„Ministarstvo udružbe (socijalne skrbi, op.a.)dopremilo je u Sisak veći broj djece stare do 12 godina (..). Ova djeca bit će predana na uzdržavanje obiteljima kako u gradu tako i u selu. Za uzdržavanje ove djece, stare do jedne godine dana, plaćat će Ministarstvo udružbe onim obiteljima, koja takovu djecu prime na uzdržavanje 500 kuna mjesečno, a za djecu stariju od godinu dana ustanovit će Ministarstvo udružbe naknadno nagradu onim obiteljima koja takovu djecu na uzdržavanje preuzmu. Ovim apeliramo na rodoljubno građanstvo, da svaka ona obitelj koja je u mogućnosti uzdržavati ovu djecu da preuzmu barem po jedno dijete na uzdržavanje“ – u sisačkim Hrvatskim novinama od 8. kolovoza 1942. objavljena je ova obavijest Gradskog poglavarstva Sisak.
U Sisak koji je – kako pišu – „hrvatski, ustaški i rodoljubni grad“ stiglo je tada oko 3000 „neopskrbljene i napuštene djece“ iz krajeva oko Bosanske Gradiške i kraj Kozare-planine, „koji su očišćeni od partizana“. Djeca – među kojima je i oko 200 dojenčadi – smještena su u takozvano „Prihvatilište za djecu“. Riječ je o pretežno srpskoj djeci prisilno oduzetoj roditeljima nakon vojnih ofenziva. Djeca su bila smještena u neprikladnim i nehigijenskim uvjetima. Danima su ležala na istoj slami zagađenoj fekalijama, bez plahti i prekrivača kojih je u obilju bilo u skladištu. Bila su uglavnom loše ili nikako odjevena, a pelene i odjeća nestajale su zbog krađa prilikom pranja. Takozvano Prihvatilište za djecu pretvorilo se u ništa drugo no dječji logor.
Dječji logor odnosno Prihvatilište bilo je aktivno od 3.8.1942. pa do 8.1.1943., a procjenjuje se da je oko 2000 djece umrlo u prihvatilištima Dječjeg logora u Sisku. Djeca koja su stizala u sisačko „Prihvatilište“ većim su dijelom s Banije, Kozare i Korduna. Naime, dječji logor Sisak neposredna je posljedica ofenzive na Kozaru i velikog priljeva logoraša iz Potkozarja u jasenovački logor od kojih su odvajana djeca. Djeca su po dolasku u Sisak bila su smještena u Samostanu sestara sv. Vinka, u Sokolani, u skladištu Solane Reiss te u školi u Novom Sisku. Određeni broj najteže bolesne djece smješten je i u sisačku bolnicu.
Iako nema pouzdanih podataka o točnom broju djece koja su prošla kroz logor, kroz logor je sveukupno, prema određenim podacima, prošlo oko 7000 djece, a najviše djece spasila je Diana Budisavljević, a zaboravljena je u povijesti i važna uloga petrinjskog učitelja Ante Dumbovića – čijom je zaslugom načinjena i sačuvana dokumentarna građa koja svjedoči o pravom karakteru tzv. Prihvatilište – te sisačkog liječnika Ive Pedišića.
Logor je osnovalo Ministarstvo urudžbe (socijalne skrbi), a za voditelja je postavljen dr. Antun Najžar. Prihvatilište je samo formalno u kompetenciji Ministarstva udružbe, a zapravo je u sastavu ustaškog sabirnog logora pod upravom Ustaške nadzorne službe. Osim srpske ratne siročadi zatočene nakon velike ofenzive na Kozaru, u logor su stizala i djeca iz sabirnog logora u Sisku, čiji su roditelji slani na prisilni rad u zemlje Trećeg Reicha. Zbog nedostatka adekvatne skrbi u vrlo kratkom vremenu umrlo je 1152 djece. Na 5 do 7 tisuća djece, koliko se procjenjuje da je prošlo kroz sisačko Prihvatilište, bilo je tek 5 liječnika, pa ne čudi da je preminulo svako šesto dijete koje je tamo dopremljeno.
Od 22.9.1942. započinje preseljenje djece u Zagreb. U 9 transporta prebačeno je 2368 djece. Zadnja grupa od 10 djece prebačena je 8.1.1943. i s tim datumom ukida se tzv. Prihvatilište za djecu u Sisku.
Sisak je bio dijelom koncentracijskog sustava kvislinške NDH, a logorski sustav u Sisku čine Sabirnu logor Sisak (tzv. Staklana) te Prihvatilište za djecu. U Sabirni logor Sisak dovođena su djeca i odrasli iz Banije, Korduna, Moslavine, Slavonije i Kozare, a odrasli su – kao što je ranije spomenuto – slani na prisilni rad. Samo 1942. u Treći Reich je poslano 8233 osoba. Sabirni logor Sisak osnovan je 9.7.1942, a bio je aktivan pod različitim zapovjedništvima sve do 15.1.1945. godine.
Tekst je napisala Petra Orešković, članica aktivističke mreže Inicijative mladih za ljudska prava.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.
Barić, Nikica. "Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece." Pilar, vol. XI, br. 22 (2), 2016, str. 53-111. https://hrcak.srce.hr/187790. Citirano 15.01.2025.
Jutarnji.hr (2019) KOMEMORACIJA NA DJEČJEM GROBLJU SISAK Prisjetili se oko dvije tisuće djece koja su umrla u dječjim logorima, osudili zločine i zahvalili humanitarcima. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/komemoracija-na-djecjem-groblju-sisak-prisjetili-se-oko-dvije-tisuce-djece-koja-su-umrla-u-djecjim-logorima-osudili-zlocine-i-zahvalili-humanitarcima-9447833 (Pristupljeno: 15.1.2025.)
Mataušić, Nataša. "Rad Prihvatilišta za djecu izbjeglica u Sisku i djelovanje učitelja Ante Dumbovića (dokumenti)." Zbornik Janković, vol. VI, br. 7, 2022, str. 212-281. https://doi.org/10.47325/zj.6.7.2.
Tportal.hr (2023) Održana komemoracija za žrtve dječjeg ratnog logora u Sisku. https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/odrzana-komemoracija-za-zrtve-djecjeg-ratnog-logora-u-sisku-20231007?meta_refresh=1 (Pristupljeno: 15.1.2025.)