Poruke mržnje nasuprot antiratnim transparentima: Zašto su danas više nego ikada važnije poruke mira i suživota?

U rujnu 2025. započele su kvalifikacije za Svjetsko nogometno prvenstvo. Na maksimirskom stadionu igrale su reprezentacija Hrvatske protiv reprezentacije Crne Gore.

Na početku drugog poluvremena hrvatski navijači skandirali su “Ubij Srbina”. Istodobno, na suprotnoj tribini crnogorski navijači podižu transparent s natpisom: “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Dvije navijačke skupine na dijametralno suprotnim stranama, jedni skandiraju poruku mržnje i netrpeljivosti, drugi poruku mira, pomirenja i zajedničkog suživota.

Dva mjeseca kasnije, u studenom hrvatska nogometna ekipa gostovala je u Podgorici. Tijekom drugog poluvremena hrvatski navijači podižu odgovor na transparent iz Zagreba, s natpisom: “Iz Dubrovnika čuju se vici, pušite nam ***** četnici. Oprosta nema!”

Navijačkim se skupinama često pripisuje da im je “prirodni habitus” vrijeđanje, isključivost ili skandiranje pogrdnih imena. Pozivi na nasilje i uvrede na etnonacionalnoj osnovi osobito su česti na utakmicama reprezentacija država nasljednica bivše Jugoslavije, a takvi su zabilježeni na utakmicama Hrvatske i Crne Gore.

Nasuprot tome, poruke pomirenja i preuzimanja odgovornosti ostaju u sjeni. Stihove “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče” napisao je Marko Popović s Cetinja, a oni podsjećaju na mirovne aktiviste i na protivljenje granatiranju Dubrovnika s crnogorske planine Lovćen. Prvi put javno su otpjevani na antiratnim demonstracijama u Cetinju početkom 1992. godine, kada je grupa aktivista svojim demonstracijama htjela dati do znanja da ne spadaju u dominantni politički narativ, ali i da, uslijed medijskog mraka, ipak postoje. Danas, trideset i tri godine poslije, ovi su stihovi dobili novo značenje, postali su podsjetnik na heroje mira, one koji su se protivili narativima mržnje devedesetih godina. Ali su, također, uslijed novih tenzija, ukazali na postojanje onih koji danas biraju pomirenje nasuprot nasilju.

Antiratne demonstracije, mirovni aktivisti i pokreti otpora protiv rata na području bivše Jugoslavije i dalje su tema o kojoj se premalo zna i još manje javno govori. Hrabri pojedinci koji su ustali protiv etnonacionalne mržnje i prevladavajuće retorike u politici i medijima često su bili osuđivani, diskriminirani, protjerani i nerijetko laka meta moćnim političarima. Najpoznatija poruka s antiratnih demonstracija devedesetih godina zasigurno je ona beogradskih Žena u crnom “Ne u naše ime!”. Poruka koja kaže ne ubijanju civila, ne paljenju kuća, ne razaranju i granatiranju gradova. Ne mržnji u naše ime.

I trideset godina kasnije, preuzimanje odgovornosti i njegovanje kulture pomirenja ostaju nužni. U trenucima kada jača nacionalizam, a političari sve češće posežu za poticanjem netrpeljivosti i zabranama kao instrumentima moći, postaje jasnije nego ikada koliko su važne poruke mira. Kontrast između navijačkih transparenata, s jedne strane pozivi na nasilje, s druge poruke pomirenja, snažno ilustrira to suprotstavljanje. Upravo podsjećanje na antiratne heroje, koji su se u mračnim devedesetima borili protiv dominantnih narativa mržnje, pomaže nam da ne zaboravimo zašto je važno održavati ideju suživota.