Piše: Martina Glumac
Početkom svibnja grad na Dravi bio je domaćin regionalne aktivističke škole „Novi val“ na kojoj su sudjelovali mladi iz Hrvatske i Srbije. Samim time, škola je organizirana u suradnji Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatske i Srbije, okupivši tako 19 sudionika u Osijeku kako bi kroz edukaciju, dijalog i zajednički rad naučili više o ratnim zbivanjima tijekom 1990-ih godina, ali i o suprotstavljenim povijesnim i političkim narativima te aktivističkim praksama i suočavanju s prošlošću.
S obzirom da i sama imam veliki interes za ove teme, pridružila sam se razmjeni – no u malo drugačijoj ulozi. Naime, prošle godine buka sam sudionica na regionalnoj aktivističkoj školi pod nazivom Mir-Мир koju je Inicijativa organizirala u Delnicama, odnosno planinarskom centru Petehovac. Tada sam se ujedno i prvi put susrela s radom Inicijative mladih za ljudska prava, a zahvaljujući Senni, Dori i Margareti cjelokupno iskustvo potaknulo me na daljnje istraživanje i propitivanje ovih tema.
Kada se ukazala prilika da se pridružim organizaciji škole u Osijeku, na poziciji aktivista Inicijative, oduševljeno sam prihvatila i bacila se na pripreme! Budući da mi je ovo bio prvi put da sudjelujem u svojevrsnoj voditeljskoj i mentorskoj ulozi, nisam znala što očekivati, no već je od prvog dana vladala prijateljska i otvorena atmosfera. Zajednička večera i upoznavanje poslužili su kao izvrstan ledolomac dok se kroz brojne sadržaje tijekom tjedna, poput teambuildinga, radionice „Devedesete i ja“ te sesije „Sharing is caring“, gradio siguran prostor za otvoreni dijalog, međusobno razumijevanje te multiperspektivnost.
Prva velika, uvodna sesija prikazala je raspad Jugoslavije iz 3 aspekta – povijesnog, ekonomskog i kulturnog. Povijesni aspekt obuhvatio je ključne koncepte, poput balkanizacije Balkana, ali i događaje koji su dodatno obilježili period ratnih zbivanja. Pružen je uvod u vojno-redarstvene operacije Oluja i Bljesak, a dotaknuli smo se i teme Stenograma o podjeli Bosne, tj. razgovora koje je Franjo Tuđman vodio u periodu od 1991. do 1999. godine sa svojim suradnicima i partnerima o planiranju i provođenju svoje politike u Bosni i Hercegovini, što je izravno utjecalo na brojne ishode tog razdoblja. Nadalje, o raspadu Jugoslavije i ratovima 1990-ih ne može se govoriti bez spominjanja Feral Tribunea, tj. njegove kulturne i medijske uloge.
Uloga Međunarodnog kaznenog suda u Haagu
Samo izlaganje završeno je pregledom statistike ratnih zločina izvršenih na području bivše Jugoslavije, s posebnim naglaskom na Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, poznatijim kao Haški sud, koji se bavio zločinima koji su se dogodili tijekom tih ratnih sukoba. Naime, od prvog suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom 1996. godine do polovice 2015. godine svjedočilo je više od 4 650 svjedoka. Sukladno tome, broj svjedoka i osoba u njihovoj pratnji značajno je porastao od početnih godina povećanjem broja optužnica, ali i povećanjem broja optuženih te brojem suđenja.
Tijekom 19 godina, provedeno je više od 10 800 dana suđenja dok je ispisano više od 2.5 milijuna stranica transkripata sudskih postupaka. Jednako tako, optužena je 161 osoba, za zločine genocida, kršenja zakona ili običaja ratovanja, teške povrede Ženevske konvencije te zločina protiv čovječnosti, od kojih je 90 osuđeno, a kazne su izvršile u 14 zemalja Europe. Nadalje, 19 osoba je oslobođeno krivice, 37 postupaka je okončano, odnosno optužnice su povučene, dok su 2 osobe na ponovljenom suđenju pred MMKS (Međunarodni mehanizam za kaznene sudove).
Također, 13 osoba je proslijeđeno državama na području bivše Jugoslavije kako bi im se tamo sudilo. Zahvaljujući naporima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju nepovratno je promijenjena slika međunarodnog humanitarnog prava, pružena je prilika žrtvama da opišu strahote kojima su prisustvovale ili iskusile te su osumnjičeni pozvani da snose najveću odgovornost za zvjerstva počinjena tijekom oružanih sukoba 1990-ih godina.
Štrajk u Borovu i nagovještaj rata
Nakon prezentiranja povijesne podloge, fokus je prebačen na ekonomsku sliku tranzicije u Jugoslaviji. Izlaganje je nastojalo pojasniti ekonomske uzroke i posljedice raspada Jugoslavije, pri tome ističući klasnu dimenziju sukoba te pretvorbu radničkog identiteta u onaj etnički. Samim time, cjelokupna teorijska pozadina dodatno je potvrđena studijama slučaja. Točnije, kroz primjere Borova u štrajku te iskustva radnica tekstilne industrije u Osijeku pružen je izvrstan uvid u procese privatizacije i njihove učinke koji se zapravo još uvijek osjete. Slučaj Borova u štrajku izuzetno je fascinantna priča, ona o usponu, padu te značajnim gubitcima u vrtlogu ratnih zbivanja i privatizacije.
Borovo je osnovano 1931. godine, a do kraja 1980-ih izraslo je u najveće i ekonomski najmoćnije poduzeće u proizvodnji i prodaji obuće i gume u ovom dijelu Europe. Ipak, u ljeto 1988. godine, oko 1500 radnika započinje štrajk i kreće prema Beogradu, provaljuje u Saveznu skupštinu te traže rješenja. Ne primajući plaću mjesecima, počinju se brinuti za vlastitu egzistenciju što je uvjetovalo ovaj klasni sukob. Nadalje, 2 godine kasnije Jugoslavija je ušla u višestranačje, ekonomska kriza se produbljuje, a Borovo je pred stečajem.
Tako dolazi do još jednog štrajka, u lipnju 1990. godine. Samim time, unutar štrajkaškog odbora počinju veze s HDZ-om, a rastu i optužbe po nacionalnoj osnovi. Navedeni uvjeti dovode do političke manipulacije, kao i do fragmentacije radništva, služeći kao svojevrsna uvertira u sve ono što će kasnije dogoditi.
Početkom Domovinskog rata, ali i padom Vukovara, Borovo prestaje s radom, a njegovi su brojni objekti razoreni. Od 1992. do 1997. godine uprava Borova djeluje iz Zagreba, a proizvodnja se odvija u Donjem Miholjcu. Tek 1998. godine Borovo ulazi u posjed svoje imovine u Vukovaru, organizira se kao poslova grupa i počinje ponovno s proizvodnjom na matičnoj lokaciji.
Posljednji segment ove sesije bio je raspad Jugoslavije iz kulturnog aspekta, prikazujući kako su srpski i hrvatski mediji, ponajprije knjige, filmovi i televizija, imali važnu ulogu u širenju propagande s obje strane, time oblikujući odnose čije karakteristike nažalost još uvijek možemo primijetiti. Prvi dan obilježio je i početak rada u radnim grupama.
Studije slučaja - Vukovar, Oluja, stradala djeca
Sudionici su, u skladu s vlastitim interesima i željama, prije početka same škole imali mogućnost odabira jedne radne grupe, a cilj ovog oblika rada bio je osmisliti medijsku kampanju, provesti znanstveno istraživanje, umjetnički se izraziti ili pak pokušati osmisliti svojevrsnu reformu vezanu uz temu same radne grupe. Sukladno tome, sudionici su mogli birati između tri teme – vojno-redarstvene operacije Oluja, ratnih zločina počinjenih u Vukovaru 1991. godine te ubijene i stradale djece u Domovinskom ratu, odnosno Danu sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu.
Nakon upoznavanja sa svojim mentorima, sudionici su svaki dan imali po nekoliko sati za rad na zadatku, odnosno problemu koji su odlučili pokriti, a svoj rad prezentirali su zadnji dan u plenumu pred ostalim sudionicima. S druge strane, Međunarodni praznik rada započeo je uz tzv. memory walk, tematskom šetnjom kroz Osijek koja je za cilj imala prikazati najznačajnija mjesta i spomenike Domovinskog rata, ali i mjesta koja se u Osijeku vežu uz stravične ratne zločine izvršene nad civilima srpske nacionalnosti, u medijima poznatiji kao „slučaj selotejp“ i „slučaj garaža“.
Samim time, tijekom šetnje pričali smo i o najznačajnijim ljudima u ratnom Osijeku – Josipu Reihl-Kiru, šefu osječke policije i mirotvorcu, koji je zbog želje za izbjegavanje ratnih sukoba ubijen 1. srpnja 1991., te Branimiru Glavašu, nekadašnjim sekretarom osječkog Sekretarijata za narodnu obranu, optuženom za ratne zločine. Pobuđivanje tih zaboravljenih priča i sjećanja na mjestima koja se jako trude zanemariti ono što se dogodilo, dalo je jedan novi uvid u turbulentnost rata.
Drago Hedl o ratnom Osijeku
Ta nova perspektiva Osijeka – nesigurnog, odsječenog i podređenog svojevrsnoj tiraniji, neupitno je obilježila ostatak boravka u njemu, posebice u kasnijim sesijama. Petak je bio rezerviran za sat javne povijesti te posjet Muzeju osobnih priča. Na satu javne povijesti posjetio nas je Drago Hedl, jedan od najboljih hrvatskih istraživačkih novinara, ali i ključna osoba u istraživanju ratnih zločina Branimira Glavaša (o čemu je napisao i knjigu) te izvještavanju o zbivanjima u Vukovaru i Paulin dvoru.
Drago je sve do 1991. godine bio glavni urednik Glasa Slavonije, nakon čega postaje ratni reporter Slobodne Dalmacije, a pisao je i za Feral Tribune. Unatoč raznolikoj karijeri, kao novinar radi već 50 godina, provodeći najveći dio svog života u štampanim medijima. Tijekom sata javne povijesti podijelio je s nama crtice iz privatnog života, kao i izravne uvide u ono što se 1990-ih događalo u ratu zahvaćenom Osijeku, posebno se osvrnuvši na djelo i ubojstvo Josipa Reihl-Kira, o kojemu je, u suradnji s režiserom Ivanom Ramljakom, snimljen dokumentarac „Mirotvorac“, premijerno prikazan na ovogodišnjem ZagrebDox-u.
Osim toga, upoznao nas je i s političkom pozadinom medija te propagandnom ulogom koju su mediji dobili tijekom raspada Jugoslavije i posljedičnih ratnih zbivanja. Razgovor je završen u inspirativnom te motivirajućem tonu, sa značajnom porukom Drage Hedla mladima: Povijest je učiteljica života, no bojim se da mi od povijesti nismo ništa naučili i da će se sve to ponoviti. Naša generacija je zeznula stvari i ostavila dosta toga na vašim leđima, ali na vama je da to promijenite i da ovaj svijet bar za nijansu učinite boljim, koliko god je to moguće.
S tom porukom uputili smo se u Muzej osobnih priča, smještenom u Staroj pekari u Tvrđi. Muzej je koncipiran kao interaktivan prostor u kojemu posjetitelji pregledavanjem postava i slušanjem video materijala saznaju osobne priče sugrađana Osijeka, uglavnom pripadnika manjinskih i marginaliziranih skupina. Samim time, u Muzeju se trenutno nalazi 89 osobnih priča podijeljenih u 4 postava – Priče Roma, Priče Židova, Priče Srba i Po mjeri – priče radnica tekstilne industrije.
Muzej osobnih priča
Građa Muzeja tako se izravno nadovezala na teme regionalne aktivističke škole, osiguravajući tako sudionicima jednu siroviju i realniju perspektivu, istkanu iskustvima pojedinaca koji su ih doživjeli i preživjeli. Dan je završio predavanjem „Suprotstavljeni narativi“ u kojem je, iz hrvatske i srpske perspektive, obrađena tema vojno-redarstvene operacije Oluja, s posebnim naglaskom na ono što se događalo nakon prelaska srpske granice, gdje su izbjeglice masovno mobilizirane.
Najviše me se dojmio dio koji se bavio prisilnom mobilizacijom izbjeglica. Smatram da se o toj temi rijetko govori, a iznimno je važna za razumijevanje osobnih priča ljudi pogođenih ratom. Taj mi je segment pomogao da bolje razumijem i ljudsku/personalnu dimenziju ratnih stradanja. Posebno mi je bilo korisno vidjeti kako se isti povijesni događaj – konkretno Vojno-redarstvena operacija Oluja – tumači iz različitih nacionalnih perspektiva. U Hrvatskoj se taj dan obilježava kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dok se u Srbiji doživljava kao dan žalosti zbog stradanja i izbjeglištva velikog broja civila, kaže mi Iris, sudionica iz Hrvatske.
Tijekom vikenda odmakli smo se od izleta i predavanja te je naglasak stavljen na radionice, odnosno intimnije sesije s ciljem zbližavanja sudionika, stvaranjem sigurnog prostora te dijeljenjem razmišljanja, stavova, znanja te iskustava. Sesija „Sharing is caring“ provedena je tako u subotu, a riječ je o obliku rada gdje sami sudionici mogu preuzeti ulogu voditelja te podijeliti svoja znanja, iskustva i vještine s ostalima. Druga sesija u danu, „Nacionalizam i stereotipi“ za cilj je imala ispitivanje dominantnih narativa koji se nerijetko temelje na nacionalizmu i stereotipima koji se prenose, a od sudionika se očekivalo da ih osvijeste te o njima polemiziraju.
Posljednji dan regionalne aktivističke školice započeo je radionicom „Devedesete i ja“ gdje su sudionici imali priliku podijeliti svoje stavove o devedesetima, nešto za čime žale kao generacija rođena nakon rata, ali i svoja osobna iskustva ili iskustva svojih bližnjih vezano uz ono što se tada događalo. Iako je od raspada Jugoslavije i ratova 1990-ih prošlo više od 30 godina, posljedice i rane još su uvijek duboke. Mogućnost da kritički sagledamo te teme, ali i da osvijestimo kako to još uvijek utječe na nas – otvara put ka pomirenju, oporavku i miru. Suočavanje s prošlošću dugotrajan je proces, a ovi mali koraci pomažu nam, makar malo, u ostvarivanju tranzicijske pravde.
Škola je završena predstavljanjem radova radnih grupa. Kao što sam navela u uvodnom dijelu ovog teksta, prije početka škole svatko je imao mogućnost, prema vlastitim interesima, odabrati jednu od ponuđene tri teme, tj. radne grupe. Ipak, važno je za naglasiti da nisu postojale konkretno definirane smjernice i upute, već su sudionici sami u svojim grupama trebali definirati problematiku koju žele obraditi te predstaviti ostalima.
Vukovar - dvije optike
Tako se radna grupa vezana uz ratne zločine provedene u Vukovaru 1991. godine fokusirala na analizu medijske propagande. Točnije, usporedili su naslove i tekstove članaka objavljenih u hrvatskim i srpskim medijima tijekom opsade i pada Vukovara, prikazujući kako se u medijima lako manipuliralo činjenicama, fotografijama i dokumentima. Jednako tako, osvrnuli su se i na današnju propagandu u medijima, posebice glede obilježavanja pada Vukovara. Senzacionalizmu zasigurno nije mjesto na komemoracijama i obljetnicama, no analizirajući medijske naslove i tekstove, vidljivo je da govora mržnje i nacionalizma uglavnom – ne manjka.
Naslovi iz srpskih medija poput „Opet bi da kolju Srbe! Ustaše divljaju u Vukovaru, EU to podržava“, „Hrvatska danas obeležava Dan sećanja, Vukovarom odjekuje 'za dom spremni'“ ili pak „Buja nacizam u Hrvatskoj: Ustaški povici, Hitlerovi pozdravi u antisrpskom balu vampira u Vukovar“ jasno i kontinuirano šire propagandu i mržnju, ukazujući izravno na to da politika i mediji imaju neupitnu ulogu u oblikovanju javnog mijenja. S druge strane, hrvatski mediji fokusiraju se na narativ heroja, što je vidljivo iz naslova poput „Dan sjećanja u Vukovaru: 120 000 ljudi u veličanstvenoj Koloni sjećanja“ te „Deseci tisuća ljudi u Koloni sjećanja u Vukovaru: Brojni mladi u bijelim majicama, branitelji, uzvanici… vijore se zastave“.
Točnije, hrvatski mediji fokusiraju se na simbole slobode, zajedništva, hrvatstva, žrtve, herojstva i branitelja dok se srpski mediji bave negativnim situacijama i pojedincima, a vlada i značajna generalizacija. Obje strane ne pristupaju problematici i temi Vukovara objektivno već pišu s ciljem pobuđivanja određenih osjećaja, najčešće s ciljem produbljivanja postojeće mržnje između ova dva naroda, ali i s ciljem sve većeg odmicanja od suočavanja s prošlošću te preuzimanja odgovornosti.
Oluja - dvije optike
Radna grupa koja se bavila vojno-redarstvenom operacijom Oluja osmislila je kampanju za društvene mreže povodom obljetnice Oluje, 5. kolovoza. Članovi grupe kreirali su Instagram objavu koja obuhvaća najvažnije informacije o vojno-redarstvenoj operaciji, ali i kratki kviz s ciljem provjeravanja znanja pratitelja o toj temi. Zaseban segment posvetili su i svjedočanstvima Hrvata i Srba koji su izravno doživjeli Oluju, nastojeći objektivno prikazati iskustva s obje strane, pogotovo jer se nedovoljno pokriva ova vojno-redarstvena operacija na taj način.
Posljednja grupa, djeca u ratu, provela je istraživanje o obiteljima Čengić, Olujić i Zec s ciljem upoznavanja sudionika, ali i šire javnosti, o njihovim iskustvima te nedostatku komemoriranja žrtvi na pošten i pravedan način. Sukladno tome, proveli su i in situ analizu medija povodom Dana sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu, koji se obilježava 3. svibnja.
Uvidjevši izuzetno loše primjere iz prakse i medija, kreirali su preporuke za daljnji rad, ali i objavu na društvenim medijima povodom Dana sjećanja, izravno ukazujući na to da je pravilno informiranje i komemoracija ne samo moguća već i nužna.
Zaslužujemo istinu i bolju budućnosti - maknite nam se s puta dok ju gradimo!
Prijavio sam se na “Novi val” jer sam osjećao da mi nedostaje znanje o devedesetima – periodu koji nam se tokom formalnog obrazovanja predstavlja veoma šturo i često jednostrano. Dugo sam ovu temu izbjegavao, dijelom zbog straha da će odgovori biti bolni, budući da su politički narativi i medijski prikazi jedino što sam do sada poznavao. Međutim, nakon šest dana programa, ono što me najviše inspiriše jeste upravo to što dolazimo iz generacije koja nije direktno proživjela to vrijeme. Mi imamo priliku da sa vremenskom distancom, bez ličnog tereta i uz kritičko promišljanje, otvoreno govorimo o prošlosti i suočimo se s njom.
To suočavanje ne treba da bude kalkulisano ni selektivno – ono predstavlja temelj za budućnost u kojoj želimo prekinuti začarani krug bola i ponavljanja. Samo iskrenom željom da razumijemo sve perspektive i poštujemo svaku žrtvu, možemo graditi društvo koje uči iz prošlosti. Naša je odgovornost da prekinemo šutnju i podjele, te istinom, empatijom i dijalogom postavimo temelje pravednije budućnosti., kaže mi Goran, sudionik iz Srbije.
Ivoni iz Hrvatske bilo je teško opisati što je sve naučila u tih, kako kaže, kratkih i moćnih šest dana regionalne škole i razmjene Inicijative mladih za ljudska prava iz Hrvatske i Srbije.
Ono što je za mene kod YIHR-ovog rada najviše upečatljivo jest upravo taj nastup jednako informativnog koliko emotivno osviještenog pristupa nevjerojatno kompleksnoj temi međuetničkog rata, pitanja nasljeđa, pravde, odgovornosti, suživota i budućnosti. On reflektira dozu hrabrosti i odlučnosti u ideji kako mladi iz Hrvatske i Srbije (ali i cijele regije) zaslužuju bolje. Zaslužujemo znati i čuti istinu, ili barem iskrenu predanost njezinom istraživanju. Zaslužujemo bolje udžbenike, bolje medije, bolje novinare i bolje političare.
Zaslužujemo češće prilike za suradnju, zaslužujemo imati mostove i otvorene komunikacijske kanale, zaslužujemo prostore da progovorimo, pitamo i čujemo jedni druge. Zaslužujemo dobiti više od samo teške vreće prošlosti natovarene nam na leđa, ako ništa drugo, zaslužujemo znati što je u njoj, kako da postane lakša i što da (pobogu!) radimo s njom.
Zaslužujemo sadašnjost bez kapanja otrova u uho, izlaz iz neprestanog ringišpila od kojeg nam je svima muka. Zaslužujemo zahtijevati bolju budućnosti - maknite nam se s puta dok ju gradimo, odlučna je Ivona.
Kroz „Novi val“ Osijek je na tjedan dana postao mjesto povezivanja, učenja i zajedničkog promišljanja budućnosti — dokazujući još jednom da mladi imaju snagu stvarati valove promjena.
Tekst je preuzet s portala Radnička prava.
Galerija
