Srebrenički genocid jedan je od najbrutalnijih događaja tijekom ratova 90-ih na teritoriju bivše Jugoslavije. Radi se o području koju je većinu trajanja rata u Bosni i Hercegovini bio pod kontrolom Armije BiH. Zbog napada Vojske Republike Srpske na to područje, a konkretnije bombardiranja školskog igrališta u travnju 1993. godine, 16. travnja donesena je Rezolucija Vijeća sigurnosti 819 prema kojoj područje razoružava UNPROFOR, a Srebrenica postaje sigurnom zonom.
U proljeće 1995. Radovan Karadžić, kao predsjednik i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Srpske, donosi dokument poznat kao Direktiva 7 u kojem se Vojsci Republike Srpske napominje da treba:
“stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života ljudi u Srebrenici.”
Zauzimanje Srebrenice, točnije akcija pod nazivom Krivaja 95, počinje 6. srpnja 1995. godine ciljajući na vojne izvidnice UNPROFOR-a koje u tom trenu drže Danci te sam grad Srebrenica. Srebrenica pada pod kontrolu Bosanskih Srba pada 11. srpnja, nakon čega se održava serija sastanaka u hotelu Fontana blizu Bratunca kako bi se riješila novonastala humanitarna kriza, a kao rezultat snage bosanskih Srba uspijevaju uvjetima istisnuti bošnjačko stanovništvo iz enklave. Unutar Vojske Republike Srpske i prije završetaka dogovora postoje genocidne namjere, tj. plan da se žensko i muško stanovništvo odvoji, a svi vojno sposobni i zdravi muškarci smaknu što je vidljivo iz razgovora Vujadina Popovića i Momira Nikolića.
Uslijed teške situacije civilno stanovništvo bježi iz Srebrenice te se seli u Potočare u kojima je bila smještena UN-ova baza. Ovi nesnosni uvjeti prouzrokovani humanitarnom krizom zahvaćaju 30 tisuća Bošnjaka koji traže sigurnost na tom teritoriju. Područje Potočara pada pod kontrolu bosanskih Srba 12. srpnja i tako kreće sakupljanje i izdvajanje muškaraca i dječaka pred bazom Nizozemskog bataljuna, a žene i djeca transportirane su u Kladanj koji je u tom trenutku pod Armijom BiH. Ratko Mladić osobno umiruje uznemirene civile kako bi transport tekao glađe, kao što napominje jedan očevidac i pripadnik UNPROFOR-ovih snaga, i kako bi zadobio povjerenje. Ranije spomenuti punoljetni i maloljetni muškarci odvođeni su u Bijelu kuću u Potočarima gdje su čekali daljnju sudbinu, a ranije su im bili oduzeti svi osobni dokumenti i stvari koje su imali kod sebe.
Već nakon pada Srebrenice mnogo muškaraca iz straha kreće bježati u šumu odvajajući se od svojih obitelji. Radi se oko 10 do 15 tisuća civila i pripadnika Armije BiH koje kasnije zarobljavaju bosanski Srbi u selima Konjević Polje, Sandići i Nova Kasaba. Smaknuća koja su se masovno događala nisu izvršavana isključivo u Srebrenici i Potočarima, nego i na okolnim lokacijama do kojih se putovalo raznim organiziranim prijevoznim sredstvima bez dovoljnih sredstava kao što su hrana i voda. Ranije spomenuti civili internirani u Bijeloj kući u Potočarima bili su odvezeni do Bratunca gdje je oko škole “Vuk Karadžić” ubijeno najmanje 50 Bošnjaka. Prvo masovno ubojstvo dogodilo se nad grupom dječaka i muškaraca uhvaćenih kod livade u Sandićima koje su iz vatrenog oružja ubili u skladištu u Kravici kroz cijelu večer što govori o mehaničkoj prirodi ovih ubojstava. Nadalje, 14. srpnja, na dvije livade kod Orahovca ubijeno je 839 muškaraca i dječaka, a u školi u kojoj su stradali sakupljeni prije no što ih se odvozilo na egzekucije nalazili su se oficiri VRS: Vujadin Popović, Ljubiša Beara i Drago Nikolić. Istog dana oko tisuću zatečenih transportirano je iz Bratunca u školu u Perkovcima, gdje su neki ubijani dok je dio odvezen na polje u blizini gdje su pogubljeni, ubijeno je 815 muškaraca i dječaka.
Ovakvu homicidnu praksu nastavljaju i sljedećeg dana kada se izvršavaju strijeljanja u Kozluku kod rijeke Drine, a neka u školi u Ročeviću. Taj dan ubijeno je najmanje 815 dječaka i muškaraca. Masovne egzekucije događale su se i na tzv. Vojnoj ekonomiji Branjevo gdje je od strane bosanskih Srba ubijeno 1200 muškaraca i dječaka. Tko god se nakon serije rafala javio da je živ bio bi ponovno pokošen paljbom iz vatrenog oružja što se događalo i na mnogim drugim mjestima masovnih ubojstava. U Pilici, točnije u Domu kulture bilo je zatočeno oko 500 Bošnjaka, budući da su pokušavali pobjeći odlučeno je da moraju biti pogubljeni.
U periodu od 17. srpnja do početka kolovoza događa se zadnje egzekucije jer VRS češlja okolna područja u potrazi za muškarcima ili dječacima koji su pobjegli pred prijašnjim transportima. Ubojstva su počinjena u selima: Baljkovica (četiri žrtve), Snagovo (2 žrtve), Bišina (39 žrtava) i Trnova (šest žrtava). Nažalost, ova brutalna ubojstva nerijetko su obilježena video kamerom.
Nakon završetka ubijanja, točnije u rujnu i listopadu, provedena je specifična akcija premještanja tijela s originalnih mjesta ubojstava kako bi se prikrio zločin i njegova masivnost. Ljudski ostaci se premještaju na sekundarne lokacije, a u kasnijim istraživanja ovo je otkriveno pomoću fotografija iz zraka koje pokazuju prokopanu zemlju. U ovom tragičnom događaju ubijeno je ili nestalo blizu osam tisuća muškaraca i dječaka, dok je 30 tisuća žena, djece i starijih bilo prisilno iseljeno iz enklave Srebrenica, a snage UNPROFOR-a stacionirane u svrhu stvaranja sigurne zone Srebrenica nažalost nisu uspjele spriječiti ovaj genocid.
UN, tj. Opća skupština Ujedinjenih naroda prihvatila je rezoluciju o genocidu u Srebrenici 2024. godine te donio odluku o Danu sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici koji će se obilježavati 11. srpnja. Radislav Krstić osuđen je za genocid u Srebrenici 2004. godine, a dvadeset godina kasnije, u svrhu prijevremenog puštanja na slobodi piše Rezidualnom mehanizmu pismo u kojem priznaje genocid u Srebrenici kao i svoje sudjelovanje. Treba uzeti u obzir koji je cilj iza Krstićeva priznanja ovog zločina, ali svakako ispunjava elemente potrebne za postizanje tranzicijske pravde te svojim priznanjem genocida i politikom ide protiv službene politike Republike Srbije koja negira ovaj genocid, a i priznaje optužnicu MKSJ-a. Nadalje, iz Memorijalnog centra Potočari napominju kako pozdravljaju ispriku, ali očekuju da bi Krstić trebao podijeliti sve informacije koje zna o počinjenim ratnim zločinima.
Procesi ispred MKSJ-a:
Slobodan Milošević - predsjednik Srbije od 26. prosinca 1990., Predsjednik Savezne Republike Jugoslavija (SRJ) od 15. srpnja 1997. do 6. listopada 2000., kao predsjednik SRJ bio je ujedno i predsjednik Vrhovnog savjeta obrane SRJ i Vrhovnog Komandant Jugoslavenske armije.
Suđeno mu je za zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu od 2001. godine. Suđenja se zaustavljaju 14. ožujka 2006. nakon smrti optuženog.
Ratko Mladić - General-pukovnik, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, Bosna i Hercegovina.
Presuda sudskog vijeća: genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Ovi zločini su počinjeni od strane srpskih snaga tijekom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini (BiH) od 1992. do 1995. Osuđen je na doživotnu zatvorsku kaznu.
Radovan Karadžić – Osnivač Srpske demokratske stranke (SDS), Predsjednik odbora nacionalne sigurnosti preteče Republike Srpske, predsjednik tročlanog predsjedništva RS-a 1992 kao i predsjednik Republike Srpske i vrhovni zapovjednik oružanih snaga do 1996.
Presuda sudskog vijeća (2016): osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona ili ratnih običaja. Osuđen na zatvorsku kaznu od 40 godina.
Vujadin Popović - Potpukovnik i načelnik sigurnosti Drinskog korpusa Armije Republike Srpske (VRS)
Presuda sudskog vijeća (2010): osuđen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona ili običaja ratovanja.
Presuda žalbenog vijeća (2015): osuđen za genocid, udruživanje radi počinjenja genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona ili običaja ratovanja. Osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Ljubiša Beara – Pukovnik i načelnik za sigurnost glavnog štaba VRS
Presuda raspravnog vijeća (2010): osuđen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona ili običaja ratovanja.
Presuda žalbenog vijeća (2015): osuđen za genocid, udruživanje radi počinjenja genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona ili običaja ratovanja. Osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Drago Nikolić – Poručnik koji je služio kao načelnik bezbednosti Zvorničke brigade VRS
Presuda sudskog vijeća (2010): osuđen za pomaganje i poticanje genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.
Presuda žalbenog vijeća (2015): osuđen za pomaganje i poticanje genocida, zločina protiv čovječnosti. Osuđen na 35 godina zatvora i kršenja zakona i običaja ratovanja.
Radivoje Miletić - Načelnik operacija i obuka Glavnog štaba VRS.
Presuda sudskog vijeća (2010): osuđen za zločine protiv čovječnosti.
Presuda žalbenog vijeća (2015): osuđen za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja. Osuđen na 18 godina zatvora.
Radislav Krstić – Zamjenik komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), kasnije komandant Drinskog korpusa
Pravomoćna presuda (2004): temeljem individualne odgovornosti kriv je za pomaganje i podržavanje genocida, pomaganje i podržavanje ubojstva (kršenje zakona ili običaja ratovanja), istrebljenje, progone (zločini protiv čovječnosti), ubojstvo. Osuđen na 35 godina zatvora.
Dragan Obrenović – Od prosinca 1992. do studenog 1996. načelnik stožera i zamjenik zapovjednika 1. Zvornička pješačka brigada Drinskog korpusa vojske bosanskih Srba (VRS); od 8. kolovoza 1995. do 15. rujna 1995. te ponovno od 18. do 24. rujna 1995. v.d. komandant Zvorničke pješadijske brigade.
Osuđen (2003) je za suučesništvo u genocidu, ubojstva, istrebljenje, progoni i nehumana djela, kršenja zakona i običaja ratovanja. Osuđen na 17 godina zatvora.
Momir Nikolić - Od srpnja 1995. do kraja rata pomoćnik zapovjednika za sigurnost i obavještavanje Bratunačke brigade VRS.
Presuda (2003): progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), sudjelovanje u ubojstvu tisuću civila, teroriziranje bošnjaka u Srebrenici i Potočarima te uništavanje imovine, prisilni premještaj civila iz Srebrenice. Osuđen na zatvorsku kaznu od 20 godina.
Dražen Erdemović - Vojnik 10. diverzantskog odreda Vojske bosanskih Srba (VRS), djelovao sjeverozapadno od Zvornika u općini Zvornik u Bosni i Hercegovini.
Osuđen za zločine na farmi Pilica. Presuda (1998): izjasnio se kriv za ubojstvo te kršenje zakona ili običaj ratovanja. Osuđen na 5 godina zatvora.
Miroslav Deronjić (10 godina zatvora), Milan Gvero (5 godina zatvora), Dragan Jokić (9 godina zatvora), Momčilo Krajišnik (20 godina zatvora), Franko Simatović (suđenje u toku), Vinko Pandurević (13 godina zatvora), Jovan Stanišić (suđenje u toku), Zdravko Tolmir (doživotni zatvor). Pokraj navedenih optužnica MKSJ došlo je do pojedinih sudskih procesa u BiH te Srbiji koje su rezultirale optužnicama.
Tekst je napisala Tita Mikulaš, članica aktivističke mreže Inicijative mladih za ljudska prava.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.
Vrhovna komanda OS Republike Srpske – Direktiva za dalja dejstva op. br 7
Neslužbeni sažetak MKSJ suđenja u predmetu Slobodan Milošević (IT-02-54).
Neslužbeni sažetak MKSJ suđenja u predmetu Ratko Mladić (IT-09-92).
Neslužbeni sažetak MKSJ suđenja u predmetu Radovan Karadžić (IT-95-5/18).
Neslužbeni sažetak MKSJ suđenja u predmetu Popović et al. „Srebrenica“ (IT-05-88).
Neslužbeni sažetak MKSJ suđenja u predmetu Radislav Krstić (IT-98-33).
Neslužbeni sažetak MKSJ suđenja u predmetu Dragan Obrenović „Srebrenica“ (IT-02-60/2).
Neslužbeni sažetak MKSJ suđenja u predmetu Momir Nikolić „Srebrenica“ (IT-02-60/1).
Neslužbeni sažetak MKSJ suđenja u predmetu Dražen Erdemović “PILICA FARM” (IT-96-22).
https://srebrenicamemorial.org/bs/stranica/sigurna-zona-srebrenica/25
(pristupljeno: 5.3.2025.)
https://www.irmct.org/specials/srebrenica/timeline/en/story (pristupljeno: 5.3.2025.)
https://press.un.org/en/2024/ga12601.doc.htm (pristupljeno: 5.3.2025.)
https://www.portalnovosti.com/tisina-koja-je-pokrila-pismo (pristupljeno: 5.3.2025.)
https://n1info.ba/vijesti/memorijalni-centar-potocari-ima-poruku-za-ratnog-zlocinca-radislava-krstica/ (pristupljeno: 5.3.2025.)
https://srebrenicamemorial.org/en/page/verdicts/28
(pristupljeno: 5.3.2025.)