Autorica: Mia Papa Stubbs
Od osobnog do učionice
Nastava povijesti u osnovnim i srednjim školama bi trebala imati funkciju informiranja o događajima iz prošlosti, te prenošenju znanja, teorija i utvrđenih činjenica o istim. Međutim, nerijetko nastava iz povijesti, ali i drugih predmeta društveno-humanističkih usmjerenja kod učenika izaziva negodovanje, te postavljanje poznatog pitanja: „A što će to meni u životu? Što uopće možeš s tim znanjem?“ Takav stav se izražava prema svim profesionalnim područjima koja nisu direktno unovčiva. Podaci ukazuju na manjak znanja i interesa učenika za povijesne teme ''Veliko istraživanje na više od dvije tisuće srednjoškolaca pokazalo je da mlade u Hrvatskoj ne zanimaju rasprave odraslih o dalekoj prošlosti, a mnogi ni ne znaju tko se borio protiv koga u Drugom svjetskom ratu'' (N1,2021). To nas dovodi do pitanja kako približiti nastavu povijesti, te kako pomoću nje poticati mlade da poznavanjem društveno-teorijskih pristupa i utvrđenih činjenica kritički promišljaju o prošlosti. Smatram da je nadasve važno u nastavu implementirati aspekte ponekad možda i emocionalno ''obojanih'' osobnih iskustava i narativa žrtava i svjedoka povijesnih događaja ( u ovom slučaju je konkretni fokus na događaje iz devedesetih), ali sa svih sukobljenih strana iz država koje su bile uključene u konflikte u 90-ima.
Sve navedeno nas dovodi do pitanja: Mogu li se osobna iskustva ukomponirati u nastavu povijesti, i još važnije, kako ih uključiti na način da uzimaju u obzir iskustva svjedoka i žrtava sa svih strana uključenih u konkretni povijesni sukob. Za početak od velike je važnosti definirati pojmove kulture sjećanja i kulture pamćenja, te kako osobno kreira institucionalno i kolektivno.
Pojmove komunikativnog i kulturnog pamćenja uvodi Jan Assmann (1992), te oni postaju ključni za razumijevanje kulture sjećanja i kulture pamćenja. Nadalje, komunikativno pamćenje uključuje vrste kolektivnog pamćenja čiji je temelj svakodnevna komunikacija (Assman, Czaplicka, 1995). Temelj ovakve vrste sjećanja je komunikacija između društvenih aktera na razini svakodnevnih mikro-interakcija, odnosno nema institucionalni karakter, te se prenosi kroz generacije u okvirnom periodu od 80-100 godina. Bitno je napomenuti da je ovakva vrsta razmjene ''narativnih'' obrazaca pamćenja putem komunikacije ono što prethodi institucionalizaciji i stvaranju kolektivnog pamćenja. Što je onda kultura sjećanja? Kultura sjećanja bi se mogla opisati kao svojevrsna tranzitna točka između komunikativnog i kulturnog pamćenja. Drugim riječima, ona je vrsta pamćenja koja osobno pretvara u društveno institucionaliziranjem narativa putem različitih simbola, memorijalnih centara, ali i putem udžbenika i nastave.
S druge strane, kulturi pamćenja prethodi koncept kulturnog pamćenja čija je karakteristika, riječima Assmana i Czaplicka (1995) '' distanca od svakodnevnog''. Odnosno, ona pruža materijal koji bi mogao institucionalizirati i materijalizirati obrasce kolektivnog sjećanja, koje su proizašle iz svakodnevnih praksi komunikativnog pamćenja. Kultura pamćenja obnaša funkciju selekcije o tome koje narative, rituale, simbole i prakse institucionalizirati i prenositi kroz povijest. Ona nije fiksna i nepromjenjiva, već je uvijek oblikovana i ovisna o društveno-političkom kontekstu. To ne znači, naravno da kulturno pamćenje nije oblikovano ideološkom ''obojenošću''. Međutim, njega obilježava manja razina fleksibilnosti i promjenjivosti, te se formira u dužem vremenskom periodu nego kultura pamćenja.
Slijedi pitanje: Kako navedene definicije i distinkcije mogu služiti kao teorijski i implementacijski ''alati'' u kreiranju nastavnog plana iz povijesti za osnovne i srednje škole? U nastavku članka ću predstaviti relevantne empirijske podatke o trenutnoj razini informiranosti mladih o događajima iz devedesetih, te objasniti kako se ovi pojmovi mogu primijeniti u kontekstu predavanja gradiva o ratnim zbivanjima tijekom 90-tih na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.
Trenutni stavovi mladih i kriza znanja
Kao što sam već ranije navela razina znanja iz povijesti je sve niža među mladima. To onda dovodi do pitanja gdje crpe informacije o prošlim događajima ( u ovom slučaju je naglasak na događaje iz devedesetih), te kakvi stavovi proizlaze iz tih informacija . Što nam govore postojeći podaci? Istraživanje ''Ratne devedesete iz perspektive mladih u Hrvatskoj'' koje je provela Inicijativa mladih za ljudska prava 2022. godine empirijski ispituje kakav je stav mladih generacija danas o ratnom razdoblju devedesetih godina prošlog stoljeća. Istraživanje koristi strukturirani upitnik s pitanjima zatvorenog tipa, te ispituje stavove i informiranost mladih u dobi od 18-30 godina iz cijele Hrvatske (YiHR ,2022).
Rezultati istraživanja pokazuju da je izvor informiranja kod najvećeg broja ispitanika uža obitelj ili razgovor s osobama koje su imale izravno iskustvo rata, a ne nastavni materijal. Nadalje, čak 38.7% ispitanika je odgovorilo da je obitelj puno doprinijela u formiranju njihovog znanja o Domovinskom ratu. Navedeni podatak ukazuje na to da su izvori iz kojih se crpe informacije emocionalno ''obojeni'' osobni narativi. To dovodi do zaključka da osobno ili ono što bi Assmann nazvao komunikativno pamćenje ima snažniju ulogu od institucionalnog kada je u pitanju izvor znanja i informiranosti o ratovima 90-tih.
Kada su u pitanju znanje i stavovi o ratnim zločinima, parametri ukazuju na neproporcionalno znanje mladih o ratnim zločinima koji su počinili Hrvati i ratnim zločinima koji su počinjeni nad Hrvatima. Primjerice, više od polovice ispitanika nije čulo za Ahmiće, Medački džep i Loru. Alarmantan je i podatak da je velik broj mladih ravnodušan ili neodlučan prema ratnim zločinima koje je počinila hrvatska strana ( 41% neodlučno, 14% ravnodušno). Međutim, postoji mogućnost da je ova neodlučnost rezultat manjka informiranosti o istim. Podatak da velik broj mladih saznaje o ratnim događajima upravo putem osobnih narativa može služiti kao argument da se u nastavu povijesti uvede više osobnih priča kako bi se širi društveno-povijesni događaji personalizirali. Međutim, nadasve je važno da ta iskustva prezentiraju svjedoke i žrtve svih sukobljenih strana. Na taj nastava povijesti bi mogla uključivati i neku vrstu sinteze osobnog i društvenog.
Kako implementirati?
Ostaje najbitnije, a gotovo uvijek u društvenim znanostima najteže pitanje: Kako ove ideje pretvoriti praktične aktivnosti? Kako bi došlo do bilo kakve institucionalne promjene smatram da treba krenuti od mikro-razine i na taj način putem razmijene osobnih narativa kritički promišljati o koji je u trenutnom ideološkom kontekstu dominantan. Ako ništa drugo, barem ćemo se manje razočarati ako takav pristup poluči ograničene rezultate.
Podaci ukazuju da znanje i informiranost o temi Domovinskog rata kod velikog broja mladih proizlaze upravo iz mikro interakcija putem komunikacijskog prenošenja sjećanja. Postoji mogućnost da uvođenje osobnih narativa ili ''živih primjera'' u učionice, primjerice gostujuća predavanja žrtava i svjedoka događaja iz devedesetih može pobuditi veći interes za ovakve teme, ali i razviti empatiju.
Osobne priče onda mogu služiti i kao alat za osvještavanje među učenicima da društveno-povijesno i osobno ima snažnu poveznicu. Uz to, nastava bi trebala uključivati i posjete memorijalnim centrima, muzejima i izložbama, ali ti posjeti trebaju uključivati i kritičku refleksiju. Primjerice, kome je namijenjen neki spomenik ili izložba? Kako bi druga strana predstavila istu tematiku itd. Umjesto da škole posjećuju samo Vukovar moglo bi se i uvesti studijski posjet Ahmićima.
Moglo bi se implementirati analiza različitih medijskih izvora (članci, reportaže, emisije, udžbenici itd..). Materijal za analizu bi trebao uključivati izvore od svih strana uključenih u Domovinski rat kao bi se osvijestilo nikad ne postoji samo jedan narativ.
Ovo su samo primjeri nekih ideja koje nažalost nisu uvijek lako izvedive pogotovo kod tema koja se bave nedavnom prošlošću čija se emocionalna težina prenosi generacijama.
Izvori:
Assmann, J., & Czaplicka, J. (1995). Collective memory and cultural identity. New German Critique, (65), 125-133. Duke University Press. Dostupno na: https://www.jstor.org/stable/pdf/488538.pd
Assmann, Jan (1992). Kulturno pamćenje: Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama. München: C.H. Beck
N1 Info. (2022). Stavovi mladih o budućnosti. N1 Info. Dostupno na: https://n1info.hr/vijesti/stavovi-mladih/
Inicijativa mladih za ljudska prava (2022). Obrazovanje o ratovima 90-ih: Analiza stavova mladih i prijedlozi za promjene. dostupno na: yihr.hr