Prošle sam godine u prosincu imao priliku sudjelovati na jednom regionalnom forumu u Novom Sadu: „EU-Balkan Youth Forum 2023 | Western Balkans Futures: How can You(th) Shape Europe?“. Forum je organizirala regionalna mreža RCC (Regional Cooperation Council) uz podršku Talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje, a, kao što ime foruma najavljuje, tema je bila integracija Zapadnog Balkana u Europsku uniju i uloga mladih u tom procesu. Forum je stoga bio namijenjen mladim ljudima iz zemalja Zapadnog Balkana i određenih (većinom susjednih) članica EU-a.
U ovu je platformu uključena i Hrvatska, iz koje su organizatori očekivali dolazak dva sudionika, idealno pojedinaca koji su uključeni u mladenački aktivizam, rad s lokalnom zajednicom, volontiranje i sl., i koji su voljni obogatiti svoje znanje i proširiti svoju mrežu poznanstava. Zaključivši da odgovaram ovom opisu, predao sam svoj životopis i motivacijsko pismo te s nestrpljenjem čekao odgovor. Očito sam, obzirom da pišem ovaj članak, bio jedan od sretnih izabranih te se uputio u novu avanturu, spreman ostvariti nova saznanja i nova prijateljstva. Moju je prijavu podržao YIHR, zahvaljujući kojem sam i saznao za ovo događanje, tako da predivno iskustvo svakako dugujem inicijativi.
Forum je trajao tri dana i okupio 40-ak mladih ljudi iz regije. Zajedno s organizatorima, sveukupno nas je bilo 50. Naglasak je stavljen na tri područja: regionalnu integraciju, zaštitu okoliša i ljudski kapital. Sudionici su raspoređeni po radnim skupinama – svaka skupina za jedno od tri navedena područja – u skladu s njihovim profilom, interesima i dotadašnjim aktivizmom. Mene je dopala tema ljudskog kapitala, koja se ponajviše usredotočuje na emigraciju i odljev mozgova kao glavni problem Zapadnog Balkana (problem koji je aktualan i u njima susjednim zemljama, između ostaloga i mojoj). Prva polovica svakog dana bila je posvećena panelima, a druga radnim skupinama. Prvi smo se dan u našoj radnoj skupini obratili teoriji ljudskog kapitala općenito – povijesnom pregledu, globalnom fenomenu, itd. Drugi smo se dan ograničili na prostor Zapadnog Balkana i konkretizirali problematiku te raspravljali o vlastitom shvaćanju njenih posljedica. Posljednji je dan bio posvećen donošenju zaključaka koje bismo naposljetku predstavili „žiriju“:predstavnici Talijanskog Ministarstva vanjskih poslova, predstavnici delegacije EU-a u Srbiji, i predstavniku RCC-ja.
RCC svojim projektima već duže vrijeme nastoji promovirati suradnju među zemljama Zapadnog Balkana (kao što je uspostava Mini-Schengena) s ciljem zadovoljavanja nebrojenih standarda EU-a, sve u nadi da će njihove zemlje jednog dana biti primljene u „klub“. Ipak, u razgovoru s članovima RCC-ja i mladima iz Zapadnog Balkana osjetio sam dozu nestrpljivosti. Svi znaju da im zemlje imaju još dosta kriterija za ispuniti i da neće tako skoro ući u Uniju. Ulazak u EU postao je obećanje koje se sa svakom godinom čini sve dalje, a ne bliže. Shvatio sam zapravo koliko sam sretan po tom pitanju, jer da se Hrvatska nije „provukla“ u zadnjoj rundi proširenja EU-a, od koje je sada prošlo već više od desetljeća, vjerojatno bi bila zapela u tom istom statičnom redu u kojem su se našli BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora, Albanija i Sjeverna Makedonija. Taj mi je uvid pomogao da naše članstvo ne uzimam zdravo za gotovo. Ako vas zanima čime se to bavi RCC i koje projekte provodi, onda vam toplo preporučujem da provjerite njihovu web-stranicu: https://www.rcc.int/.
Sve u svemu, upoznao sam se s mnogim ambicioznim i svestranim vršnjacima: mladim delegatima pri UN-u, članovima brojnih vijeća za mlade i organizacija za zaštitu okoliša, studentima i aktivistima, sudionicima prijašnjeg foruma EU-Balkan. S njima sam surađivao na ispunjenju ciljeva foruma, ulazio u rasprave i razmjenjivao iskustva, ali se također propisno zabavio, nasmijao i opustio. Ostavili su dojam na mene jednako (nadam se) kao i ja na njih, te računam da ću ih ponovno susresti drugom prilikom na kakvom novom okupljanju.
Teo Francišković
Fotografija preuzeta s web stranice RCC-a.