U dokumentarnom filmu „Nun of your bussiness“ redateljice Ivane Kragić pojavila se rečenica o čijoj pozadini razmišljam sve češće. "Niti sam više pripadnik vjerske zajednice, iako vjerujem u Boga… Tako ne želim biti (ni) neki pripadnik LGBT zajednice, zato što tu isto… I u jednoj i drugoj strani su politika”, kazala je jedna od protagonistica ovog filma.
Slična se tvrdnja pojavljuje već godinama, izgovaraju je, u formalnim i neformalnim prigodama, pripadnici LGBTIQ populacije.
„Nema zajednice“, kaže mi 27 godišnja lezbijka u privatnoj prepisci. Ona, kaže, nema mogućnost u njoj participirati. Ne optužuje nikoga, samo konstatira, no čini mi se da u njezinom iskazu osjećam tugu i frustraciju.
Oni koji imaju priključak na LGBTIQ scenu regije osjećaju njezino postojanje i ne stavljaju je pod pitanje. Pa zašto bi? Nije li u posljednjih 20 godina učinjeno toliko mnogo u formiranju i osnaživanju zajednice lezbijki, pedera, biseksualnih, transseksualnih, interspolnih i queer osoba.
Drugi mladi kolega u svom nadahnutom i emocionalnom tekstu na jednom portalu piše o sastancima i rastancima sa svojom odabranom obitelji. No, zamjećujem jedan zbunjujući detalj: na više mjesta u tekstu spominje zajednicu i populaciju. Čini se kao da ne razlikuje ova dva pojma ili ih namjerno miješa u nekom vlastitom ključu. Pokušavam u tekstu pronaći pouzdan ključ za razlikovanje upotrebe ove dvije riječi: zašto jednom koristi zajednicu, na drugom mjestu populaciju. Ne uspijevam se snaći, možda logika postoji, ali je kao mnogo puta do sada ja ne razaznajem.
Kasnije pitam samu sebe: Kakva smo obitelj, kakva zajednica? Prije nekoliko godina imala sam prilike razgovarati s nekima od aktivnih pripadnika LGBTIQ zajednice iz BiH, većina ih je tvrdila kako nama u Hrvatskoj zavide na Zajednici i feminističkom pokretu. Dakle, ako oni s distance, iz druge države, ali dijeleći slične humanističke i ideološke vrijednosti, vide postojanje hrvatske feminističke i queer zajednice, znači da je ipak ima? Samo je mi možda ne vidimo, izbliza. Ili ovisi tko gleda?
Povijesno gledano LGBT zajednicu najviše osnažuju krizne situacije, događaji u kojima je naša kohezija nužna kako bismo obranili svoja prava i oduprli se diskriminaciji kojom konzervativna desnica želi ograničiti naša prava. Jedan od takvih formativnih događaja za hrvatsku LGBT zajednicu bio je Referendum o ustavnoj definiciji braka održan 1. prosinca 2013. godine. Uoči Referenduma trajala je snažna kampanja kojom je udruga U ime obitelji željela pridobiti građane kako bi glasali za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca. Međutim, brojne civilno-društvene udruge i organizacije, te formalne i neformalne feminističke skupine zajedno s udrugama koje se bave zaštitom LGBT prava, reagirale su u snažnoj protukampanji kojom su željeli i uspjeli pokazati otpor tada najsnažnijoj lobističkoj neokonzervativnoj udruzi, predvođenoj Željkom Markić. Snimljena su brojna videa podrške, napisani na desetke angažiranih tekstova, u medijima je istupio i outao se velik broj javnih, ali i privatnih osoba LGBT orijentacije, u akciju “Izađi PROTIV diskriminacije” uključio se velik broj volonterki i volontera. Naša je Zajednica tada pokazala snagu i jedinstvo u obrani vlastitih prava. Iako je referendumom 65,87 % građana glasalo za i tek 33,51 % protiv, kampanjom je hrvatska LGBT zajednica pokazala da posjeduje kapacitet u povezivanju unutarnjih resursa i međusobnoj mobilizaciji u svrhu zajedničkog cilja. I ono što je najdragocjenije: stvorena je platforma za budući rad!
U Hrvatskoj, regiji, Europi, a na koncu i na cijelom planetu, postoji toliko gejeva kojima se “živo fućka” za pitanja Zajednice. Eno ih u svom mikro svemiru, odšeću na Prajdu, a ostatak godine brinu se o sebi i svom malom kućanstvu i uskom krugu prijatelja i obitelji. Ne trebaju prisustvo većeg broja LGBTIQ ljudi u svom svakodnevnom životu, ne zanima ih što misle influneseri zajednice, iz ovog ili onog razloga žele malo “mira”. Nadalje, izvan Zajednice nalazi se znatan broj ljudi za koje se nema tko brinuti, koji nemaju vrijeme, ni tehničke resurse, kako bi izrazili svoje potrebe i traume. Često mislim o njima. Jer sam i sama izgubila vezu s ovim dijelom LGBT zajednice. Pripadam umjetničko-kulturnom krugu, nisam ni prvi ni posljednji kulturno-klasni prebjeg kojega muče slična pitanja.
Nakon što sam prije nekoliko mjeseci objavila jedan osoban tekst vezan za kompleksnost procesa outanja, nekoliko ljudi mi se javilo porukama putem različitih kanala. U pitanju nisu bili ljudi koje poznajem iz svog užeg ili šireg društvenog kruga, no sukus onoga što su imali potrebu podijeliti bio je osjećaj usamljenosti, napuštenosti, manje vrijednosti i krivnje. Svi oni od nas “vidljivih” i “hrabrih trebaju brigu, a ne osudu, ne moraliziranje, dogmatizam. Hrvatska LGBTIQ i feministička zajednica mješavina je kolektiva i pojedinaca različitih rodnih ekspresija, obrazovnog i kulturnog kapitala, klasne pripadnosti. No, pristup javnom prostoru imaju uglavnom oni koji se bave aktivističkim, novinarskim, umjetničkim angažmanom. Ostali vrlo često ostaju po strani.
LGBTIQ zajednica je mjesto u kojemu mnogi traže ono što u obitelji nisu mogli dobiti: ljubav, prihvaćanje, nježnost, podršku, materijalnu i psihološku sigurnost. Ona je ta odabrana obitelj, to pleme u čijem se krugu osjećamo toplinu i smisao egzistencije. Ali ne vidimo je svi jednako, upravo zato što ni obiteljske dinamike i običaji svakoga od nas nisu isti.
Tko su “manjine” u manjinskim zajednicama? Tko u manjinskim zajednicama ima pravo da govori, tko ima pravo reprezentacije, zastupanja? Čiji je glas važan?
Neki LGBTIQ zajednicu vide prije svega kao prostor za iskazivanje političke volje seksualnih manjina, kao borbu te manjine za ravnopravnost u društvenom mozaiku. Drugima je važnije druženje, zajedničko provođenje vremena, zabava, sport, kultura, seks, clubbing, crousing, štajga. Trećima je sve ovo podjednako važno, a imaju i još toliko toga za dodati. Potrebe zajednice su raznolike, a za pregled aktivnosti oko kojih se kohezija hrvatske LGBT zajednice gradila u posljednjih dvadeset godina trebalo bi načiniti širi istraživački rad i pregled. Valjalo bi pokušati odgovoriti i na najvažnije pitanje: Tko je isključen i zašto? Tko je na sebe preuzeo javnu reperezentaciju zajednice, tko je najglasniji, najvidljiviji u medijima, najviše out? Svjesna sam da sam postavila previše pitanja. No, na njih ne mogu samostalno odgovoriti.
Zajednica je kad smo „zajedno“. Čak i onda kada se ne slažemo oko svih pitanja, ali se u trenutcima napada neokonzervativnih, desnih i populističkih grupacija (koje osim ideološkog ljepila veže uglavnom novac i financijski interes), za prava najslabijeg među nama borimo zajedno.
Foto: Dino Cetinić
Nora Verde (Antonela Marušić) rođena je 1974. godine u Dubrovniku. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti. Prvu knjigu poezije „Sezona bjegova“ objavljuje kao studentica. Autorica je proznih knjiga „Posudi mi smajl“, „Do isteka zaliha“, „O ljubavi, batinama i revoluciji“ i “Moja dota”. Proza i poezija objavljivana joj je u brojnim zbornicima i antologijama i prevođena na slovenski, engleski, njemački, makedonski i albanski jezik. Jedna je od pokretačica najznačajnijeg hrvatskog feminističkog portala Vox Feminae. Surađuje s nizom hrvatskih i regionalnih medija i portala koji se bave nezavisnom kulturom, medijima, književnošću, glazbom i ljudskim pravima.
Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Članak je nastao u okviru programa „Europa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se provodi u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt financira Europska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Europske Unije.
