Pisanje se tako pojavljuje kao kontinuirani rad s jezikom koji nosi tragove nasilja, ali i potencijal za njihovu razgradnju.
Razgovor je dalje problematizirao poeziju kao prostor otpora. Umjesto da se otpor reducira na temu ili eksplicitnu političku poruku, naglasak je stavljen na formu i strukturu teksta: na lomove u sintaksi, pomake u perspektivi, rad s tišinom i fragmentom. Otpor se tako pojavljuje kao način pisanja, a ne nužno kao sadržaj. U tom smislu otvoreno je i pitanje može li tekst biti politički subverzivan bez izravnog imenovanja političkog – na što sugovornici odgovaraju afirmativno, ističući da suptilne promjene u jeziku mogu imati dugotrajniji učinak od deklarativnih iskaza.
Poseban naglasak stavljen je na odnos prema tradiciji i pamćenju. Tradicija se pritom ne promatra kao stabilan resurs, nego kao polje konflikta i pregovaranja, dok se pamćenje razumije kao proces koji se neprestano konstruira. Upozoreno je i na opasnost da pamćenje postane ideološki aparat, čemu se književnost može suprotstaviti destabilizacijom narativa i otvaranjem prostora za višeglasje.
Radionički dio programa zamišljen je kao zajednički rad s tekstovima sudionika, te su dvije osobe unaprijed poslale svoje stihove. Njihovi su tekstovi čitani i komentirani u grupi, pri čemu se razvila rasprava o kondenzaciji izraza i mogućnosti da pojedini stihovi funkcioniraju kao „one-lineri“, pogodni za daljnju distribuciju u formatu stikera. Time je otvoreno i pitanje kako poetski jezik može cirkulirati izvan književnog polja, u svakodnevnim i digitalnim kontekstima.
Događaj je zaključio da poezija, i šire umjetnički izraz, može djelovati antifašistički ne samo kroz eksplicitni politički sadržaj, nego i kroz etiku jezika: kroz način na koji govori, što prešućuje i kako uspostavlja odnos prema drugome. U tom smislu, pisanje se afirmira kao prostor odgovornosti – prema jeziku, povijesti i zajednici.
-Tekst naše suradnice za program Sjećanja Petre Amalije Bachmann
Projekt (Anti)fašizam jučer, a danas? sufinancira Grad Zagreb.
