Prijedor je postao sinonim za jedne od najstrašnijih zločina koji su se dogodili tijekom ratova 1990-ih. Mjesto je to u kojem su policija, vojska i građani suučestvovali u rasprostranjenom i sustavnom obrascu progona nesrpskog stanovništva. U Prijedoru leže korijeni Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju koji je za zločine počinjene na području općine Prijedor pravomoćno osudio 16 ratnih zločinaca. Na području Prijedora uspostavljena su tri logora – Omarska, Trnopolje i Keraterm – a upravo su prizori iz logora, koje su 1992. objavile novinarske ekipe The Guardiana i televizije ITN, doveli do toga da Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda osnuje MKSJ, odnosno takozvani 'Haški tribunal'.
Logori su uspostavljeni u svibnju 1992. godine, a osnovani su kada je došlo do etničkog čišćenja Kozarca, područja Brda, Hambarina, Rakovčana i Rizvanovića. Kada je izbio rat u Sloveniji, pa zatim i u Hrvatskoj, 1991. je došlo do priljeva srpskih izbjeglica iz Slovenije i Hrvatske u općinu Prijedor. Istovremeno, Muslimani i Hrvati odlaze radi rastućeg osjećaja nesigurnosti i straha. Ubrzo se počinje širiti prosrpska propaganda: prekinuto je emitiranje TV Sarajevo i ubačen program iz Beograda i Banja Luke. Uglavnom su to bili intervjui sa istaknutim članovima srpskog SDS-a. Mediji su propagirali ideju da se (bosanski) Srbi trebaju naoružati ako žele spriječiti pokolj kao u Drugom svjetskom ratu .
Već je u rujnu 1991. postojao definitivan plan SDS-a da preuzme vlast u svim općinama gdje su Muslimani i Hrvati u većini. U prosincu ’91. SDS je odlučio s vlasti svrgnuti legitimne vlasti u Prijedoru i formirati nezavisne srpske organe vlasti. U siječnju ’92. proglašena je Skupština srpskog naroda Općine Prijedor, a za Predsjednika je postavljen Milomir Stakić. U noći s 29. na 30. travnja srpske su snage zauzele Prijedor. MKSJ je to okarakterizirao kao nezakonit državni udar čiji je krajnji cilj imao stvaranje srpske općine koja bi na kraju bila dio čisto srpske države. Kad su srpske snage preuzele kontrolu nad Prijedorom uslijedilo je izbacivanje nesrba – bosanskih Muslimana i Hrvata – s odgovornih funkcija. Svaki otpor izaziva napad pa tako 30. svibnja 1992. propada pokušaj Muslimana da vrate kontrolu nad Prijedorom. Tako počinju uhićenja svih nesrba koji „predstavljaju opasnost“ odnosno koji bi mogli pružati otpor. Hapse se svi koji imaju moralni ili ekonomski autoritet, a sve nesrbe prikupljaju u centre. Pritom odvajaju muškarce od žena, djece i starijih. Tako su stvoreni logori Omarska, Keraterm i Trnopolje koje je osnovao načelnik prijedorske policije, Simo Drljača, takozvani "gospodar života i smrti" logora Omarska (Drljača nikada nije osuđen, poginuo je u akciji uhićenja).
LOGOR OMARSKA
Logor Omarska nekoć je bio rudnik željezne rude. Iako je bilo zamišljano da djeluje svega 15-ak dana, bio je aktivan gotovo puna tri mjeseca, od svibnja do kolovoza 1992., kada su u Prijedor stigle kamere ITN-a. Tada je većina zatvorenika preseljena u logore Manjaču ili Trnopolje, a u Omarski je ostao samo mali broj ljudi s ciljem da se predstavi kako je riječ o humanim uvjetima u kojima se drže teroristi i ratni zločinci. Omarska slovi za jedan od najbrutalnijih i najsurovijih logora na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Čak su i zatvorenici ostalih logora strahovali od prebacivanja u zloglasnu Omarsku. U hangarima od čelika u tim je ljetnim mjesecima vladala iznimna žega.
Kroz Omarsku je prošlo 3334 osobe, od čega je gotovo 3200 Muslimana, tj. Bošnjaka, oko 120 Hrvata i 11 Srba. Tek je 37 žena, a ostalih 3297 zatvorenika bili su muškarci.
LOGOR KERATERM
Logor Keraterm smješten je u nekadašnjoj tvornici keramičkih pločica i to preko puta vojarne. Teško bi stoga bilo povjerovati u priču da vojni vrh nije bio upoznat sa zbivanjima i torturom koja im se događala 'pred nosom'. Karakteriziraju ga brutalni napadi, iživljavanja i seksualni napadi na muškarce, a jedna od najbrutalnijih epizoda bio je takozvani „masakr u prostoriji 3“ u kojem su pobijene stotine muškaraca s područja Brda. U prostoriju je prvo ubačena neka vrsta plina, što je izazvalo masovnu paniku, a kada su zatočenici pokušali pobjeći, ispred ih je dočekalo mitraljesko gnijezdo te su pokošeni mitraljeskom vatrom.
LOGOR TRNOPOLJE
Logor u Trnopolju je najdugovječniji od ova tri logora. Bio je aktivan sve do prosinca ’92. Trnopolje je bio logor za deportaciju, tamo je dovođeno nesrpsko stanovništvo pred daljnju deportaciju na tzv. Slobodnu teritoriju u Zenicu ili Travnik. Većina zatvorenika u Trnopolju bili su stariji, žene i djeca, a bije zaostajao po brutalnosti i nasilju. Za njega je karakteristično i seksualno iskorištavanje žena.
TKO JE ODGOVARAO?
Haški tribunal za zločine u Prijedoru osudio je 16 pojedinaca, a još dvojca optuženih nisu poživjela dovoljno dugo da bi dočekala odluku. Iako sa zločinima u Prijedoru možemo povezati još nekoliko imena koje je osudio MKSJ (poput Radovana Karadžića), njihova osuđujuća presuda obuhvatila je njihove šire uloge u orkestraciji rata i masovnih zločina na teritoriju BiH odnosno nastojalo se dokazati njihovu odgovornost za zločine na razini strategije, organizacije i provedbe, a ne za pojedinačne zločine na specifičnim lokacijama.
Valja napomenuti i vremensku ograničenost MKSJ-a. Naime, Haški tribunal je ad hoc međunarodno tijelo koje je osnovano kako bi krivično gonilo one koji su najodgovorniji za tragične zločine i ima ograničen životni vijek, stoga ne može goniti svaku osobu koja je počinila neki zločin, ali zato postoje pravosudni organi na lokalnom nivou. Okružni sud u Banjoj Luci je teritorijalno nadležan nad Prijedorom. Za zločine protiv čovječnosti, odnosno za krivična djela koja uključuju ubojstva, progone, silovanja, mučenja i zatvaranja u logore pred Sudom Bosne i Hercegovine do sada je osuđeno između 10 i 20 počinitelja.
MKSJ je osudio:
-
Dušan Sikirica, zapovjednik logora Keraterm – osuđen na 15 godina zatvora
-
Damir Došen, šef smjene u logoru Keraterm – osuđen na 5 godina zatvora
-
Dragan Kolundžija, šef smjene u logoru Keraterm – osuđen na 3 godine zatvora
-
Predrag Banović, stražar u logoru Keraterm – osuđen na 8 godina zatvora
-
Darko Mrđa, pripadnik interventnog voda policijskih jedinica u Prijedoru – osuđen na 17 godina zatvora
-
Duško Tadić, predsjednik lokalnog odbora SDS-a – osuđen na 20 godina zatvora
-
Miroslav Kvočka, zapovjednik logora Omarska – osuđen na 7 godina zatvora
-
Dragoljub Prcać, zamjenik zapovjednika logora Omarska – osuđen na 5 godina zatvora
-
Mlađo Radić, šef smjene u logoru Omarska – osuđen na 20 godina zatvora
-
Milojca Kos, šef smjene u logoru Omarska – osuđen na 6 godina zatvora
-
Zoran Žigić, nije imao zvaničnu ulogu u logoru Omarska – osuđen na 25 godina zatvora
-
Biljana Plavšić, vodeća politička ličnost bosanskih Srba – osuđena na 11 godina zatvora
-
Milomir Stakić, predsjednik opštinskog Kriznog štaba i načelnik Općinskog vijeća za narodnu obranu u Prijedoru – osuđen na 40 godina zatvora
-
Radoslav Brđanin, vodeća politička ličnost u Autonomnoj regiji Krajina, vršilac dužnosti potpredsjednika Vlade Republike Srpske - osuđen na 30 godina zatvora
-
Mićo Stanišić, Ministar Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, osuđen na 22 godine zatvora
Stojan Župljanin, Načelnik regionalnog Centra službi bezbjednosti u Banja Luci, član Kriznog štaba ARK-a – osuđen na 22 godine zatvora
Tekst je napisala Petra Orešković, članica aktivističke mreže Inicijative mladih za ljudska prava.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.