Ako zakoni vrijede za sve, zašto se njihova primjena tako često doima selektivnom?
Priopćenje grupe mladih iz Hrvatske o događanjima 15. listopada
„Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti”. Tako stoji u Ustavu Republike Hrvatske. U demokratskoj državi zakoni i ustavne vrijednosti trebali bi vrijediti za sve, neovisno o političkoj pripadnosti, društvenom položaju ili utjecaju pojedinca. Međutim, ako se u Hrvatskom saboru opetovano iznose poruke koje potiču netrpeljivost, zašto se onda kao društvo čudimo kada pripadnici navijačkih skupina, od kojih su neki i otprije poznati policiji, u središtu drugog najvećeg hrvatskog grada skandiraju fašističke pozdrave? Događaji poput onoga od 15. listopada nisu izdvojeni slučajevi, kao što ni uzvici poput „Ajmo, ajmo, ustaše” nisu novost na hrvatskoj navijačkoj sceni. Takve se pojave ponavljaju godinama, pa se opravdano postavlja pitanje zašto nas njihove posljedice i dalje iznenađuju, kada smo svjedoci njihove dugogodišnje prisutnosti u javnom prostoru.
Sramotno je što odlučnija reakcija institucija često uslijedi tek kada je Hrvatska pod povećalom europske javnosti, kao da problem postaje ozbiljan tek onda kada prijeđe državne granice. Zašto se zakoni ne primjenjuju dosljedno i pravodobno, nego se čini da njihova provedba ovisi o razini javne i međunarodne pozornosti? Zašto se godinama toleriraju proustaški ispadi navijačkih skupina, javni nastupi i koncerti na kojima se normaliziraju simboli i poruke povezani s ustaškim režimom te izjave saborskih zastupnika koje potiču netrpeljivost i mržnju? Ako zakoni vrijede za sve, zašto se njihova primjena tako često doima selektivnom? I, još važnije, kakvu poruku takva nedosljednost šalje građanima?
Posebno je zabrinjavajuće što se takve pojave uporno prikazuju kao izolirani incidenti, umjesto da ih se promatra u kontekstu dugogodišnjeg toleriranja ekstremističke retorike u javnom i političkom prostoru. Kada se takve poruke relativiziraju, njihovi autori izbjegavaju pravodobne i dosljedne posljedice, a povijesni se revizionizam prešutno prihvaća kao dio društvene svakodnevice, stvara se okruženje u kojem se mržnja postupno normalizira. Pritom je osobito važno postaviti pitanje odgovornosti onih koji imaju političku i društvenu moć: onih koji takvu retoriku potiču, opravdavaju ili joj svjesno ne pružaju otpor, kao i institucija koje je ne sankcioniraju kada za to postoje zakonske osnove. Odgovornost ne leži samo na onima koji takve poruke javno izgovaraju, nego i na onima koji svojim položajem i utjecajem pridonose stvaranju prostora u kojem one postaju prihvatljive. Upravo zato nije dovoljno osuditi pojedinačni incident kada on postane medijski vidljiv. Potrebno je prepoznati i adresirati političke i institucionalne obrasce koji omogućuju njegovo ponavljanje.
Kao mladi u Hrvatskoj, zahtijevamo da nadležna tijela djeluju dosljedno, pravodobno i u skladu sa zakonom, neovisno o tome tko ga krši, koliko je počinitelj politički ili društveno utjecajan te koliko pozornosti određeni događaj privlači u inozemstvu. Ne želimo državu u kojoj se zakoni provode tek pod pritiskom javnosti ili zbog straha od narušavanja međunarodnog ugleda. Želimo državu koja prepoznaje opasnost normalizacije mržnje i djeluje preventivno, umjesto da nakon svakog novog incidenta izražava iznenađenje, dok pritom zanemaruje okolnosti koje su do njega dovele. Od političkih predstavnika i javnih institucija očekujemo da svojim djelovanjem, a ne samo deklarativnim izjavama, potvrđuju vrijednosti na kojima bi demokratsko društvo trebalo počivati.
Antifašizam ne smije biti tek deklarativna vrijednost upisana u Ustav, nego načelo koje se dosljedno provodi u javnom i političkom životu. Odgovornost institucija ne svodi se samo na kažnjavanje nakon što je šteta već učinjena, nego uključuje i pravodobno reagiranje na pojave koje potiču mržnju, kao i jasno postavljanje granica onima koji takvu retoriku koriste s pozicija moći. Jer pitanje nije zašto se ovo dogodilo baš sada, kada je Hrvatska pod povećalom Europe.
Pitanje je zašto se takve pojave godinama toleriraju, tko za to snosi odgovornost i zašto se od onih koji imaju moć spriječiti njihovu normalizaciju i dalje ne zahtijeva dosljedno djelovanje?