W.G. Sebald imao je 22 godine kada se, pretpostavljam, u Berlinu ukrcao na vlak koji će ga odvesti do Calaisa, a potom trajektom prešao La Manche i ponovno vlakom nastavio prema Manchesteru, gdje će na tamošnjem sveučilištu preuzeti posao lektora za njemački jezik. Pišući o ovome, moj je jezik pun nesigurnosti; one, na kraju, nisu ni bitne – faktografija mjesta ukrcaja ovdje je izlišna; započelo je putovanje koje nije stalo dolaskom na odredište. Fakti i fikcija u Sebaldovoj se prozi prožimaju, nadograđuju i nadopunjuju – o tome su pisani članci, branjeni doktorati, održavani simpoziji – bez obzira ili upravo zbog implicitne čitateljice. Karte koje ne odgovaraju topografiji, tlocrti samotnih i napuštenih lokaliteta, fotografije koje su možda autentične, a možda su i tek pronađene kao zaboravljeni obiteljski narativi u odbačenom koferu kupljenom na buvljaku za nekoliko penija.
Sebaldova fikcija, piše Deanne Blackler u Reading W. G. Sebald: Adventure and Disobedience, izbjegava konvencionalne moduse pripovijedanja, i to prvenstveno kroz pripovjedača nezainteresiranog za standardni narativni ugovor s čitateljem: „sebaldovski pripovjedač (…) posreduje između dva svijeta: tekstualno imaginarnog svijeta i historiziranog svijeta prethodne stvarnosti“. Takav pripovjedač zahtijeva i svog specifičnog recipijenta, odnosno recipijenticu – neposlušnu čitateljicu – koja pak balansira između ta svijeta, pri čemu fotografski materijal korišten u knjigama funkcionira kao okidač za otvaranje dijaloškog prostora između čitateljice i teksta. Prateći tragove prošlosti, pripovjedač-Wandersmann plete kompleksnu mrežu povijesnih i kulturnih referenci kojima čitateljica može pristupiti tek kolaborativno, interogativno, odnosno postati dijelom onoga što je Raymond Williams nazvao življenom kulturom: „Neposlušna čitateljica, potaknuta iznimno aluzivnim intertekstom kojeg proizvodi putujući pripovjedač, kreće na vlastito putovanje kroz kulturalni arhiv“.
Priča o Sebaldovoj Europi priča je o skromnom, ali opet ne besmislenom pokušaju literarne restitucije za odbačene, zaboravljene, osakaćene i ubijene – u logorima, ratovima, na granicama – kroz povijest i upravo sada. Ono što dodatno naglašava taj efekt su i žanrovske neodređenosti. Imamo li posla s memoaristikom? Ako imamo, kako su onda oni o kojima čitamo toliko nalik nama, a nikada za njih nismo čuli? Ako se radi o putopisnoj prozi, zašto se, s kojim god da se toponimom susretnemo, osjećamo kao uljezi? Je li to esejistika i, ako jest, zašto nam ostavlja više pitanja nego odgovora? Možda je upravo u tome i stvar, možda je upravo ta žanrovska igra ono što nas, dodatno naglašavajući neodređenosti povijesti, produbljuje interes za istraživanjem ljudskosti. Tako nas Sebald, tamo negdje na granici povijesti i pripovijesti, uvodi duboko u stanje nepripadnosti.
Negdje, u Saturnovnim prstenovima, primjerice, detaljna pripovijest genocidnog kolonijalnog belgijskog režima u Kongu ogleda se u epizodi posvećenoj putovanju Jozefa Korzienowskog, tada tek namještenika u trgovačkoj mornarici, a kasnije poznatijeg kao Joseph Conrad: „U nekim dijelovima Konga domaće je stanovništvo prisilnim radom desetkovano do zanemarivih ostataka, a oni dovedeni iz prekomorskih zemalja ili drugih dijelova Afrike masovno umiru od dizenterije, malarije, boginja, beri-berija, žutice, gladi i tjelesne iscrpljenosti. Između 1890. i 1900. svake godine umire otprilike petsto tisuća tih bezimenih žrtava, nezabilježenih u bilo kojem ljetopisu. U istom razdoblju, akcije Compagnie du Chemin de Fer du Congo rastu sa 320 na 2850 belgijskih franaka“. [W. G. Sebald, Satrunovi prstenovi, prev. Andy Jelčić, Vuković i Runjić, 2010.]
Drugdje, u Austerlitzu, otkrivamo da temelji „hrama znanja“, nove zgrade Bibliothèque Nationale u Parizu, leže na nekadašnjem depou u kojemu su nacisti skladištili pokradena blaga iz stanova pariških Židova: „Nerijetko su, kazao je Lemoine, u skladišnim halama koje su zatočenici nazivali Les Galéries d'Austerlitz, šteali partijski glavešine pristigli iz Njemačke ili Parizu stacionirani viši časnici SS-a, sa svojim suprugama i drugim gospođama, da bi odabirali namještaj za salon vile u Grunewaldu, servis od porculana Sévres, krznenu bundu ili glasovir Pleyel.“ [W. G. Sebald, Austerlitz, prev. Andy Jelčić, Vuković i Runjić, 2006.
Austerlitz je Sebaldovo posljednje prozno djelo obavljeno za vrijeme njegova života. U njemu se, u rasponu od tridesetak godina, kroz niz slučajnih i dogovorenih susreta neimenovanog pripovjedača i protagonista imena Jacques Austerlitz, otkriva Austerlitzova traumatična osobna (pri)povijest: od odrastanja u domu kalvinističkog svećenika u Walesu kamo je, kasnije će se doznati, dospio kao dijete Kindertransporta, preko arhivskog interesa za funkcionalnu arhitekturu i povijest do kraja 19. stoljeća, pa sve do otkrića pravoga imena, podrijetla i odrastanja u praškoj židovskoj obitelji operne pjevačice i vatrenog socijaldemokrata te, na kraju, potrage za roditeljima skončalima u koncentracijskim logorima Europe. Pritom su u samom izlaganju neparagrafirani pripovijedani monolozi isprekidani fotografijama, crtežima, tlocrtima i drugim grafičkim materijalom koji kao da kontrapunktiraju ili čak amplificiraju Austerlitzovu melankoličnu pripovijest ispunjenu minucioznim opisima kolodvorskih mreža i raznih funkcionalnih građevina, artefakata primijećenih u izlozima, izložaka u muzejima, pejzaža.
U Austerlitzu se, uz konstantan upliv referencijalne stvarnosti kroz gradove, knjige, razne građevine, povijesne osobe, žanrovski susreću vrsta fikcionalizirane memoaristike i putopisna proza, što je, uz grafički materijal razasut po stranicama, kroz sam pripovjedni tekst, eksplicirano i činjenicom da Austerlitz, kao god da išao, sa sobom uvijek nosi fotoaparat. U tekstu je, piše Mark Ilsemann, i u samom liku Austerlitza, istaknuta svojevrsna „topografska dimenzija patnje“. Njegova noćna lutanja Londonom, tijekom kojih mu naviru sjećanja na djetinjstvo u Pragu, reprezentacija su procesa prevođenja mentalnih stanja u prostorne odnose; njegova intrigantna profesionalna sklonost arhitekturi željezničkih sklopova, utvrđenih gradova, raznih arhiva i biblioteka – koje karakterizira stanovita umreženost, a njega samoga podsjeća na živčano i neuronsko tkivo – funkcionira kao vrsta podsjetnika na ono što nikada u potpunosti nije moguće: a to je shvaćanje ili prihvaćanje kompleksa identiteta, memorije i međuljudskog kontakta.
Ako se Sebaldova proza uglavnom čita kao pokušaj restitucije za mrtve, neka ovo bude prilog čitanju Sebaldove proze kao pokušaju spašavanja živih. Onih zaboravljenih na aerodromima i granicama, očajnika koji pokušavaju preplivati Mediteran kako bi, bježeći od rata i gladi, našli dom – u mitskoj Europi, tamo gdje se ispred svakog pročelja možete spotaknuti o kamen tragedije, čijih je zidova više i nazubljeniji su nego što su bili prije pada Berlinskog zida. Što se toga tiče – da parafraziram Stuarta Halla, tog sjajnog transatlantičkog izmještenika iz generacije onih čija se prava i dan-danas krše, iako su u svoju „maticu“ nominalno pristizali kao građani mrtvog britanskog carstva – Europu vidim kao mjesto gdje bi do socijalizma moglo doći. U suprotnom me za nju, da budem sasvim iskren, baš briga.
Vatroslav Miloš završio je studij komparativne književnosti s tezom o povijesti i teoriji narativnog stripa. Dobitnik je druge nagrade Centra za ženske studije za studentski esej. Od ranih 2000-ih godina bavi se pisanjem sa specifičnim fokusom na kulturne teme: književnost, film, strip, popularna kultura. Od 2007. do 2017. zaposlen je kao novinar i urednik na portalu Kulturpunkt.hr, a tekstove je objavljivao i na portalima Muf, VoxFeminae, net.hr i tportal.hr, te u časopisima Treća i Zarez. Amaterski se bavi fotokemijskom fotografijom i nezavisnom i eksperimentalnom muzikom.
Izvor fotografije: osobna kolekcija
Članak je nastao u okviru programa „Europa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se provodi u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt financira Europska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Europske Unije.
Galerija
