Na teoriji UZP-a temelji se i optužnica u predmetu Prlić i dr. Prema tvrdnjama optužbe u tom predmetu cilj zajedničkog plana optuženika bio je „političko i vojno podjarmljivanje, trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih Muslimana i drugih ne-Hrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorija Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanje tih teritorija kao dijela “Velike Hrvatske”, u kratkom roku ili tokom dužeg razdoblja, kako bi one postale dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane s njom.
Raspravno vijeće u predmetu Prlić i dr. utvrdilo je da je u osmišljavanju zajedničkog zločinačkog cilja, jedna grupa hrvatskih javnih ličnosti, među kojima se ističu Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik RH, Gojko Šušak, tadašnji ministar obrane RH, Janko Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog stožera oružanih snaga RH, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, postigla međusobni dogovor. Iz svih činjeničnih i pravnih zaključaka koje je Vijeće izvelo, proizlazi da su se organi, strukture i ljudstvo HVO-a koristili radi ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja.
U međunarodnom kaznenom pravu kaznenoj odgovornosti podliježu samo fizičke osobe kao pojedinci.
Statut MKSJ-a ne spominje eksplicitno udruženi zločinački pothvat (dalje: UZP), ali taj koncept našao se u brojnim presudama tako što su suci interpretativno utvrdili da spada u pojmovni sadržaj utemeljen na odredbi članka 7., stavka 1. Statuta koji regulira oblike sudioništva za ratne zločine, ali odnosi se samo na osobe kojima se sudi u određenom sudskom predmetu.
Zajednička svrha/plan UZP-a „predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela“, a ne počinjenje neke radnje koja sama po sebi nije kazneno djelo.
Primjer 1 – svrha udruženog pothvata u kojem je Milošević navodno sudjelovao nije se sastojala prema trima optužnicama, u stvaranju „Velike Srbije“, već u nasilnom uklanjanju većine nesrpskog civilnog stanovništva iz područja na kojem su vlasti u Srbiji željele ostvariti ili zadržati kontrolu.
Primjer 2 – Raspravno vijeće u predmetu Martić smatra da, “sam po sebi, cilj ujedinjavanja s drugim nacionalno sličnim geografskim područjima ne predstavlja zajednički cilj u smislu pravnih odredbi o udruženom zločinačkom poduhvatu iz člana 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Međutim, Raspravno vijeće zaključuje da postojanje namjere da se jedinstveni teritorij ostvari kroz počinjenje zločina navedenih u Statutu može biti dovoljno da bi se to smatralo udruženim zločinačkim poduhvatom.”[1] Stoga Raspravno vijeće nalazi da su, među ostalima, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko “Frenki” Simatović, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković sudjelovali u promicanju zajedničke svrhe udruženog zločinačkog poduhvata. Milan Martić učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem stvaranja etničke srpske teritorije putem raseljavanja nesrpskog stanovništva.
Odgovornost sudionika u UZP-u je odgovornost za počinjenje. Ovakva kvalifikacija proizlazi iz same pravne prirode ovog tipa odgovornosti. Iako samo neki od sudionika fizički izvrše kazneno djelo (primjerice ubojstvo), sudjelovanje i doprinos drugih je odlučujući u omogućavanju tog izvršenja. Iz navedenog proizlazi da moralna težina njihovog sudjelovanja nije drukčija od moralne težine onih koji izvrše kaznena djela. Ovo je pogotovo predmet kod povreda međunarodnog humanitarnog prava, s obzirom da veći broj tih kaznenih djela predstavlja oblik kolektivnog kriminaliteta.
Ipak, u praksi Tribunala bilo je nejasnoća pri određivanju pravne prirode odgovornosti kod UZP (prvobitno u presudi Tadić)[2], međutim definitivno pojašnjenje od strane Žalbenog vijeća, da je odgovornost sudionika u UZP-u odgovornost za počinjenje, došlo je u svibnju 2003. godine u odluci u prigovoru na nadležnost u predmetu Milutinović i drugi, a potom je potvrđeno u rujnu 2003. godine u predmetu Krnojelac i u više presuda narednih godina.
Žalbeno vijeće u predmetu Tadić pokušalo je dati odgovor na pitanje da li je UZP van svake sumnje postao dijelom običajnog prava. Kao uporište za kasnije potvrđenu hipotezu da je UZP suštinski ukorijenjen u međunarodnom običajnom pravu i da je implicitno sadržan u članku 7(1) Statuta pod pojmom “počinjenja” kaznenog djela navedene su neke odluke sudova u postupcima za zločine počinjene tijekom II. svjetskog rata, spomenuto je nekoliko nacionalnih pravnih sustava u kojima je koncept UZP dio pozitivnog prava te dva međunarodna ugovora – Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda i Međunarodna konvencija o suzbijanju terorističkih napada eksplozivnim napravama. Na osnovi te analize Žalbeno vijeće u predmetu Tadić zaključilo je “…da konzistentnost i uvjerljivost spomenute sudske prakse i ugovora, kao i njihova suglasnost s općim načelima kaznene odgovornosti ustanovljenim kako Statutom i općim međunarodnim kaznenim pravom tako i nacionalnim zakonodavstvima, opravdava zaključak da sudska praksa odražava običajna pravila međunarodnog kaznenog prava.” Takvo stajalište Žalbenog vijeća u predmetu Tadić usvojila su gotovo sva vijeća u postupcima koji su uslijedili.
Koncept UZP-a se u međunarodno kazneno pravo uvodi zaslugom nurnberškog vojnog tribunala kod zapovjedne odgovornosti optuženih za ratne zločine u Drugom svjetskom ratu. Koncepti zapovjedne odgovornosti i UZP-a omogućavaju da se preko utvrđene krivnje drugih osoba za određena kaznena djela, odgovornost i kazna pripišu optuženiku kojemu su takve konstrukcije stavljene na teret te se on za njih kažnjava kao da ih je sam počinio.
Razlikuju se tri oblika UZP-a:
- Prvi oblik UZP-a zahtijeva postojanje zajedničkog cilja koji predstavlja ili podrazumijeva činjenje jednog ili više kaznenih djela koja su sankcionirana Statutom MKSJ. Dakle, radi se o više osoba koje imaju zajednički projekt, plan ili svrhu koja predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela. Potrebno je da određeni sudionik sudjeluje u ostvarivanju zajedničkog cilja tako da izvrši konkretno kazneno djelo ili tako da na drugi način pomaže ili doprinosi izvršenju zajedničkog cilja. Ne traži se da za kaznena djela za koja bi se sudionik proglasio odgovornim doprinos bude neophodan ili znatan. Ipak, optuženi mora pružiti barem značajan doprinos kaznenim djelima za koja je proglašen odgovornim. Zajednički plan ili svrha koja predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela ne mora izričito biti formuliran niti ranije dogovoren, nego može biti improviziran na licu mjesta. Sudionici ne moraju biti organizirani u neku vojnu, političku ili administrativnu strukturu. Za prvi oblik UZP, također postoji uvjet da optuženi mora imati i namjeru da zločin bude počinjen i namjeru da sudjeluje u zajedničkom planu čiji je cilj počinjenje tog zločina. “Nužni uvjet za pripisivanje odgovornosti bilo kojem optuženom kao sudioniku UZP-a za zločin koji je počinila neka druga osoba [je] taj da predmetni zločin mora biti dio zajedničkog zločinačkog cilja.” Ovakav zaključak se može izvući, pored ostalog, iz činjenice da je “optuženi ili neki drugi sudionik UZP-a usko surađivao sa glavnim izvršiteljem kako bi pospješio ostvarenje zajedničkog zločinačkog cilja.”[3]
- Drugi oblik UZP-a varijanta je prvoga s tim da kao specifičan element podrazumijeva postojanje organiziranog sustava zlostavljanja, kao što su koncentracijski logori, sa zajedničkim ciljem da se čine zločini nad zarobljenicima. Pritom doprinos pojedinog sudionika UZP-a ne mora biti značajan. Štoviše, sudionik ne mora biti ni prisutan prilikom izvršenja kaznenih djela. Dovoljno je da je na neki način doprinosio funkcioniranju i održavanju logora.
- Treći oblik UZP-a odnosi se na predmete u kojima postoji zajednička namjera da se počini određeno kazneno djelo, ali jedan ili više izvršitelja počini i kazneno djelo izvan okvira zajedničkog cilja, ali koje se može interpretirati kao prirodna i predvidljiva posljedica ostvarivanja zajedničkog cilja.