Autorski tekst Iris Knežević.
Ahmići. Selo u središnjoj Bosni i Hercegovini, u općini Vitez. Mjesto gotovo zaboravljenog zločina.
Prije trideset i dvije godine, 16. travnja 1993., pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i specijalne postrojbe Vojne policije HVO-a “Jokeri” u ranim jutarnjim satima ušli su u selo i započeli operaciju pod komadnim nazivom “48 sati pepela i krvi”. Toga dana Ahmići su sravnjeni sa zemljom. Civili su ubijani, bebe spaljene, dvije džamije srušene, a slika srušenog minareta jedne od njih postala je simbol toga zločina.
Kao sudionica Akademije Stanje mira, u organizaciji sarajevskog Centra za postkonfliktna istraživanja, ovoga ljeta po prvi put sam posjetila Ahmiće. Tijekom Akademije obišli smo brojne spomenike, memorijalna obilježja i centre u Bosni i Hercegovini, među njima i Ahmiće. Studijska posjeta Ahmićima najviše me potresla. Iako sam već znala što se ondje dogodilo, tek sam na samom mjestu shvatila razmjere užasa. Još na ulasku u selo dočekala nas je tišina. Ona sablasna, ona koja ostaje u zraku trideset i dvije godine, i ona koja upozorava da se ovakvi zločini nikada ne smiju ponoviti. Zatim, domaćin, Imam Mahir efendija Husić, prvo nam je kratko opisao kronologiju događaja tog 16. travnja 1993., a zatim nas je poveo kroz spomen sobu. Sobu u kojoj se nalaze fotografije, ispovijesti i priče preživjelih koje su dokumentirali pripadnici britanskog bataljona nekoliko sati nakon ulaska HVO-a u Ahmiće. Prostorijom su u tom trenutku prevladali pomiješani mirisi i osjećaji tuge, bola i odgovornosti. Zrak je bio težak, kao da nas želi upozoriti na stravične prizore na fotografijama obješenima na zidovima. Fotografije spaljenih ljudskih tijela, razorenog sela, pepela i krvi koji su ostali nakon što su pripadnici HVO-a napustili Ahmiće. Imam efendija Husić ispričao nam je priču o ubijenom ocu i sinu, koje je, dok su ležali u lokvi vlastite krvi, lizao i mazio pas. Ta priča urezala mi se u misli kao upozorenje i opomena.
Zločini u Ahmićima i okolnim selima Šantići, Pirići i Nadioci, bili su dio sustavne kampanje etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva, kako je utvrđeno presudom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u slučaju Kordić i Čerkez. Sudski je potvrđeno da je planiranje i poticanje tih zločina naredio Dario Kordić, član političkog vrha Herceg Bosne. One iste Herceg Bosne o kojoj brojni mladi iz Hrvatske i danas pjevaju.
Spoznajući sve užase koje su počinili pripadnici HVO-a, osjetila sam odgovornost - kao mlada osoba iz Hrvatske koja treba govoriti o ovom zločinu i ne skretati pogled s prošlosti; odgovornost da posjećujem mjesta stradanja jer ovakve studijske posjete ne donose samo znanje o sudski utvrđenim činjenicama, već nas uče o važnosti odgovornog suočavanja s prošlosti. Na taj se način aktivno doprinosi razvoju inkluzivne memorijalizacije i jača svijesti o važnosti komemoriranja svih žrtava, bez obzira na etničku pripadnost. Pravda za žrtve kroz političku odgovornost ne znači samo kažnjavanje počinitelja i odsluženje kazne, već i javno priznanje zločina, prisustvo političara na komemoracijama te poduzimanje svih nužnih mjera protiv onih koji u javnom diskursu negiraju zločine i slave zločince. Tek kroz takvo aktivno suočavanje s prošlošću moguće je pokazati da patnja žrtava nije zaboravljena, čime se gradi društvo temeljeno na pomirenju i zajedničkoj odgovornosti.
Da je ovakav rad nužan, potvrđuje i istraživanje Inicijative mladih za ljudska prava. Studija Ratne devedesete iz perspektive mladih u Hrvatskoj pokazuje da velika većina mladih u Hrvatskoj, njih 80 %, nikada nije čulo za zločin u Ahmićima. To jasno i nedvosmisleno govori koliko je slabo poznata činjenica koju je utvrdio Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije - da je Hrvatska sudjelovala u ratu u Bosni i Hercegovini.
Zato je inkluzivna memorijalizacija ključna. Samo ako razumijemo što je bilo, možemo se boriti da se takvi zločini nikada ne ponove. Granate nisu pale same od sebe, sela nisu izgorjela sama od sebe, civili nisu ubijeni sami od sebe. Netko je naredio da se baci granata, da se zapale sela i, na koncu, da se ubiju civili. Stoga, bez preuzimanja političke odgovornosti i javnog suočavanja s ovim temama, glorificiranjem zločinaca i veličanjem projekata poput Herceg Bosne, nema ni prostora za doprinos aktivnoj izgradnji mira u našim (post)konfliktnim društvima.