Tko god da se bavi ili se u budućnosti bude bavio poviješću građanskog aktivizma i otpora u post-jugoslavenskim zemljama, jednu činjenicu će teško moći zaobići – da u njemu posljednjih desetljeća većinu čine žene. Početkom 1990-ih i ratnih zbivanja prve su ustale protiv nasilnih mobilizacija i počinjenih zločina, a u narednim godinama angažirale su i na zaštiti prava nacionalnih manjina i LGBTIQ osoba. Danas, kada se lokalne vlade zalažu za privatizaciju preostalih javnih resursa i dokidanje stečenih prava, bore se za očuvanje zajedničkih dobara i nekih davno izborenih sloboda. Istodobno neumorno pružaju pomoć izbjeglicama i migrantima, koji su u potrazi za sigurnim prostorima prisiljeni napuštati svoje domove. Zbog aktivističkog djelovanja bile su i ostale mete prijetnji, fizičkih napada i ostalih oblika zastrašivanja, ali ih sve to nije obeshrabrilo da se nastave zalagati za izgradnju boljih, solidarnijih društava. Kako kažu, snagu im daju drugarstvo, prkos i feminizam, a smatraju i da je u svaku buduću borbu potrebno uključiti što veći broj žena i tako ih osnažiti da postanu predvodnice nužnih promjena.
Staša Zajović, Beograd
Dok većina ljudi na srijedu gleda kao još jedan korak bliže vikendu, za Stašu Zajović je proteklih 35 godina to najvažniji dan u tjednu prema kojem ravna sve svoje obaveze. Tim je danom u drugoj polovici 1980-ih odlazila u beogradski Studentski kulturni centar, gdje je sudjelovala na sastancima Žene i društva, jedne od tri grupe koje su činile jugoslavensku feminističku mrežu. Dolaskom rata i osnutkom Žena u crnom, najprepoznatljivije mirovne grupe na ovdašnjim prostorima, svake je srijede na ulicama glavnog grada Srbije sa svojim suborkinjama, u šutnji i obučena u crninu, prosvjedovala protiv odluka režima Slobodana Miloševića: nasilne mobilizacije muškaraca i progona onih koji su se usudili dezertirati, napada JNA i drugih vojnih formacija na susjedne države, brutalnih ratnih zločina i nehumanog odnosa prema izbjeglicama.
"Ima nešto u toj sredi. Mislim da je sve nabrojano glavni razloga zašto i sada tim danom održavamo debate u uredu Žena u crnom", govori Staša Zajović, jedna od osnivačica ŽUC-a i dobitnica brojnih priznanja. Sudjelovala je u organizaciji preko tisuću prosvjeda, performansa, tribina i edukacija antimilitarističkog predznaka, a svoj je aktivistički angažman započela još kao studentica. S obzirom na to da je odrasla u partizanskoj porodici u Nikšiću, koja nikad nije sudjelovala u vlasti, kaže ona, njen životni put nije nimalo neočekivan. "Taj radnički, proleterski i antifašistički ambijent bio je fantastično plodotvoran i nedvojbeno je uticao na formiranje moje internacionalističke crte, prijemčljivost za drugost i solidarnost", govori Zajović.
Njen mirovni rad od samih je početaka podrazumijevao pomoć majkama čiji su sinovi odvođeni rat, a danas kaže da je to za nju jedno od najvažnijih iskustava. Iako smatra da najveću cijenu militarizma plaćaju žene, ističe da su muškarci koji odbijaju nametnute rodne uloge njihovi logični saveznici. "Uostalom, ono što se 1990-ih dešavalo sa muškarcima koji su izbegavali rat jedna je od najvećih tragedija", kaže predstavnica ŽUC-a, na čije aktivnosti Miloševićev režim u počeku nije obraćao veliku pažnju.
Otkad je u njemu prepoznao svojevrsnu prijetnju, aktivisti i aktivistkinje okupljeni oko tog pokreta suočili su se zastrašivanjima, fizičkim napadima i prijetnjama smrću. Zbog svoje prepoznatljivosti u javnosti, Zajović je do danas ostala najčešća meta takvih nekažnjenih napada. Ipak, smatra da je riječ o temi koju ne treba isticati. "Možda ću zvučati patetično, ali to je rizik koji prihvatamo svesno. Kao braniteljka ljudskih prava ne mogu sebe da estradizujem, da pričam kako se osećam kada me netko pljune u lice ili me izbaci iz gradskog autobusa. Moramo da vidimo šta je politička pozadina toga, a to je želja za uništavanjem jezgara solidarnosti i osvećivanje za bilo kakav pokušaj borbe protiv organizovanog zaborava i negacije počinjenih zločina", veli ona.
S obzirom na aktualnu situaciju u Srbiji, u kojoj još uvijek dominira kultura poricanja, kao i slavljenje počinitelja nekih od najtežih ratnih zločina, pitamo Zajović je li u početcima svog angažmana mogla naslutiti da će se tri desetljeća kasnije baviti istim temama. "Od starta mi je bilo jasno na kakve su sve načine tzv. nacionalni heroji uspeli svojom propagandom, ovladavanjem medijima i institucijama da uvuku u tragediju i saučesništvo toliki broj ljudi. Ali zbilja nisam očekivala da će doći da ovakvog moralnog sloma našeg društva i zemlje", odgovara ona i dodaje: "Koliko god zatvarali oči i skrivali se, mi ne možemo u budućnost jer su tragovi zločinačke prošlosti sveprisutni. Bez suočavanja sa prošlošću nemamo nikakve perspektive."
Snagu i inspiraciju za daljnji rad daju joj "hrabre, solidarne žene iz svake male varoši Srbije i ostalih država, koje čuvaju svoju ljudskost i dostojanstvo", kao i mladi borci i borkinje za ljudska prava. "Ali mi smo ti na kojima ostaje veliki teret. Bez obzira na to što je svatko od nas radio ili još uvek radi na individualnom nivou, mi smo ta generacija koja mora da napokon okonča sve ono što se radilo u naše ime", zaključuje Staša Zajović.
Lejla Huremović, Sarajevo
"Kada gledam svoju prošlost, rekla bih da sam zbog spleta različitih okolnosti, prije svega onih ratnih, od malih nogu bila aktivistkinja. Još od osnovne škole, kao izbjeglica sam se konstantno susretala s nekom vrstom nepravde na koju naprosto nisam mogla da okrećem glavu", prisjeća se Lejla Huremović, članica organizacijskog odbora BiH Povorke ponosa, koja se na zaštiti ljudskih prava profesionalnije angažirala za vrijeme studija. "Tada sam se odlučila više posvetiti pravima LGBTIQ osoba pošto sam i sama lezbejka. Željela sam da doprinesem pokušaju da stvorimo bolje i sigurnije okruženje za LGBTIQ osobe u Bosni i Hercegovini", dodaje ona.
Riječ je o periodu, kaže Lejla, u kojem je cijela LGBTIQ zajednica u BiH "bila preplašena i ponovno se povukla u četiri zida", i to zbog nasilnog prekida prvog Queer Sarajevo festivala i fizičkih napada na njegove sudionike ujesen 2008. Poslije dvije godine zatišja, grupa aktivista i aktivistkinja u kojoj je bila i ona, odlučila je probuditi uspavanu atmosferu i tako otvoriti prostor zajednici. Sve je krenulo od organizacije queer partija, a nastavilo se kroz održavanje serija radionica i drugih oblika edukacije. Godine 2019. konačno se stvorili povoljni uvjeti i za organizaciju prve bosansko-hercegovačke Povorke ponosa. "Šta goda da se radi i šta god da se ranije radilo kroz aktivizam jeste bilo izuzetno važno, ali nedovoljno da podigne vidljivost potreba i problema s kojima se suočavaju LGBTIQ osoba u BiH. Historijski gledano, povorke ponosa su svugdje u svijetu prerasle u politički događaj koji je nemoguće ignorisati. Željeli smo ga, a i dalje ga pokušavamo iskoristiti kako bismo makar malo brže napravili promjene koje su neophodne da se dese u našoj zemlji", govori Huremović.
Za početak, kaže ona, potrebno se izboriti za donošenje zakona kojim bi se regulirala istospolna partnerstva i poboljšao status trans osoba, koje u BiH nemaju ni medicinski tim koji bi im pomogao u procesu tranzicije. Usto, potrebno je poraditi na dosljednoj primjeni postojećih akata u praksi, poput Zakona o zabrani diskriminacije, te otvaranju sigurnog prostora, potrebnog da bi LGBTIQ osobe mogli živjeti slobodnije.
Da bavljenje aktivizmom gotovo u pravilu sa sobom donosi i negativne posljedice, Lejla se uvjerila iz vlastitog iskustva: "Svaki put kada je bilo tko od aktivista ili aktivistkinja vidljiv u javnost, doživi neku vrstu prijetnje ili maltretiranja, i to najčešće kroz online sferu. Meni se obično javljaju muškarci koji me uznemiravaju preko društvenih mreža. Nažalost, bilo je i direktnih prijetnji i pozivanja na nasilje." Svaku takvu poruku Lejla Huremović uvijek prijavi policiji, ali većina njih nije procesuirana. "Prijetnje kao takve me uglavnom motivišu da se još više i jače borim. Povlačenjem ne dobivamo baš ništa", kaže ona i ističe da je aktivizam kao takav poprilično iscrpan i izazovan. "Često ne govorimo o toj tamnoj strani i koliko je zapravo važno da se zaštitimo, da pričamo o važnosti mentalnog zdravlja aktivista kako bismo uopšte mogli da se oslonimo jedni na druge, da se razumijemo, probudimo empatiju i tako nastavimo našu borbu."
Kada su pak u pitanju pozitivne strane bavljenja aktivizmom, Lejla kaže da joj nadu pružaju sve LGBTIQ osobe koje su se uspjele izboriti s nekim ranijim strahovima i posljedicama proživljenog nasilja. "Dobijem nalet energije čim vidim da postoje osobe koje zbog našeg dugogodišnjem aktivističkog rada danas ipak žive slobodnije. Svijetla tačka bila mi je i ostala Povorka ponosa. Na nju gledam kao platformu koja može okupiti i sve druge obespravljene grupe u BiH i tako otvoriti prostor kroz koji se možemo boriti za bolju, zajedničku budućnost", kaže Huremović.
Tajana Tadić, Zagreb
Budući da svakog ljeta odlazi kod obitelji u Srbiju, Zagrepčanka Tajana Tadić se 2015., na samom početku izbjegličkog vala, s majkom našla u Parku Bristol, u neposrednoj blizini beogradskog željezničkog kolodvora. Riječ je o lokaciji na kojoj je u to vrijeme boravio veliki broj izbjeglica. "Tada su ih taksisti odvozili prema Mađarskoj. Mama ih je gledala i posumnjala da ih taksisti žele prevariti. Pogurala me laktom da im pomognem s prijevodom. I tako je sve počelo", prisjeća se Tajana, koja je otad prošla kroz različite vrste angažmana – od volonterke na terenu i u izbjegličkim kampovima do programske menadžerice Are you Syriousa?, udruge koja pomaže ljudima koji su u potrazi za sigurnim prostorima bili prisiljeni napustiti svoje domove.
"Jedan od čudnijih momenata kojih se sjećam vezan je u Facebook-stranicu naše udruge koja je bila i ostala glavna točka za prikupljanje i dijeljenje informacija. To je išlo toliko daleko da sam jedne večeri dobila SOS poziv s broda koji je tonuo u Egejskom moru. Javio mi se brat čovjeka s tog broda. To je bilo potpuno ludilo. Iz svog dnevnog boravka u Zagrebu sam zvala obalne straže. Na kraju je, na sreću, sve završilo OK", govori ona i dodaje da je tokom proteklih šest godina, koliko pomaže izbjeglicama i migrantima, doživjela jako malo lijepih trenutaka. "Jedna od prvih slika koja me najviše pogodila je ona čovjeka koji u jednoj rupi, u prašini Parka Bristol, tada preimenovanog u Afgan-park, klanja. I to u sumrak taman pored Ulice Koče Popovića", kaže Tajana, koja se zbog svog angažmana "po prvi put osjetila povezano s drugim ljudima oko sebe, sa svojim sugrađanima".
Događaj koji je najviše utjecao na nju je smrt Madine Hussiny, djevojčica porijeklom iz Afganistana. Poginula je 21. studenog 2017., nakon što je s obitelji bezuspješno pokušala prijeći hrvatsko-srpsku granicu i zatražiti međunarodnu zaštitu u RH. "To jutro smo dobili informacije iz različitih izvora da je poginulo dijete. Nitko nije imao detalje. Kolegica i ja smo taj dan provele na telefonu. Zvale smo policijske postaje, odjele za patologiju, od Zagreba od Sremske Mitrovice. Nismo znale što se dešava. Onda smo dobile konačnu potvrdu da se radi o šestogodišnjoj Afganistanki. Pomislila sam, ovo sada mora prestati, umrlo je dijete, policija će prestati koristiti nasilje, push-backove, kolektivno ćemo se osvijestiti po tom pitanju. Međutim, ništa od toga se nije desilo", kaže članica Are you Syriousa?, udruge čiji je rad Ministarstvo unutarnjih poslova pokušala zabraniti sudskim putem. Kada mu to nije pošlo za rukom, svjedoči Tajana, započeli su s maltretiranjem aktivista: pozivanjem na ispitivanja, prijetnjama uhićenjima i drugim vidovima zastrašivanja. U međuvremenu je njenom izvanbračnom partneru, Iračaninu Omaru, oduzet azil, koji mu je u Hrvatskoj dodijeljen 2018., i naređeno da napusti EU-prostor.
"Zbog svega što se dogodilo u posljednjih nekoliko godina, konstantno mi se javlja misao da dignem ruke. Sve predugo traje, a mi nemamo toliko resursa da se borimo s državnim institucijama. Smisao nalazim u malim stvarima, a Omarov slučaj ću dotjerati do kraja makar morala ići do Europskog suda za ljudska prava. Drugo, obećala sam Madininim roditeljima da ćemo napraviti sve što je u našoj moći da se više nikada nijednom djetetu ne dogodi ono što se dogodilo njoj. To obećanje je teško održati. Brojni ljudi su poginuli na našim granicama, u rijekama, kombijima u kojima su se morali švercati. Mnogi imaju traume s kojima će se morati nositi do kraja života", govori Tajana Tadić, koju prkos motivira da ipak gura dalje.
"Nažalost, to nije pozitivan osjećaj. Voljela bih da je drugačije. Ali ovo je i naša zemlja, a ne samo MUP-ova. Ne slažu se svi s protjerivanjima. Uostalom, od pada Kabula nam se javilo 40-ak novih volontera. Jedan od njih je dio kontingenta ljudi koji su u Hrvatsku došli iz Afganistana. Kada vidim te ljude, shvatim da sve ovo ne radim zbog sebe nego njih. To me motivira."
Nika Kovač, Ljubljana
"Da mi je netko u srednjoj školi rekao da ću se jednog dana ponosno nazivati feministkinjom, rekla bih mu da je lud. Pošto sam rođen u obitelji dvoje akademskih radnika sa stalnim poslovima i otvorenim umovima, nikada nisam osjećala da se po bilo kojem pitanju razlikujem od dječaka. Čak sam se radije družila s njima", govori Nika Kovač. "Međutim, sve se promijenilo kada sam krenula na fakultet i počela proučavati na koje su sve načine različite vrste nejednakosti povezane. Otkrila sam veze između siromaštva, roda, ekološke pravde i upoznala grupu ljudi okupljenih oko ljubljanskog Radničko-pankerskog univerziteta, koji su organizirali prosvjede i sesije čitanja. Tako je sve počelo", dodaje ta 28-godišnjakinja antropologinja.
Nika je otad sudjelovala u osnivanju Inicijative za demokratski socijalizam, koju je u međuvremenu napustila, feminističkog istraživačkog Instituta 8. mart, na čijem se čelu još uvijek nalazi, te organizaciji dva nacionalna referenduma: o Zakonu o bračnoj zajednici s ciljem ozakonjenja istospolnih brakova, te protiv izmjena Zakona o vodama. Za razliku od prvoga, održanog krajem 2015., koji je prošao loše, na drugom je, održanom usred ljeta 2021. godine, 86,75 posto građana Slovenije glasalo protiv štetnog zakona koji bi omogućio privatizaciju rijeka i jezera, uništavanje ekosustava te otežao pristup pitkoj vodi. No aktivisti su se tokom kampanje suočili sa značajnim problemima: bili su meta fizičkog napada zbog kojeg su morali preseliti ured.
"Referendumska kampanja bila je izuzetno teška. Nismo imali novca, pristup medijima ni profesionalce. Kampanju je vodila skupina volontera, uglavnom mladih ljudi. Istodobno je Vlada Janeza Janše na različite načine pokušala spriječiti izlazak građana na glasačka mjesta. Ali odaziv je svejedno bio nevjerojatan. Ljudi su obavještavali jedni druge o važnosti glasanja, a taksisti su vozili starije na birališta. Ulice su bile preplavljene nadom i solidarnošću. Dokazali smo da su ljudi u Sloveniji složni, dobri i pametni te da se mogu mobilizirati za zajedničko dobro", priča Nika Kovač, dobitnica stipendije Zaklade Obama, koja se trenutno školuje u New Yorku.
S obzirom na to da je aktualna slovenska vlada "upletena u korupcijske afere, napada kritičke glasove i medije, povećava nejednakosti u društvu, vrijeđa i širi obmane preko društvenih mreža, ne preže ni od korištenja nasilnih metoda i spremna je učiniti sve da zadrži vlast", svestrana aktivistkinja tvrdi da građane i građanke Slovenije uskoro očekuje još jedan referendum – onaj izborni.
A dotada utjehu valja pronaći u aktivizmu. "Za mene je aktivizam nada. Čvrsto vjerujem da aktivizma nema bez jake, povezane grupe različitih ljudi. Promjena je moguća samo unutar zajednice", kaže ona. Što vas motivira da gurate dalje, pitamo je za kraj. "Moji ljudi. Članovi Instituta 8. mart su moji prijatelji, moja obitelj, moja ekipa. Bez njih ne mogu ništa", poručuje Nika Kovač.
Tamara Opačić rođena je u Zadru 29.11.1986. Novinarka je tjednika Novosti i urednica društvenog magazina Nada. Autorica je i koautorica niza publikacija i istraživanja: Istospolne obitelji i životna partnerstva u Hrvatskoj uoči i nakon referenduma o ustavnoj definiciji braka (2014), Aleksandra Zec (2014), Govor mržnje, nasilje i nesnošljivost prema Srbima u Hrvatskoj (2014 - 2017), Imamo obitelj! Mogućnosti planiranog queer roditeljstva u Hrvatskoj (2015) i Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama (2017).
Izvor fotografije: osobna kolekcija
Članak je nastao u okviru programa „Europa za građanke i građane“ (projekt „Different paths − shared values“), koji se provodi u partnerstvu sa Centrom za građansko obrazovanje – Podgorica; Heinrich-Böll-Stiftung − Berlin, Inicijativom mladih za ljudska prava – Zagreb, Udruženjem za modernu historiju – Sarajevo i Forum Ziviler Friedensdienst − Beograd). Projekt financira Europska Unija, ali iskazani stavovi su isključivo stavovi autora, a ne Europske Unije.
